Lipanj je u Crkvi mjesec posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Ovo je jedna od mojih najdražih pobožnosti, jer ističe istinsku ljudskost i duboku nježnost Gospodina.
Pobožnost je nastala s Sveta Margareta Marija Alacoque, francuska časna sestra koja je počela imati vizije Isusova Presvetog Srca 1673. Isus joj je otkrio svoju vlastitu želju da bude voljen: “Gledaj Srce koje je toliko ljubilo ljude da nije štedjelo ništa, čak ni do iscrpljivanja i proždiranja, u kako bi posvjedočio svoju ljubav; a zauzvrat primam od većeg dijela samo nezahvalnost, zbog njihovog nepoštivanja i svetogrđa, te zbog hladnoće i prezira koji imaju prema Meni u ovom sakramentu ljubavi.”
Kako je čudno uzeti u obzir da Bog, koji je samo Savršenstvo, nešto želi! On koji je Čista Radost još uvijek žeđa naše ljubavi! “Srce” se često smatra jezgrom osobe – njezinim unutarnjim životom, emocijama i željama, samom njom. Ova sveta pobožnost prikazuje Božji unutarnji život – kako Njegovo Srce gori od ljubavi za nas i kako ne želi ništa više nego da bude ljubljeno zauzvrat.
Trebalo je neko vrijeme da ova pobožnost zaživi – njezina vlastita nadređena vjerovala je da su te vizije samo obmana. Ali uz potporu svećenika-kapelana samostana (koji je i sam bio svetac – Sveti Claude de Colombiere), pobožnost se počela duboko ukorijenjivati u samostanskom životu. Isusovci su ubrzo čuli za to i proširili ga nadaleko. Godine 1928. papa Pio IX. napisao je encikliku kojom je javno potvrdio pobožnost Presvetom Srcu Isusovu.
Jedan od razloga zašto je pobožnost teško zaživjela bila je hereza zvana jansenizam, koja je bila raširena u to vrijeme. Započeo biskup Cornelius Jansen, sveučilišnog profesora, naglašavalo je totalnu korumpiranost ljudskih bića. Rekao je da su samo određeni ljudi predodređeni za spasenje, te je žestoko govorio o Božjem sudu i gnjevu s popratnom strogom moralnošću. Velik dio Crkve bio je pod dubokim utjecajem njegovih učenja. Iako je Crkva službeno osudila njegova učenja, mnogi su propovjednici nastavili naglašavati Božji gnjev i našu pokvarenost. Kao što je protestantski propovjednik kasnije rekao, bili smo “grešnici u rukama ljutitog Boga”.
Sve je to utjecalo na kulturni milje u kojem se Sveta Margareta Marija našla. O tome svjedoči i njezina vlastita autobiografija – sebe doživljava kao ništa više od bezvrijednog crva, opake grešnice, te izvršava ekstremne pokore kako bi zadovoljila Božju pravdu. Iako sve ovo pokazuje tračak istine (mi su svi grešnici koji bi trebali činiti pokoru kao zadovoljštinu za naše grijehe, budući da je Bog doista pravedan), također je nepotpuna – nedostaje joj perspektiva Božjeg beskrajnog milosrđa, Njegovog otkupljenja čovječanstva i Njegove želje za intimnim prijateljstvom s nama. Dakle – pobožnost Presvetog Srca bila je Božja korektivna mjera za uravnoteženje ekscesa jansenizma!
Katolicizam nije “ili-ili” nego “i-i”. Nije ni Božja pravda ni Njegovo milosrđe – to je oboje/i. Ljudska bića su grešnici, I mi smo oprani u Kristovoj Krvi. Moramo poštovati Deset zapovijedi I imati duboko osobno prijateljstvo s Kristom. Naša duhovnost se poremeti kada naglašavamo samo jedno isključujući drugo.
U ovom mjesecu, kada slavimo svetkovinu Presvetog Srca Isusova 11. lipnja, prisjećamo se ljepote i strasti Božjeg Srca – srca koje je ranjeno našim grijesima, ali gori od ljubavi prema nama.
____
Izvorno objavljeno na Križ stoji dok se svijet okreće
Fotografija: Caravaggio, Wikimedia Commons / PD-US
