Euharistijsko slavlje predslavio je hvarski biskup Ranko Vidović u zajedništvu s provincijalnim ministrom fra Tomislavom Šankom, franjevcima iz Provincije kao i tridesetak drugih svećenika pristiglih iz različitih dijelova Hrvatske. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor franjevačke crkve Gospe od Milosti pod ravnanjem profesorice glazbe Marijane Domančić i uz orguljsku pratnju profesora Tomija Domančića.
U uvodnom dijelu biskup je pozdravio okupljene te svima izrazio kršćansku sućut, osobito rodbini fra Joakima kao i provincijalnom ministru i braći kojima je fra Joakim bratski pripadao. U homiliji se biskup dotaknuo autentičnoga vjerskog, redovničkog i svećeničkog života fra Joakima.
Biskup Vidović istaknuo je da je fra Joakim snažno i zorno posvjedočio vjeru svojim životom i djelima. Vjera je to koja nas uči da smrt nipošto nije kraj, da je smrt samo jedan prijelaz, doduše bolan prijelaz, ali prijelaz u vječni život, dodao je.
„Svaka je smrt jedna lijepa uspomena, ali u isto vrijeme i jedna opomena. Uspomena jer znamo da o pokojnima ništa loše ne govorimo. Vjerujem da svi mi ovdje nazočni kao i ljudi dobre volje koji su poznavali fra Joakima i koji su ovih dana čuli za potresnu vijest o njegovoj smrti da svi mi pretresamo u svome srcu lijepe uspomene na njega. Uspomene koje su nastale iz suživota s njime. Vjerujem kako će plodovi njegova života postati poput sjemena koje je duboko posijano u našim srcima te da će u svoje vrijeme uroditi svojim plodom. Plod koji ćemo moći predati drugim generacijama kao svjedočanstvo vječnosti. Smrt ne treba gledati kao onu koja prekida tijek života, nego treba uzdignuti pogled na jednu višu razinu. Smrt je u isto vrijeme prekrasna uspomena na dragu osobu, ali smrt je svojevrsna opomena svima nama. Tko je od nas ovdje nazočnih mogao predvidjeti ovaj dan? Prije dva dana slavili smo blagdan sv. Teodora u Župi sv. Teodora u Milni s fra Jakijem i to u Župi koja je njemu bila povjerena. U potpunom blagdanskom raspoloženju fra Jaki je na kraju mise uputio svoju riječ i ne znajući da će to biti njegov oproštajni govor. Nakon mise uslijedilo je zajedničko druženje sa župljanima u dvorani koje je fra Jaki pripremio. Nakon objeda je fra Jaki uputio svoj pozdrav i rekao mi kako je godina bila rodna s maslinama te da će mi u ponedjeljak donijeti ulja za moje potrebe da bi jutro poslije stigao poziv da je fra Jaki preminuo. Zastao sam na trenutak te zahvalio Bogu na daru fra Jakijeva života i blagoslovljene smrti kada u nedjelju u ranim satima odlazi pred Gospodina. Pitam se jesam li ja mogao biti na njegovom mjestu. To je mogao biti svatko od nas. Čega bismo se stidjeli dolaskom pred Gospodina. Što je to u nama još uvijek nedovršeno i nezrelo? Što je to u meni pogrešno? Što bih trebao popraviti već danas? Život nije dar koji pripada isključivo samo nama. Vrijeme nam ne pripada. Vrijeme pripada Bogu. Zato smo svi pozvani sjetiti se Kristove riječi da ne znamo ni dana ni časa. Bdjeti znači živjeti život onako kako nas je poučio naš Gospodin“, rekao je biskup Vidović.
