Misu i sprovodni obred za pokojnog svećenika mons. Dinka Popovića 19. kolovoza u njegovom rodnom Svetom Jurju predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić. „Znakovito je što je naš pokojni Dinko preminuo na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza. Baš nam taj blagdan govori o našoj budućnosti, zajedno s Marijom u vječnoj slavi“, rekao je nadbiskup uputivši molitvu i izrazivši nadu da takva sudbina čeka i mons. Popovića.
Dinko Popović, umirovljeni župnik, preminuo je nakon kraće bolesti u bolnici u 88. godini života i 63. godini misništva. Tijekom svećeničkog staža obnašao je mnoge službe, a najduže onu župnika riječke župe Sv. Terezije od Djeteta Isusa na Donjoj Vežici, 34. godine. Duboki trg ostavio je i kao nadbiskupski povjerenik za pastoral medija te za ekumenizam i dijalog. To je dolaskom na sprovod posvjedočio i baptistički pastor u Rijeci Giorgio Grlj, s kojim je bio začetnik ekumenskih susreta u Rijeci.
Mnogi ga pamte i kao vojnog vikara u vrijeme Domovinskog rata te prije toga generalnog vikara nadbiskupa Josipa Pavlišića. Papa Ivan Pavao II. 20. listopada 1996. imenovao ga je počasnom titulom, kapelanom Njegove Svetosti.
Nadbiskup Uzinić u propovijedi je objasnio da Bog bira ljude koji su slabi i krhki, ali ako imaju vjere Bog preko njih može činiti velika djela. Da bi se to moglo dogoditi potrebno je dati Bogu sve, priznati da čovjek, slab i nesavršen, sve što ima i čini, dobiva njegovom milošću. „Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom“, riječi su na koje se nadovezalo evanđelje toga dana i kojima se nadahnuo nadbiskup objašnjavajući zašto će bogataš teško u kraljevstvo nebesko. „Za baštiniti kraljevstvo Božje potrebno je osloboditi se zemaljskih navezanosti. Nije to samo materijalno bogatstvo. Može se odnositi i na one koji žive po zapovijedima i misle da je to dovoljno.“ Nadbiskup je naveo primjer sv. Franje za kojeg predaja kaže da je sve predao Bogu, na kraju čak i svoja tri zavjeta za koje je u početku mislio da su njegova zasluga, a ne Božja. Tek kada je shvatio da je i to od Boga, kada mu je i to predao bio je potpuno Gospodinov.
„Tek kada budemo svjesni da je sve Božje, da nemamo ništa svoje, tada možemo pripadati Bogu. Naš pokojni Dinko imao je takav stav. Je li dao sve, Bog će prosuditi. Bio je čovjek skroman i ponizan, koji je ljude rado prihvaćao u dobru, s povjerenjem i humorom. Nije bio navezan na materijalno, ali nažalost nije uvijek znao upravljati time. Nije bio navezan niti na čast, iako je primao i časti i službe. Ali ono što je na kraju najvažnije, nije bio ohol, bio je ponizan čovjek. Bio je čovjek. Mi koji smo ga poznavali nosit ćemo ga u lijepim uspomenama. O tome nešto govori i činjenica da su na sprovod došli skoro svi njegovi kapelani, a bilo ih je mnogo u njegove 34 godine službe na Vežici.“
Pismo sućuti tako je uputio i šibenski biskup Tomislav Rogić, jedan od njegovih kapelana. Pismo je, u ime klera gospićko-senjske biskupije, uputio i biskup Merko Medo jer je pokojnik na početku svog svećeničkog puta služio u župama koje su danas na teritoriju ove biskupije. Uime svećenika Riječke nadbiskupije od pokojnika se oprostio generalni vikar Mario Tomljanović te pročitao njegov životopis. Na kraju mise nadbiskup Uzinić podsjetio je na pokojnikove riječi iz oporuke: ako je kome učinio na žao moli ga da mu oprosti te i sam oprašta svima. „Sa zahvalnošću ga se sjećamo i za njega molimo“, zaključio je nadbiskup. Nakon toga uslijedio je obred ukopa i molitva na mjesnom groblju.
Dinko Popović rođen je 31. srpnja 1938. u mjestu Ugljan, na otoku Ugljanu od oca Josipa i majke Pauline r. Ćurković. Osnovnu školu pohađao je u Karlobagu i Kraljevici, a sjemenište i gimnaziju završio je u Pazinu 1956. Boravio je u bogosloviji u Pazinu od 1956. do 1957., te u Zadru od 1959. do 1963., gdje je završio Visoku bogoslovsku školu.
Za đakona je zaređen 1962., a za prezbitera 31. ožujka 1963. u Senju po rukama biskupa Viktora Burića. Kao svećenik tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije službovao je:
– u Cvitoviću 1963.
– u Ličkom Lešću od 1965. do 1971.
– excurrendo (povremeno) Ramljane, Čanak i Prozor od 1965. do 1971.
– na Donjoj i Gornjoj Vežici od 1972. do 2006.
– u Sušačkoj Dragi od 1984 do 1986.
– na Pećinama od 1985. do 1988.
U svom dugogodišnjem pastoralnom djelovanju bio je:
– član tehničko-umjetničke komisije pri izvršnom odboru za pripremu i održavanje Euharistijskog kongresa nadbiskupije Riječko-senjske 1980.
– predsjednik odbora nadbiskupije Riječko-senjske za veliki jubilej 2000.
– član odbora za pripremu misijskih propovijedanja
– član nadbiskupijskog vijeća za pastoral obitelji
– predsjednik katehetskog vijeća nadbiskupije Riječko-senjske
– povjerenik za ekumenizam i dijalog
– povjerenik za pastoral medija
– voditelj povjerenstva za sredstva društvene komunikacije
– u vrijeme Domovinskog rata, vojni vikar i koordinator duhovne pastve HV-a i policije na području Like i Rijeke
– u više navrata dekan tadašnjeg riječkog dekanata, a kasnije trsatskog
– generalni vikar nadbiskupa Josipa Pavlišića od 1984. sve do imenovanja mons. Antuna Tamaruta nadbiskupom koadjutorom 1988.
– kapelan Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II. od 20. listopada 1996.
Objavljeno: 20. kolovoza 2025.
