Indijske zajednice Adivasi uživaju u dubokoj povezanosti sa šumom i njihovom domovinom, a Katolička crkva radi na tome da ih podrži kroz obrazovanje, medicinsku pomoć i razvoj zajednice.
Autor Anubha George, Cnewa
Mongala izlazi iz svoje kolibe od blata i bambusa i pozdravlja svoje posjetitelje presavijenim rukama. “Namaste”, kaže on.
Nasmiješi se i poziva ih u svoj dom. Minimalistički je, s dovoljno prostora za gole potrepštine.
“Molim vas, ručajte s nama. Kuhat ću”, kaže on.
Vodi svoje goste do stabla tamarinda i predaje im list soli i kajenskim paprikom da jedu s kiselim, ali ukusnim tamarindnim voćem, pokupljenim svježim od stabla.
Prekrasan je zimski dan u Kolengu, selu u središnjoj indijskoj državi Chhattisgarh, poznato kao zdjela riže u zemlji. Sunce nije ni previše oštro ni previše dosadno. Nebo je plavo.
U međuvremenu, Mongala počinje pripremati obrok. Ubija jednu od kokoši koje čuva za hranu i kuha ga na peći u blatu. Služi piletinu s rižom, a kasnije njegovi gosti imaju banane za desert, koje odabire iz dvorišta svog susjeda.
Posljednje, ali ne najmanje bitno
U braku s tri kćeri, u dobi od 3 do 15 godina, Mongala i njegova obitelj od 30 godina pripadaju zajednici Adivasija, ili plemena. Njegova supruga krmiva za hranu i drvo u šumi. Njegova majka Budari živi s njima. Obiteljski brojevi među Indijska manjinska katolička zajednica.
“Živimo vrlo jednostavan život”, kaže Budari. “Šuma nam daje sve što nam treba – hrana, sklonište i drvo kako bismo naš dom bili topli.
“Život kao adivasi je borba, ali kršćanin mi daje puno olakšanja od stresa”, kaže ona i dodaje kako voli crkvene himne.
Oživljavanje Adivasija u državi Chhattisgarh uključuje uzgoj stoke i uzgoj riže. (Foto: Sajeendran vs – CNewa)
Adivasi, sanskritska riječ koja znači “izvorni stanovnici”, autohtoni su narod Indije, poznati i kao plemena. Oni sastavljaju 8,6 posto opće populacije potkontinenta – ili 104,3 milijuna ljudi, prema najnovijem popisu stanovništva u 2011. – i najveća su autohtona skupina na svijetu.
Među Adivasijem postoji velika raznolikost. Vladino istraživanje provedeno prije 31 godinu identificiralo je 635 različitih plemena Adivasi i 447 plemenskih jezika. Najveći broj živi u središnjoj indijskoj državi Madhya Pradesh. Plemeni su brojni u Chhattisgarhu, što predstavlja oko trećine svog stanovništva od nešto više od 25 milijuna. Ovdje zajednice Adivasi govore Gondi, Halbi i Kurukh.
Kao i kod drugih autohtonih skupina, povijest Adivasija obilježena je diskriminacijom i marginalizacijom. U DalitiPosljednji u indijskom sustavu kasta i poznati kao “nedodirljivi”, druga su tradicionalno marginalizirana zajednica u Indiji. Indijska vlada naziva Dalits kao “zakazane kaste”. Mnoga plemena Adivasi, koja nikada nisu bila dio tradicionalnog kastnog sustava, nazivaju se “Planirana plemena.”
Tradicionalno, Adivasi su lovci i sakupljači koji žive u šumovitim područjima i prakticiraju animizam, obožavaju prirodu i duh svojih predaka. Međutim, manjina je prihvatila kršćanstvo tijekom britanske vladavine-trend koji je nastavio nakon neovisnosti s dolaskom kršćanskih misionara.
“Tijekom desetljeća crkva je bila ključna za napredak u plemenskim zajednicama.”
