Tjedan solidarnosti, koji se održava 19. godinu zaredom, jedan je od dugogodišnjih programa koje Hrvatski Caritas provodi, a ove se godine održava od 23. do 30. ožujka. „Strpljenje i nada – lice ljubavi“ naslov je poruke predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa Bože Radoša za Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH – 2025. godina. Poruku biskupa Radoša donosimo u cijelosti.
Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini ove se godine odvija pod geslom Strpljenje i nada – lice ljubavi. Tjedan solidarnosti vezan je uz treću korizmenu nedjelju, a njezina poruka i ovoga puta služi kao nadahnuće za samu poruku Tjedna. Strpljenje i nada ističu privlačno lice Boga koji je ljubav. Zagledani u Božje lice, bistrimo svoj pogled kako bismo jasnije vidjeli sve one kojima se Bog želi očitovati u svojoj dobroti i ljepoti.
Nada je često zatrpana u ruševinama crnih kronika, kronika koje ne prezaju ispisati čak i poneku stranicu Evanđelja. No, iz tih ruševina uvijek izranja tračak svjetla u tami.
Crne kronike, nažalost, uvijek imaju materijala. One su gotovo uvijek slične – mijenjaju tek mjesta i ljude, siju strah i otvaraju pitanja. U Evanđelju su nam predstavljene dvije.
Udarne vijesti donose Isusu izvještaj. Skupina Židova iz tvoga kraja, Galileje, došla je prinijeti žrtve u Hram u Jeruzalemu i vjerojatno je iskoristila ovaj vjerski čin za organiziranje pobune protiv rimske vlasti. Rimski upravitelj Pilat, poznat po brutalnosti, guši pobunu u krvi, čini svetogrđe – miješa krv žrtava s krvlju ljudi.
U poznatom kvartu Jeruzalema, kod izvora Siloama, urušila se kula, možda zbog potresa ili loše gradnje, i zatrpala osamnaest ljudi. Ništa novo pod suncem.
Naši izvještaji danas gotovo su identični. Izdvajamo samo udarne:
Na okupljanju mladih u jednom noćnom klubu u Kočanima dogodila se tragedija – požar je odnio 59 života. Mnogi su umakli smrti, ali će posljedice nositi cijeli život. Oni koji su izbjegli smrt i rane tijela, živjet će s ranom u duši.
Petnaest ljudi ostalo je zatrpano ispod još jednoga tornja u susjedstvu, pod ruševinama nadstrešnice kolodvora u Novom Sadu.
Posebno nam je na srcu tragedija koja se prije nekoliko mjeseci dogodila u više dijelova BiH, gdje su bujice i odroni odnijeli 21 život.
Upitnici i uskličnici. Bujice kiše i mulja donijele su bujicu pitanja, i svaka ih tragedija iznova postavlja: Kako se to moglo dogoditi? Zašto? Tko je kriv? Čiji je to mulj koji je preplavio čitava naselja? Ljudski propusti, pohlepa, korupcija, ‘muljanja’ su često uzrok stradanja.
U eter lete izjave, uskličnici laki kao perje: Sve ćemo rasvijetliti! Institucije će odraditi svoj posao! Krivac mora biti pronađen i snosit će posljedice! Učinit ćemo sve da se odgovorni privedu pravdi! Bez sumnje, to je potrebno.
No, liječi li to ranu koju je nesreća nanijela? Pronaći krivca nije kraj terapiji. Presuda nema moć pružiti nadu unesrećeniku. U konačnici…
Nije dovoljno tražiti ljudske uzroke – osjećamo potrebu upitati Boga. Teško je to jasno izreći, ali Isus lako čita to pitanje iz misli svojih izvjestitelja. „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto!“
Prema židovskom shvaćanju, svaka je patnja kazna od Boga za neki grijeh, bilo onaj koji je počinio pojedinac, njegovi roditelji ili preci. Grijeh se prenosio do trećeg ili četvrtog koljena. Veza između grijeha, kazne i patnje bila je toliko precizna da su u Isusovo doba neki rabini čak definirali koji grijeh stoji iza koje bolesti i patnje. Klica takvoga stava raste i u nama, očituje se u pitanju: „Što sam to loše učinio da ovo zaslužim od Boga?“
Isus ruši tu logiku – „Nipošto!“ Za njega, Bog daje kišu i pravednima i nepravednima, a njegov sud ne događa se tijekom ovog života, već na kraju vremena, kada će razlučiti dobro od zla, žito od kukolja, pravednike od zlikovaca.
