Znaš li kako vrag postao vrag? Bog ga nije stvorio zlim. Umjesto toga, prema Svetom pismu, đavao je stvoren kao jedan od najljepših anđela. Ime mu je bilo Lucifer, što znači “svjetlonoša”, svjedočeći o njegovoj slavi i veličanstvu. Međutim, prije nego što su anđeli primljeni u Nebesko carstvo, dat im je ispit. Bog im je otkrio svoj plan – pokazao im je da će uzeti tijelo i roditi se kao ljudsko biće, patiti i umrijeti za čovječanstvo. Luciferu je ova Božja poniznost bila previše. Kako se on, jedan od najsjajnijih anđela, mogao pokloniti Bogu koji je postao čovjekom? Bog koji bi bio gladan i žedan, koji bi morao na zahod, koji bi bio ubijen?
Tako se Lucifer pobunio. Njegov drevni bojni poklič bio je “Non Serviam” – Neću služiti! Poveo je trećinu anđela sa sobom u pobunu, a nakon što je izbačen iz Raja, nastoji se osvetiti onima koje Bog najviše voli – tebi i meni. Jer mi smo na sliku i priliku Božju, Lucifer (sada zvan Sotona, što znači “Optužitelj”), mrzi nas i traži naše vječno uništenje.
Jednom riječju, bilo je ponos zbog koje su anđeli pali. Mislili su da im je ispod časti štovati Boga koji je postao čovjekom!
Ali oholost nije samo anđeoski problem – to je problem i nas ljudi, kao što jasno vidimo u današnjem evanđelju. I, u određenom smislu, prirodno je željeti biti najbolji u onome što radimo. Želimo biti isticani u školi, na poslu, na sportskom terenu, čak i u duhovnom životu. Prirodno je “ponositi se” svojim postignućima. Ali ponos postaje porok kada počnemo misliti da se naša postignuća tiču nas samih – poticaja za ego. Kako lako možemo pomisliti da smo bolji od drugih, ili čak bolji od Boga!
Protuotrov ovom poroku ponosa je poniznost. Danas želim govoriti o poniznosti u našem odnosu s Bogom i poniznosti u našim odnosima s drugima.
Prvo, s Bogom. Kad je Titanic porinut, zaposlenik prekooceanskog broda ispitivan je o sigurnosnim mjerama opreza na brodu, a on je slavno odgovorio: “Čak ni sam Bog ne bi mogao potopiti ovaj brod.” Naravno, ostatak priče znamo. Ali taj ponos u mišljenju da smo iznad Boga duboko je urezan u ljudsko srce. Prošle godine tijekom pandemije, kada su slučajevi počeli opadati, guverner (koji će ostati bez imena) je na nacionalnoj TV slavno izjavio: “Bog to nije učinio. Učinili smo ovo; znanost je ovo učinila.” Ponos kaže da čovječanstvo može iskovati vlastiti put kroz život; da će znanost i tehnologija riješiti sve životne probleme; da smo “gospodari svoje sudbine, kapetani svoje duše” (kako kaže poznata pjesma). Ali ovaj ponos prema Bogu je smrtonosan, jer nije utemeljen na stvarnosti.
Katolički ljetni kamp u kojem pomažem, Camp Veritas, ima moto: “Postoji Bog, a ja nisam On!” Poniznost to prepoznaje mi nisu zaduženi…doslovno ni za što. Naš sljedeći udisaj dar je od Boga. Ne možemo čak ni kontrolirati otkucaje vlastitog srca – ako On odluči da je naše vrijeme isteklo, nemoćni smo oduprijeti se. Sve što imamo i sve što jesmo samo je dar od njega – i stoga poniznost zahtijeva od nas da živimo svoj život u potpunoj i potpunoj ovisnosti o Bogu. Ovo izgleda kao dvije stvari.
Prvo, moramo se moliti kao da nam život ovisi o tome… jer ovisi! Mnogo puta se ponašamo kao da nam je Bog potreban samo kad nešto pođe po zlu: “Oh, molim se kad se baka razboli… molim se kad trebam pomoć u braku ili na testu… ali inače ne mislim na Njega.” Ali mi očajnički trebamo Njegovu milost u svakom trenutku. Sve je to dar od Njega, stoga mu ponizna molitva zahvaljuje za sve, od krova nad glavom do daha u našim plućima…čak i za križeve i patnje koje moramo nositi u svakodnevnom životu.
Drugo, moramo ponizno prilagoditi svoje živote Njegovom. Tu i tamo dobijem zahtjev na sprovodu da pustim “My Way” Franka Sinatre – “I did it MY way” – ali u stvarnosti bismo trebali raditi stvari na NJEGOV način! Mi slijedimo njegove zapovijedi i njegova učenja kroz Crkvu, jer poniznost priznaje da su njegovi putovi bolji od naših.
Ova poniznost pred Bogom trebala bi dovesti do poniznosti s drugima. Godine 1979. u Oslu, Norveška, Majci Terezi je dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Problem je bio…nitko nije mogao pronaći malu časnu sestru…nestala je pola sata prije obreda! Pretražili su cijelu kongresnu dvoranu, i konačno, sa samo nekoliko slobodnih minuta, netko ju je pronašao u malom ormaru, uvijek iznova ponavljajući riječi: “Poniznost…poniznost…poniznost.” Nije htjela da je ova nagrada navede da misli da je veća od drugih!
Svako ljudsko biće Bog voli potpuno istom ljubavlju. Možda imamo različite bankovne račune, različite domove, različite poslove, ali Isus je umro za vas baš kao što je umro za Jeffa Bezosa i beskućnika u Bridgeportu. Iz božanske perspektive, svako ljudsko biće ima jednako dostojanstvo i vrijednost – zapravo, neki od ljudi na koje gledamo s visoka možda imaju puno veću krunu slave na Nebu!
Nikada ne bismo trebali tražiti druge da vidimo jesmo li bolji ili gori od njih. Umjesto toga, poniznost samo uzima u obzir tko smo pred Bogom, i ništa više. Duboko smo ljubljeni, grešnici otkupljeni milošću, sinovi i kćeri Gospodnje.
Da bismo rasli u poniznosti s drugima, trebali bismo slijediti primjer CS Lewisa koji je rekao: “Poniznost nije manje razmišljanje o sebi – to je manje razmišljanje o sebi.” Manje govorite o svojim postignućima (i problemima!). Obavljajte sitne poslove poput iznošenja smeća i čišćenja vlastite kupaonice. Zahvalite drugima koji su vam pomogli na putu. Prepoznajte da je svako postignuće, dar ili talent koji imate samo zato što je Gospodin velikodušan i milosrdan prema vama.
Poniznost je temeljna krepost duhovnog života, jer nas čini najsličnijima Bogu, koji se ponizio da se rodi u siromaštvu da bi mogao umrijeti, odbačen na križu. Kao što je rekao sveti Padre Pio, “Poniznost i čistoća su krila koja nas nose Bogu i čine nas gotovo božanskima.”
___________
Izvorno objavljeno na Križ stoji dok se svijet okreće