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Indiji kršćani imaju 27,8 milijuna, što predstavlja 2,3 posto ukupnog stanovništva. Od toga, plemenski kršćani imaju 10,03 milijuna, u odnosu na 6,3 milijuna 10 godina ranije. U 2021. godine, istraživačka studija PEW -a pokazala je da se 74 posto kršćana u Indiji identificira s nižim kastama, među njima 33 posto kao zakazane kaste i 24 posto kao predviđena plemena.
Najveća denominacija u zemlji je katolička, što predstavlja 37 posto kršćana u zemlji. Adivasi su većina u nekim katoličkim biskupima i eparchiesima, a mnogi studenti Adivasija u crkvenim školama i fakultetima su druga generacija.
Međutim, razvoj šumarskog sektora pod britanskom vladavinom izazvao je pomak u tradicionalnom načinu života plemena na vrtlarstvo, uzgoj terase i stočarstvo. Od indijske neovisnosti 1947. godine, procijenjeno je 30 milijuna adivasija iz svojih tradicionalnih zemljišta raseljeno infrastrukturnim i ekonomskim razvojem, poput brane, rudnika i autocesta, što je dovelo do povećanog siromaštva među tim zajednicama. Vladina statistika pokazuje da gotovo polovicu stanovništva Adivasija trenutno živi ispod granice siromaštva, zarađujući manje od 12 dolara mjesečno.
Magaly, članica katoličke zajednice Adivasi u Chhattisgarhu, tka i prodaje košare kako bi zaradila za život. Ona je u svojim 50 -ima, ali nije sigurna u svoje dobi. Kao i kod mnogih Adivasija, ona nema rodni list ili drugu dokumentaciju koja ukazuje na to kada se rodila. Svaku košaru prodaje za 12 centi. U velikom gradu, košare koje je tkala prodala bi za 3 dolara.
“Jako smo siromašni”, kaže Magaly. “Život je borba. Nikad nema dovoljno novca za hranu ili odjeću ili čak i popraviti kolibu.”
Magalyjeva koliba ima rupu u svom krovu, što dopušta vodu kad kiša i hladno zimi.
Majke Adivasi u Jagdalpuru, država Chhattisgarh. (Foto: Sajeendran vs – CNewa)
“Poticaji za usvajanje kršćanstva bili su mnogi”, kaže fra. Shinod Chacko, katolički svećenik iz Syro-Malabara iz južne indijske države Kerala, koji je svoje ministarstvo posvetio dobrobiti Adivasija.
Njegova primarna pastoralna odgovornost u Eparchy u Jagdalpuru je pratiti ljude koji su nedavno prihvatili vjeru. Jagdalpur je jedan od sedam Siro-malabar katolik Eparchies u Chhattisgarh.
“Kršćanstvo je potaknulo plemena da svoju djecu pošalju u školu, posebno djevojke”, kaže on. “Crkva ih je također vodila prema novim poljoprivrednim tehnikama, tako da zarađuju više novca.”
“Manje je problema povezanih s alkoholom među onima koji su katolici, poput nasilja u obitelji i problema s mentalnim zdravljem”, dodaje.
Fra. Masu Karma, pastor Svetog imena Katoličke crkve Isusa Syro-Malabara u Kurengi, također u Chhattisgarhu, brine za 35 katoličkih obitelji u selu i kaže da se kršćani suočavaju s brojnim izazovima i suđenjima za njihovu vjeru.
“Ovdje su plemena problematična i zlostavljana zbog kršćana”, kaže on.
Rast kršćanstva među plemenskim i dalitskim zajednicama u prošlom stoljeću potaknuo je valove nasilja nad kršćanima od strane hinduističkih nacionalista. Kršćani su pretučeni, ubijeni, prisiljeni da se „obnavljaju“ hinduizam ili prisili da napusti svoja sela. Često policija ne poduzima nikakve mjere protiv počinitelja.
“Šuma nam daje sve što nam treba – hrana, sklonište i drvo kako bismo naš dom bili topli.”
