„Okupili smo se u sredini ove svete noći da bismo proslavili rođenje onoga koji je svojim dolaskom razveselio srce svakog čovjeka, onoga koji je donio mir i koji je svakom čovjeku otvorio put vječnog života. Naše poklonstvo Djetetu nije ništa drugo nego ponavljanje onog što se dogodilo u Betlehemu te noći u kojoj je rođen Isus od Djevice Marije“, rekao je sisački biskup Vlado Košić na početku svoje homilije na misi polnoćki, u ponedjeljak 25. prosinca, u održanoj u dvorištu Pastoralnog centra katedralne župe Uzvišenja svetog Križa u Sisku. Koncelebrirali su kancelar mr. Janko Lulić i katedralni župnik preč. Marko Karača, a služio je đakon Frano Bijelić.
U nastavku biskup se o osvrnuo na izvještaj o rođenju iz pera evanđelista Luke istaknuvši kako je on točno odredio kada je to bilo. „Za vrijeme vladavine rimskog cara Augusta, usput budi rečeno koji je bio u ovom našem gradu, odnosno keltskom gradu Segesti kojeg je razorio i od njega stvorio rimski grad koji je prozvao Siscia. Ali nas ove noći ne zanima toliko ta civilna povijest i datiranje Božića u odnosu na izgradnju našeg, tada rimskog grada, nego poruka povijesnog događaja Božića. Anđeli su objavili pastirima to rođenje Djeteta, koje po ničemu nije bilo osobito, ta to se Dijete rodilo u običnoj štali no, to je privuklo pastire. Oni inače nisu druželjubivi, ne čuvaju stada zajedno nego svaki za sebe, ali tada su se okupili i jedni drugima govorili: Hajdemo dakle do Betlehema! Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin. To je prvi korak: zainteresirati se. Pastiri su se zainteresirali, zanimalo ih je što im to javlja Nebo, žele vidjeti što se to dogodilo. Danas međutim ima puno ljudi koji nisu zainteresirani ni za što. Možda se zanimaju za skandale, za senzacije, nove tehnike, inovacije koje im mogu donijeti više zdravlja, dulji život, veću lagodnost ili više novaca. Ali što se to njih tiče ako se rodilo još jedno dijete! Pa ipak. Pastiri redovito nisu među sobom imali takve događaje. Bili su izvan grada, na pašnjacima sa svojim stadima i tu se nije događalo nešto slično pa su se željeli uvjeriti o čemu se tu radi. Evanđelista izvješćuje da su pronašli Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. (ib.,16). Zanimljivo je, kako primjećuje Anselm Grün, da pastiri jedni druge potiču da pođu pogledati novorođenče“.
Biskup je rekao i kako je dragocjeno poticati druge na akciju, priopćiti vlastito zanimanje za nešto drugome i privući drugoga da pođe s tobom to vidjeti. „Evo, to smo mi – Crkva, učenici Isusovi koji smo zajednica u kojoj svaki treba misliti na drugoga i poticati ga na djelovanje. Zar to nije i u našim zajednicama, i u obiteljima djelotvorno? Kad roditelji potiču djecu da pođu u crkvu, da daruje nešto siromašnima, kad smo jedni drugima primjer da se drugi odluči za dobro, za ono što je nas privuklo i što nam je važno u životu. Pođimo zajedno vidjeti, pođimo da se sami uvjerimo što se to dogodilo!
Dakle, drugo što je ovdje također važno jest da je ova vijest, koja je mobilizirala pastire, dovela do njihovoga pokreta jednih prema drugima. Ova je ideja zbližila pastire, jer inače svaki pastir sam boravi na pašnjaku i čuva vlastito stado, no ovaj puta su se ujedinili i pošli zajedno pogledati betlehemsko Djetešce! Nije li tako i s nama, odnosno ne bi li tako trebalo biti i s nama? Kad smo se pokrenuli saznavši za vijest o rođenju Djeteta, ne bismo li se trebali uputiti jedni prema drugim, djelovati zajedno i stvoriti jednu zajednicu, zajednicu vjernika u Isusa Krista“, zapitao se biskup te dodao kako su pastiri nakon što su vidjeli Dijete, svima pripovijedali što su vidjeli.
