U župi Podhum kod Livna, na lokalitetu Rešetarica uz Buško jezero, kod crkvice svetog Ilije proroka u nedjelju 20. srpnja proslavljen je patron sveca kojem vjerni narod rado hodočasti. Svetu misu je predvodio fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije.
U prigodnoj propovijedi provincijal fra Jozo zapitao se: „Gdje to čovjek susreće svoga Tvorca?
Ilija ga pronalazi u nježnom lahoru, šapatu prirode. Pavao – u progonima i svjedočanstvima života. Petar – u trenutku sumnje. Isus – na brdima osame i objave. Gdje je to mjesto gdje se čovjek i Bog nalaze?“
U nastavku osvrnuo se na komunikaciju današnjih ljudi: „Verbalna komunikacija ima dva načina, izbora, puta. Prva – ona koja je glasna i oštra. To je skoro vikanje. Često se koristi u davanju zapovijedi. Zapovjednici viču! Ali doista, vika, galama, ima tendenciju zatvaranja naših ušiju. Nitko ne voli kad se viče na njega. Osjećamo se ugroženo. Imamo potrebu braniti se.
Druga – mekana, blaga, tiha. Ona gotovo šapuće. I doista, vrlo često u životu, taj šapat je jači od vike i buke. Šaptanje je vrlo osobno, intimno, individualno. Ako želite pridobiti nečiju pozornost, šapnite mu nešto na uho. Kada nam netko šapće, mi moramo nakloniti naše uši! Šapat nas razoružava, ne osjećamo se ugroženo. Šapat poštuje našu slobodu. Osoba koja nam šapće svojom nježnošću – znamo da nam želi dobro. Neprijatelji ne šapću!“
Izrečeno je povezao sa svetim prorokom koji je vjernike okupio na Rešetarici: “Sv. Ilija u tom času, a po njemu i cijelo čovječanstvo, shvaća da Bog nije u vjetru, bez obzira na njegovu žestinu, ni u potresu, bez obzira na njegovu jačinu, već je unutra – glas same savjesti, vječni vodič za dobro i zlo. Taj autonomni Duh koji prebiva u svakoj duši posramljuje nas pred nama samima… I stvara nagon da se pokajemo, ispričamo i iskupimo. Ovo je najveće otkriće od svih: mogućnost uspostavljanja odnosa s Bogom osluškivanjem savjesti.” (Jordan Peterson, Mi koji se hrvamo s Bogom, str. 20.)
„Slušamo danas Iliju proroka. On je Božji glas pronašao u šapatu. Nije se pojavio u potresu, niti oluji, niti u snazi vjetra, nego u blagosti lahora – šapata. Bog nam govori u najintimnijim dijelovima našeg bića. Da, Ljubav ima samo jedan jezik: nježnost! Kome darujemo svoju pozornost? Čiji glas slušamo? Odgovor na to pitanje znači: kome darujemo život!“
Fra Jozo je zaključio kako „postoje iskustva šapata. Planine. Iskustva snage. Iskustva koja nas mijenjaju. Koja nam daruju snagu. Postoje susreti koji nas mijenjaju i daju snagu za dane koji dolaze. Postoje ljudi koji su nam poslani upravo zbog toga. Postoji vrijeme tišine u kojem čujem Božji glas.
„Gdje se Božji glas ne čuje,“ kaže mistik Torkington, „tamo dolazi.“
Taj glas nas vodi na put koji ima smisao.
Sve je pozvao da u životu naučimo kako „brodovi ne tonu zbog vode koja je oko njih, nego zbog vode koja uđe u njih. Stoga, ne dopustimo da ono loše što se događa oko nas proguta nas i povuče prema dnu. Snaga je unutra!
Uz fra Jozu koncelebrirao je fra Jurica Periša. Lucija Omazić animirala je liturgijsko pjevanje uz pjevače crkvenog zbora i velikog broja hodočasnika koji se i ove godine okupio na ovom drevnom mjestu koje se razvilo uz ranokršćansku starohrvatsku baziliku.
(kta/j.p.)