Hinduistički nacionalisti izjednačavaju biti Indijanac s hinduistima, a Daliti i Adivasi gledaju kao hindu, unatoč inzistiranju mnogih Dalita i Adivasija da nisu.
Dok indijski ustav jamči slobodu religije i potvrđuje Indiju kao sekularnu naciju, 12 indijskih država usvojilo je zakonodavstvo protiv konverzije od prosinca 2024. godine.
Nacionalne i strane grupe za ljudska prava zabilježile su sve veći broj antikršćanskih napada posljednjih godina.
Ujedinjeni kršćanski forum sa sjedištem u New Delhiju zabilježio je 834 slučaja antikršćanskog nasilja u zemlji 2024. godine, u usporedbi s 127 desetljeća ranije.
U Chhattisgarhu-gdje je država u siječnju najavila svoju namjeru da svoje zakonodavstvo protiv konverzije učini strože-165 napada na kršćane dokumentirano je prošle godine.
U lipnju, na primjer, u južnom Chhattisgarhu, u selu u blizini Jagdalpura, rulja Vigilantes napala je kršćanske obitelji. Najmanje dva kršćanska muškarca bila su u nesvijesti, a troje ostalih zadobilo je teške ozljede. Kršćanske obitelji protjerane su iz sela i dale su potpisivanje izjave u kojem se slažu da će prakticirati hinduizam u roku od 10 dana.
Sestra Sincy Thomas iz Snehagiri misionarskih sestara ljulja rižu s plemenskom ženom u Kolengu, selu u državi Chhattisgarh. (Foto: Sajeendran vs – CNewa)
U siječnju 2023., u Narayanpuru, oko 77 milja sjeverozapadno od Jagdalpura, rulja od 2.000 ljudi okupila se kako bi prosvjedovala o navodnom vjerskom obraćenju plemena od strane kršćanskih misionara. Nakon prosvjeda, rulja je kamenjem i srpovima napala crkvu. Dva tjedna ranije, kada su najmanje tisuću kršćanskih plemena otišle u lokalnu upravu u Narayanpuru kako bi zatražile zaštitu od djela ciljanog nasilja, bili su u zatvoru.
“Kažnjeni smo što smo kršćanin”, kaže otac Masu. “Ali istina je otkad smo došli do Isusa, naši se životi izuzetno poboljšali. Svi smo ujedinjeni u svojoj religiji i borit ćemo se protiv vjerske diskriminacije, a ne odustati od svoje vjere.”
“Situacija će se samo pogoršati”, kaže otac Shinod. “Napadi na vjerske manjine vjerojatno će se povećati učestalost u doglednoj budućnosti.”
“Pozvani smo na misijski rad”, dodaje. “Mi imamo neizmjernu vjeru u Isusa. Unatoč poteškoćama i preprekama, Bog ima svoje načine da se stvari dogodi.”
Katolički biskup u Syro-Malabaru Jagdalpur, Mar Joseph Kollamparambil, kaže da je “ideja da je misionarski rad sve o pretvorbi lažno.”
“Tijekom desetljeća, Crkva je bila ključna za napredak postignut u plemenskim zajednicama”, kaže biskup, porijeklom iz Kerale, koji je 1976. došao služiti u Chhattisgarhu.
Ovaj napredak uključuje izgradnju cesta, obrazovanje, trening vještina u krojenju, stolariji, zidanju i poljoprivredi te bolje zdravstvene ustanove za majke i novorođenčad.
“Ovo je kršćanska misija. Ovo je naše zvanje”, kaže biskup. “Svaki dan provodimo vrijeme u molitvi i razmišljanju da je Bog s nama.”
Debela magla visi nad Marayor -om, brdskom stanicom u južnoj indijskoj državi Kerala. Dok je većina Kerala vlažna, s temperaturama od 90 stupnjeva, Marayor u prosincu je samo 10 stupnjeva, ne uključujući hladnoću vjetra. Vrijeme je nepredvidivo s gustom maglom i kišom od lipnja do veljače.