Krist diskretno prelazi preko lakih tumačenja o sudbini, o pravednoj ili nepravednoj kazni, o slijepoj fatalnosti. On čak i ne tvrdi da ima odgovor na pitanje zašto postoji patnja – štoviše, i sam na križu viče: ‘Zašto?’ na koje mu Otac ne daje trenutačni odgovor. Ljudi dolaze k Isusu postavljati pitanja o drugima, a on ih poziva da pogledaju u sebe: „Obratite se! Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.“
Obratiti se, u izvornom grčkom jeziku znači „promijeniti način razmišljanja“, odluke, sudove, životne izbore (metanoein). Poziv na obraćenje je poziv na promjenu smjera, prijelaz s promatrača na pomagača! Učitelj uvijek koristi slike, pa će i ovu poruku konkretizirati kroz prispodobu o smokvi.
Smokva je jedno od najčešćih i najdarežljivijih stabala u Palestini, daje plodove gotovo deset mjeseci godišnje. Obično se sadi među vinovom lozom, simbolom Božjega naroda – Izraela. U ovoj prispodobi smokva predstavlja i sve one koji izvještavaju o tragičnim događajima. Neplodne izvjestitelje neće osuditi, već će ih ovaj skromni Zemljoradnik zagrnuti i okopati, vjerujući da se mogu obratiti.
Možda je to ona smokva na koju je jednom naišao, puna lišća, ali bez ploda. Zelenilo i bogatstvo lišća jamče joj dugovječnost, i iz njezine perspektive – njoj ništa ne nedostaje. Sebi je dostatna – samodostatna. Živi samo za sebe. Ali smokva treba rađati i hraniti domaćina i njegovu djecu, ponuditi se putnicima i hodočasnicima. Ona hrani gladna usta. Treba se okrenuti drugima. Njezino obraćenje je rađanje i darivanje drugima. U tome je njezin smisao. Bez ploda iscrpljuje samo zemlju, a s plodom hrani gladne.
Usuđujem se čitati poruku i na nedavnim ruševinama ‘kula’, naših kuća, nadstrešnica, klubova. Na besplodnoj smokvi strši lišće pitanja: Tko je kriv? Tko je grešniji? Pitanje ljubavi je: Kako ispružiti ruku nade? Bol ne liječi objašnjenje nego suosjećanje; bol ne traži krivca, već braću i sestre koji znaju tješiti, biti uz križ, poput Marije, Isusove majke. Traži braću i sestre koji bdiju uz križeve zemlje, gdje je Krist razapet u svojoj braći.
Kako napraviti zaokret – od promatrača, izvjestitelja onoga što se dogodilo, prema onome što se treba dogoditi kako bi nesreća dobila predznak nade? Bog ne traži tvoje riječi, već tvoje ruke koje pomažu drugima.
Čarobna Isusova riječ: ‘Možda će!’ Motika odgađa stečaj za još jednu godinu, pa za još jednu… U tom ‘možda će’ skriva se čudo Božjega milosrđa.
Bog ne gasi fitilj koji tinja, nego u njemu vidi svjetlo koje tek treba planuti; vjeruje da ljubav može zaviti napuknutu trsku i uspraviti je.
Bogu je dovoljan fitilj koji dimi i napuknuta trska – On u njima već vidi plamen i ples zdrave trske. Tamo gdje svijet vidi samo ruševine, Bog otvara gradilište i uvodi svoje radnike. One s kojima prolazi put obraćenja od promatrača do pomagača. Nije obraćenje osuda i bijeg od svijeta, nego koraci prema ozdravljenju.
Vraćam u misli tragediju koju smo zajedno sa stradalnicima u BiH proživjeli prošle jeseni. Na traci su upečatljive vaše ruke koje su hitro dostavile pomoć. Ne čuje se pitanje: Tko je kriv? Vidjela se konkretna pomoć koja je u tom trenutku prenijela ljubav i pažnju, daleko veću od same materijalne pomoći.
Braćo i sestre!
Prvo: Bog i dalje računa na nas. Na mnogim ruševinama, na tim Božjim gradilištima nade, Bog čuva mjesto za tebe i mene. Njegova ljubav već sada okopava tlo našega srca – da ne ostane samo lišće samodostatnosti, nego da donese plod za druge. Zato, budi radnik nade! Na ruševinama svijeta, budi znak Njegove vjernosti.
Drugo: Isus uzima iz naših ruku sjekiru i daje nam motiku. Često je sjekira u našim rukama – oštra riječ koja sasijeca, prezir u srcu koji ranjava, omalovažavanje na svim razinama. Isus želi da stavimo sjekiru sa strane. U ruke nam daje motiku – da okopavamo, da strpljivo njegujemo, da dajemo šansu, baš kao što On daje šansu tebi i meni. Budi onaj koji okopava, ne onaj koji odsijeca!
Treće: Božje lice je lice strpljenja i nade. Lice ljubavi. Tu sliku On utiskuje u naše srce. Nosimo Njegovo lice u svijet – neka naši koraci, riječi i djela budu odsjaj Njegove nade.
X Bože Radoš
varaždinski biskup
Objavljeno: 22. ožujka 2025.
