Broj stalnih đakona u Americi je relativno stabilan, ali više od trećine njih također je u dobi za umirovljenje ili se približava njoj za mnoge biskupije. Prema stručnjacima, situacija bi mogla sugerirati potrebu da mjesne crkve preispitaju viziju Drugog vatikanskog koncila o stalnom đakonatu i promisle kako pozvati muškarce da razluče poziv.
Odbor Konferencije katoličkih biskupa SAD-a za kler, posvećeni život i zvanja objavio je 17. lipnja svoje godišnje istraživanje, “Portret stalnog đakonata u 2023.: Studija za Konferenciju katoličkih biskupa Sjedinjenih Država”.
Od 2005. godine, Centar za primijenjena istraživanja apostolata — nacionalni, neprofitni istraživački centar na Sveučilištu Georgetown koji provodi društvene znanstvene studije za i o Katoličkoj Crkvi — objavio je anketu koja daje statistike i predviđa trendove za stalni đakonat u katolička crkva SAD-a.
Procijenjeni broj trajnih đakona u aktivnoj službi bio je 13 718 u 2023., otprilike 69% svih trajnih đakona u Latinskoj Crkvi.
Za trajni đakonat 2023. godine bilo je zaređeno 587 muškaraca, a od 2014. procijenjeni broj ređenja je u prosjeku 613.
Ipak, najviše aktivnih đakona ima između 60-69 godina (42%), a slijede đakoni od 70 i više godina (36%).
“Nema velike promjene ili pomaka”, rekao je isusovac otac Tom Gaunt, izvršni direktor CARA-e. “Mislim da ono što vidimo jest da imamo sve veći broj umirovljenih đakona – oni su već u kasnim 70-ima, 80-ima.”
Dok ti đakoni često i dalje služe, “imamo nekoliko više onih koji umiru svake godine nego što su zaređeni”, primijetio je Gaunt. “Ukupan broj aktivnih đakona se samo malo smanjio; vrlo malo. Dok se ukupan broj umirovljenih đakona povećao.”
Kao što je Catholic News Service izvijestio 2021., “dob za odlazak u mirovinu razlikuje se od biskupije do biskupije. Četrdeset i dva posto biskupija nema dob za umirovljenje za đakone. Od ostalih, nijedna biskupija ne zahtijeva da đakoni idu u mirovinu dok ne navrše najmanje 70 godina, dok 88 % zahtijeva odlazak u mirovinu u dobi od 75 do 79 godina, a 10 % zahtijeva odlazak u mirovinu u dobi od 70 do 74 godine.
Anketa CARA — koja je koristila podatke za kontakt Nacionalne udruge ravnatelja đakonata ili NADD — poslana je Uredu stalnog đakonata u latinskim i istočnim (nad)biskupijama i eparhijama. CARA je primila odgovore od 128 od 185 (nad)biskupija/eparhija čiji su biskupi članovi USCCB — i imaju aktivan Ured đakonata — za ukupnu stopu odgovora od 69%.
Najviše stalnih đakona imala je Nadbiskupija Chicaga (827), zatim Nadbiskupija New Yorka (357), Nadbiskupija San Antonija (346), Nadbiskupija Galveston-Houston (308) i Biskupija Joliet u Illinoisu (307). .
“U suštini, čini se otprilike istim kao i prethodni”, rekao je đakon Bill Ditewig, bivši izvršni direktor Tajništva USCCB-a za đakonat. “Ali još uvijek postoje neka područja zabrinjavajuća – glavno je, po mom mišljenju, dob.”
“Jedna od stvari koju mislim da ljudi zaboravljaju – kada samo pogledate golu statistiku – je da je vizija Drugog vatikanskog sabora bila mlađi đakonat”, istaknuo je Ditewig, koji je obnašao više akademskih i biskupijskih dužnosti.
“Zapravo, neki od prvotnih prijedloga bili su da oženjeni momci mogu biti zaređeni za đakone u dobi od 40 godina — a onda je tijekom rasprava tijekom (Drugog vatikanskog) sabora utvrđeno da je to prestaro, pa su to spustili na 35 godina. ,” On je rekao. “Sada kada to učinite – i onda pogledate statistiku – manje od 1% đakona mlađe je od 40 godina. Nekako morate pitati: ‘Je li vizija ovdje susrela stvarnost?'”
Ako đakonat postane umirovljeni poziv “druge karijere”, naglasio je đakon Ditewig, “to nije ono što je trebala biti izvorna vizija” — što je uključivalo dovođenje đakonskog svjedoka na svjetovno radno mjesto.
Đakon Ditewig također je primijetio etnički sastav američkog đakonata.
Većina stalnih đakona su bijelci/bijelci (73%); slijede Hispano/Latino (20%); stanovnik azijskih/pacifičkih otoka (3%); Afroamerikanac/crnac (3%); i Indijanci/ostali (1%).