Unatoč hladnoći, žene plemena Muthuvan zauzete su odabir čajnih listova u besprijekorno održavanim vrtovima. Marayor je poznat po svom čaju – većina imanja je u vlasništvu velikih marki – i poznata je po posebnom sortu melase.
Gotovo pola milijuna Adivasija u Kerali, koji predstavlja 1 posto stanovništva države, živi u šumama sandalovine.
Projekti za povećanje socijalnog osnaživanja plemenskih zajednica klasificiranih kao “zakazana plemena” u indijskom Ustavu, uključujući Muthuvan, odgovornost su vlade, koja nameće ograničenja drugim pojedincima i organizacijama, uključujući Crkvu, u vezi s radom koji mogu obaviti s plemenskim zajednicama.
“Vlada plemena ovdje u Marayoru dobro je brinula”, kaže sestra Joel Mathew, CSN, članica sestara Nazareta.
“Tribali u Kerali ne migriraju na druga mjesta. Oni ostaju stavljeni”, kaže ona. “Oni sebe vide kao zaštitnike šume. Vlada očisti šumu za njih i daje im zemlju za poljoprivredu.”
Zajednica u Marayor -u živi vlastitim pravilima. Imaju vlastita vijeća Posvećena vođa nazvana “Mooppan”. Većinu sporova rješava mooppan, a pravila i zakoni donose se općenito konsenzusom.
“Jedna od stvari koju su smislili je imati jedno dijete po obitelji, tako da puno parova ima samo jedno dijete”, kaže sestra Joel.
Sestre Treas Paul i Joel Mathew posjećuju dom svojih studenata Adivasija, koji žive u plemenskoj koloniji u Kerali. (Foto: Sajeendran vs – CNewa)
U Sestre Nazareta Osnovao je svoj samostan, St. Michael Giri, u Marayor -u 1969. godine, a zatim je sagradio dvije internatske škole za djecu Adivasija. Pedeset dječaka sudjeluje u kući St. Michael’s Boys, a 29 djevojčica sudjeluje u kući St. Michael’s Girls. Gornja osnovna škola do sedmog razreda pruža obrazovanje za djecu po jeziku po njihovom izboru: bilo tamil, engleski ili malajalam.
“Većina djece dolazi iz slomljenih obitelji u kojima su majka ili otac napustili obitelj. Većina obitelji također ima probleme povezane s alkoholom gdje se novac troši na piće, a ne na obitelj”, kaže sestra Joel. “Jednom kada dođu k nama, u mogućnosti smo im dati relativno stabilan život.”
Sestre dobivaju mjesečnu stipendiju od vlade prema dječijoj hrani, zdravstvenoj zaštiti i lijekovima, kao i pomoć CNEWA -e.
Dok Muthuvans prakticira animizam, država ih službeno identificira kao hinduisti. Lokalna komunistička vlada također provodi politike kako bi osigurala da ostanu hinduisti, zabranjujući svećenicima da posjećuju i razgovaraju s plemenima o kršćanstvu zbog straha od vjerskog utjecaja.
“Potrebno vam je dopuštenje šumskog časnika da uđete u plemenska naselja”, kaže sestra Treas Paul, CSN, samostan Superior. “Oni su oprezni prema autsajderima, posebno strancima. Osjećaju se ugroženo ako postoji najmanja sumnja da bi netko mogao propovijedati Adivasi.”
Sestre se, međutim, dobro odnose s lokalnom upravom. Oni educiraju djecu i rade s plemenima o osnaživanju žena, bez obzira na njihovu religiju.
“Nekad davno, žene bi radile na poljima, ali nisu im dopušteno da proizvode odvedu na tržište”, kaže sestrina Treasa. “S vremenom smo ih natjerali da shvate da je važno da i žene mogu zaraditi za život.”
Ovaj je članak izvorno objavljen u JEDANčasopis Katolička udruga za socijalnu skrb o bliskom istoku (CNEWA). Sva prava pridržana. Neovlaštena republikacija trećih strana nije dopuštena.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u tijeku tako što ćete se pretplatiti na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