„Kada umremo ne nosimo ništa sa sobom. Tamo nosimo plod svoga života koji se čuva u srcu i duši. Taj plod srca i duše ide na vagu i procjenu. Vjerujem da je naš fra Jaki došao s obilatim plodovima. Znamo da je imao i mnogo darova, a jedan od njih je bio i ribolov. Upravo mi je Jaki u subotu prije mise posvjedočio kako je ulov bio odličan. Nije to Jaki čuvao za sebe. Prije nego li je ulov unio u kuću, pola bi podijelio putem do kuće, a ono što bi preostalo, to bi podijelio s prijateljima u kući. Isto tako, bio je dušobrižnik u Domovinskom ratu što je bilo hvalevrijedno. Kao vojni kapelan u najtežim je trenucima donosio vjeru i nadu onima koji su ostajali iza stradalih u teškom ratu. Sve je to ostavljalo dubok trag u njegovom srcu i njegovoj duši. Tolika umjetnička djela koja je ostavio iza sebe, o tome će tek stručnjaci toga područja o tome govoriti. Meni je osobno njegovo najdraže djelo, ujedno i jako izazovno koje je napravio prije dvije godine, skulptura koja prikazuje čovjeka koji je zagledan u križ i stoji na kugli zemaljskoj inspiriran Kristovim riječima kada dođe Sin Čovječji hoće li naći vjere na zemlji. Nešto za naše vrijeme. Takvo kvalitetno i skupocjeno djelo nije dobrodošlo i nije dočekano kako se očekivalo“, kazao je biskup Vidović.
Istaknuo je da je fra Joakima kao svećenika posebno krasilo milosrđe. „Svi znamo da je bio čovjek milosrđa. Ovih danas su svi poput kamenčića u mozaiku prepričavali svoje uspomene na Jakija koje očituju veličinu koju je on nosio u sebi. Oni koji su u Jakiju vidjeli bujnu kosu i bradu prepoznali bi njegov snažan karakter, ali zapravo je bio dijete u srcu i duši. Znamo da su poslije Kristova života zapisali da je prošao zemljom čineći dobro, ove iste riječi možemo pripisati našem fra Joakimu da je prošao ovim svijetom čineći dobro svima. Zato vas sve pozivam da se iskreno molimo za njegovu dušu da Gospodin u njegovoj duši zahvati najbolje plodove koje je fra Joakim skupljao za života i da ga oslobodi od svega što nije dostojno Kraljevstva nebeskoga“, zaključio je biskup Vidović.
Poslije popričesne molitve, tajnik Provincije fra Pavle Ivić pročitao je životopis fra Joakima Gregova kao i pristigle sažalnice na adresu Provincijalata. Poslije se obratio i provincijalni ministar fra Tomislav Šanko koji se riječima zahvale za život i dar brata fra Joakima od njega i oprostio. Zahvalio je Bogu na daru fra Joakima redovničkoj zajednici kojoj je pripadao te nastavio s molitvama i posljednjim preporukama moleći Uskrsloga da mu otvori vrata pravde.
Fra Joakim je, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo u nedjelju 10. studenoga u 72. godini života, 49. redovništva i 44. svećeništva.
Fra Joakim je rođen 5. rujna 1952. u Pašmanu, od oca Augustina i majke Petrice rođene Grgin. Odrastao je u pobožnoj obitelji kovača, uz brata Radu i pokojnog brata fra Stjepana Gregova, dugogodišnjeg misionara u Argentini. Upravo je u očevoj kovačnici prvi put osjetio stvaralački poriv koji će ga kasnije odvesti prema kiparstvu.
Nakon završene Franjevačke klasične gimnazije u Splitu, 1972. stupa u Franjevački red. Studij filozofije i teologije završava 1980. u Splitu. Već tijekom studija pokazuje izraziti umjetnički talent, što ga 1981. vodi na Visoku školu dekorativnih umjetnosti u Rim, gdje studira kod kipara poput Bernarda Maria Ciaccie. Njegov prvi značajni kiparski rad „Pieta“ osvojio je prvu nagradu na međunarodnoj izložbi Biennale del Lazio.
Životni put vodio ga je kroz različite službe: od misionara u Kanadi (Montreal, crkva sv. Nikole Tavelića) i SAD-u (1985. – 1991.), preko kapelana Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata, do gvardijana Franjevačkog samostana na Hvaru (1999. – 2003.). Za svoj doprinos tijekom rata odlikovan je činom zapovjednika bojnog broda.
Posljednje godine života proveo je na Hvaru, gdje je nastavio svoje umjetničko stvaralaštvo u samostanskom ateljeu. „Fra Joakim je ostavio neizbrisiv trag kao umjetnik i duhovnik. Njegova djela, od brončanih reljefa do monumentalnih sakralnih kompozicija, krase brojne crkve i sakralne prostore“, istaknuto je na mrežnoj stranici Provincije.
Dokumentarni film „Dva brata fratra“ autora Stipe Božića, koji govori o dvojici braće, pokojnima fra Stjepanu i fra Joakimu Gregovu, dostupan je na ovoj poveznici.