Ustvrdio je i kako su pastiri zapravo time postali misionari. „Nisu dakle zadržali to iskustvo sami za sebe, nego su ga prenijeli drugima, dapače svima koje su susretali. Govorili su o Djetetu svojim kolegama koji nisu bili na betlehemskoj poljani kad su im se javili anđeli; govorili su o Djetetu članovima svoje obitelji kad su se vratili kućama; govorili su susjedima, govorili su svakome tko ih je želio čuti. I naša je zadaća danas: svjedočiti o Isusu Kristu, svima koje susrećemo donositi tu Radosnu vijest. Tako je i Drugi vatikanski sabor rekao o Crkvi: Crkva je po svojoj naravi misionarska (AG 2). Veoma je zanimljiva ta koncilska izjava. Mislimo li i mi da smo kao kršćani danas poslani onima koji ne vjeruju navijestiti Krista? A ima takvih sve više koji u Krista ne vjeruju. Kad promatramo ove velike seobe istočnih i južnih naroda zemaljske kugle prema zapadu i sjeveru, tj. prema Europi i Americi, možemo se upitati: koliko njih je kršćana a koliko nije? Veoma jednostavan je odgovor: velika većina nisu kršćani. A osjećamo li mi kršćani, članovi Crkve, zadaću da trebamo tim migrantima navijestiti Krista? Što činimo kao Katolička Crkva na tom području da novim stanovnicima, tj. seliocima – od kojih su mnogi kod nas za sada samo sezonski radnici ali će sigurno sutra neki ostati i kao stanovnici u našoj domovini – navijestiti Krista? Treba reći da je prvi navještaj zapravo bez riječi, tj. djelima i gestama – iskazati ljubav i poštovanje, razumijevanje i konkretnu pomoć prema osobama u potrebi, često bez hrane i odjeće, zatim bez sigurnosti i perspektive. Na to potiče papa Franjo kada traži da kršćani Europe migrante prihvate i integriraju. Ali onda bi trebala uslijediti i kerigma, prvi navještaj Krista, pouka, kateheza i poziv da i oni prihvate Krista, jednom riječju: evangelizacija. To je mislim važno imati na umu i u vrijeme naše biskupijske Sinode. Mi postajemo sve više područje za život i rad ljudi raznih kultura, naroda i vjera. Hoće li kršćanstvo u tom novom društvu biti svedeno na manjinu ili ćemo uspjeti navijestiti Krista i onima koji još ne poznaju Gospodina? Ali još više negoli naviještati Isusa Krista nekršćanima, mi koji vjerujemo trebamo najprije poći našim katolicima koji ne vjeruju, ili koji su zaboravili tko su i ponašaju se kao nevjernici“.
Biskup je homiliju završio molitvom. „Molimo novorođenog Kralja da podari svijetu mir, da svojim dolaskom u svako ljudsko srce unese mir. Molimo novorođenog Kralja da nas poput pastira njegov dolazak ujedini u iskustvu i zajedništvu vjere! Molimo malenoga Boga a našeg velikog Kralja da budemo njegovi pravi svjedoci, njegovi učenici, oni koji ga slijede ne tek riječima nego djelima! Molim noćas Božića da budemo misionari, da se ne bojimo navijestiti našu nadu, naše povjerenje i našu ljubav koju gajimo prema Kristu i onima koji ga ne poznaju ili ga površno poznaju a ne slijede“.
Na kraju, biskupu i okupljenima Božić je čestitao župnik Karača, zaželjevši svima obilje Božjeg blagoslova.
Misno slavlje animirao je Katedralni zbor.