“To je bila briga biskupa od 1971.”, rekao je Ditewig, “jer opet, ključni dio đakonata bio je biti s ljudima tamo gdje jesu, gdje žive i gdje rade.”
Ditewig je rekao da neke biskupije obeshrabruju mlađa zvanja za đakonat, obrazlažući: “Na početku ste svoje karijere; vaša karijera će krenuti drugim putem; još uvijek imate malu djecu kod kuće – zašto ne biste pričekaj malo.”
Ditewig, 74, zaređen je u 40. godini, s četvero djece kod kuće.
“Činjenica je da je to bilo savršeno vrijeme za našu obitelj. I tako smo tijekom godina ponekad otkrili da će biskupije postaviti standarde prema kojima ako još uvijek imate maloljetnu djecu kod kuće, nemojte Primjenjuju se. Gotovo da raste u situaciji s godinama,” rekao je Ditewig, koji je dodao da neki muškarci koji razaznaju đakonsko zvanje – videći toliko starijih đakona kako služe – pretpostavljaju da kandidati moraju biti umirovljeni.
“Stav koji mnogi od nas imaju je, neka pronicljivost učini svoje – ako je ovo pravo vrijeme za ovu obitelj, to će se pokazati”, naglasio je. “Ako je krivo vrijeme za ovu obitelj, i to će se pojaviti. Ali bit svega ovoga je da govorimo o pozivu od Boga.”
S njim se složio i đakon Dominic Cerrato, ravnatelj Ureda đakonata za biskupiju Joliet i urednik OSV-ovog časopisa The Deacon. (OSV je matična tvrtka OSV News.)
“Nesreća je u tome što mnogi svećenici i mnogi đakoni – i ne želim ovdje pometati, ali mislim da je to istina – obeshrabruju mlade ljude da postanu đakoni”, rekao je Cerrato, koji je zaređen za đakona s 35 godina, najmlađi dopuštena kanonska dob. “Imali smo petero djece u to vrijeme; na kraju smo dobili sedmero djece. Moguće je – i mislim da su te godine dobro služile meni i crkvi. Ali mnogi, mnogi su bili obeshrabreni da dođu i rečeno im je ‘podignite svoju obitelj’.”
Taj način razmišljanja, rekao je Cerrato, uvelike se može pratiti do pogrešnog razumijevanja prirode zvanja koje predlaže “Bog vas na jedno uho zove za brak, a zatim vas na drugo uho zove za đakonat – i vi ste podijeljeni,” on je objasnio. “Ne — jer Bog ne govori s obje strane svojih usta. To je jedan jedini poziv — u kojem su oba integrirana.”
Ipak, s obzirom na upornost tog gledišta, “vrlo je moguće da postoji mnogo više ljudi koji su mlađi”, primijetio je Cerrato. – Samo ih nismo zvali.
To, međutim, nije slučaj u biskupiji Joliet, gdje ima 307 stalnih đakona, a pozivaju se i mnogi mlađi kandidati. “Vidimo porast našeg broja”, izvijestio je Cerrato.
“Najvažniji razvoj u pogledu stanja đakonata u SAD-u”, rekao je đakon James Keating, profesor duhovne teologije na sjemeništu Kenrick-Glennon u St. Louisu i član Akademije katoličke teologije, “bit će ako biskupijska sjemeništa počinju formirati sjemeništarce u zreloj teologiji vlastitog nadolazećeg đakonata, te da se ta formacija proteže do temeljitog vrednovanja poziva trajnog đakonata.”
“Nadalje,” nastavio je Keating, “svećeničko-đakonsko bratstvo će dosegnuti mjesto trajnog poštovanja samo ako se kvaliteta đakonske formacije u biskupijama produbi u područjima poznavanja Svetoga pisma, liturgijske kompetencije, homiletične nadarenosti, službene mudrosti za i za bračne parove, razborito vodstvo u djelima milosrđa i oslobađanje želje za kontemplativnom molitvom.”
Također se mora riješiti razlika između svjetovnog i duhovnog gledišta, rekao je Keating.
„Trebalo bi poticati programe đakonske formacije kako bi se u đakona usadila crkvena mašta koja bi zamijenila vrlo tvrdoglavu kulturnu maštu“, predložio je. “Posjedovanje crkvene mašte uvelike će pomoći u osiguravanju pravog bratstva klerika u redovima svećenika i đakona.”
Osvrćući se na rezultate ankete, Cerrato je ponudio i upit i prijedlog.
“Ovdje postoji jedno veće pitanje. Zašto Bog poziva muškarce u đakonat? Zašto je to nedvojbeno najveći rastući segment u današnjoj crkvi, svakako na Zapadu? Što Bog govori?” upitao. “I sumnjam da želi reći da je razlog za to što Krist Sluga treba biti prisutan u svijetu koji je toliko okrenut sam sebi da ne vidi da je služenje način na koji otkrivaš sebe.”
