Plakat bez križa? » Tekstovi

Komentar: Andreja Jakubin

07.11.2023.

Plakat pripremljen za najavu listopadske Teološko-kulturne tribine potaknuo je raspravu o prezentaciji sakralnoga na plakatima i pozivnicama Riječke nadbiskupije te je li na njima nužno prikazati križ. Plakat je najavljivao tribinu profesora Ivana Stošića pod naslovom „Naša crkvenost“ i šarenilom boja i mnoštvom oblika trebao je prikazati mnogostruke načine življenja vjere unutar Crkve.

Neki su u ovom plakatu vidjeli samo „dugine boje“ što ih je navelo na pogrješne, da ne kažemo zlurade, zaključke o samoj temi tribine. Likovni predložak Roberta Delaunaya, za izradu plakata, autorica Andreja Jakubin preuzela je iz liturgijsko-pastoralnog lista Živo vrelo 31 (2014.), 2., a čiji je broj posvećen „Molitvi Gospodnjoj u liturgiji Crkve“.

Zbog čega ovaj odabir, sama je objasnila.

„Kao autor plakata Teološko-kulturne tribine imala sam namjeru izreći, a u kontekstu likovnog govora, tj. dolje navedenog kratkog tumačenja simbola boje, svjetla i kruga – otajstvenost, misterij i cjelovitost crkvene stvarnosti, temeljene na simboličkom govoru sveobuhvatnosti Kristova otajstva. Iako središnji simbol kršćanskog života, križ nije njegov jedini izraz, dapače, tijekom povijesti kršćanske sakralno-liturgijske umjetnosti često bude skriven i njegovo otajstveno značenje pretočeno u simbol boje i nadasve u kružnice svjetla, tj. svetokruga, pružajući vjerniku sliku uskrslog, slavnog križa.

Boja i svjetlo u likovnom govoru stvaraju vezu među stvarima i među ljudima te njihov intimni odnos s Kristovim otajstvom.

Autor slike Rythm 1, korištene za izradu plakata, Robert Delaunay (12. 4. 1885. – 25. 10. 1941.), slikar je koji je u svom slikarskom opusu izričito koristio jake boje i geometrijske oblike.

Svaki slikar u boji naslućuje skrivenu tajnu, jer boja nema samo ulogu otkrivanja već i skrivanja. Još je Aristotel govorio kako je boja samo površina ili ljuska koja skriva neko unutarnje značenje, tj. bit. I samo značenje pojma boja otkriva njenu zadaću: latinska riječ color ima korijen u indoeuropskome kel, a nosi značenje skrivanja (od čega i lat. celare ‘prekriti, tajiti, kriti’). Boja stoga u sebi nosi komunikaciju i otkriva svoju bit, svima onima koji imaju sposobnost tu bit i razaznati (A. CRNČEVIĆ – I. ŠAŠKO).

Koristeći boju kao sredstvo kojim otkriva ono skriveno, slikar u svojim djelima iznosi sposobnost motrenja, razabiranja i otkrivanja. Slikajući crvenom, plavom, žutom, zelenom, ljubičastom… slikar motri životni zanos, strast, čežnju – ljudsku čuvstvenost, ali ugrađene u zbilju stvaranja, u bit onoga što je skriveno.

Slikajući bojama, likovni umjetnik prikazuje svijet u bogatstvu njegove raznolikosti, ali istovremeno i kao sveobuhvatno jedinstvo. Putem boje, stanja i događaji u slikama, iako u sebi kontrastni, zadobivaju obličje cjeline i ispunjenosti. U žaru obojenosti, sve dobiva smisao simboličke vrijednosti i prikazuje svijet u njegovoj otajstvenosti. Boja stvara vezu među stvarima i među ljudima i njihov intimni odnos s Kristovim otajstvom. Kao takva, boja u svom simboličkom govoru, razumije i prihvaća svijet kao mjesto objave i time zadobiva i značenje otkrivanja, tj. u konačnici, sve obojano postaje nositeljem svjetla.

Kako navode već gore spomenuti autori: „Raznolikost boja otkriva različita lica jednog te istog otajstva spasenja, nudeći uvijek mogućnost novoga iskustva i rasta prema cjelovitosti otajstva koje će se, na koncu vremena, u punini objaviti i darovati kao svjetlost, dakle kao ponovno sjedinjenje svih objaviteljskih različitosti koje smo zapažali kroz zemaljsku (liturgijsku) anticipaciju nebeskog.“

Svjetlo je prisutno u srcu same materije (boje) i može se vidjeti samo u iskustvu uranjanja u istu. Uranjajući u boju, slikaru ona ne predstavlja surogat svjetlu, ne apsorbira moć svjetla, već se u slojevitim nanosima boje vidi njeno rađanje. Slikar, dakle, ima zadatak istražiti prisutnost svjetla u boji, tj. unutarnju bit stvari, koja jednom pronađena postaje nositeljicom slike te tako sama slikarska platna postaju izvori svjetla. Jednom obasjana, ona prenose poruku evanđeoskog misterija: utjelovljenje Svjetla.

Sunce kao svjetlost ili sunce kao geometrijski znak, kao kružna, geometrijska linija, oduvijek predstavlja manifestaciju božanskog sjaja i izričaj je posvemašnje čežnje za nebeskim. Sunce je središte, izvor svjetlosti, izvor života, ono koje rađa i oplođuje te je kao simbol očinstva slika Oca, njegove snage i stvaralačke velikodušnosti (E. LECLERC). Kao znak objave vječnoga sjaja, ono je svjedok i objave Riječi – Utjelovljena Svjetla, tj. Sunca koje pohodi s visine da obasja sve nas koji prebivamo u tami i sjeni smrtnoj (usp. Lk 1, 78–79).

Ovaj nas kratki prikaz teme može uputiti na dublje istraživanje i upoznavanje važnosti sakralne i sakramentalne umjetnosti, a neophodnom za bolji međusobni dijalog i razumijevanje te posebno, u ovom kontekstu, simboličkog prikaza boje i svjetla u likovnom kršćansko liturgijskom izričaju, koji izranja iz samih temelja Kristova otajstva i sakramentalnosti Crkve.

Kako navode ugledni autori: „Raznolikost boja otkriva različita lica jednog te istog otajstva spasenja, nudeći uvijek mogućnost novoga iskustva i rasta prema cjelovitosti otajstva koje će se, na koncu vremena, u punini objaviti i darovati kao svjetlost, dakle kao ponovno sjedinjenje svih objaviteljskih različitosti koje smo zapažali kroz zemaljsku (liturgijsku) anticipaciju nebeskog.“

Stoga upućujemo na nekoliko od mnoštva pisanih dokumenata i djela, a korištenih u ovom prikazu:

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum concilium, u: ISTI, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, ⁷2008., str. 3–60.

„Semiotika odabranih liturgijskih znakova i simbola“, u: A. CRNČEVIĆ – I. ŠAŠKO, Na vrelu liturgije. Teološka polazišta za novost slavljenja i življenja vjere, HILP, Zagreb, 2009., 97–140. (naglasak na podnaslov „Duga i spektar spasenja“)

E. LECLERC, Il Cantico delle Creature. Ovvero i simboli dell’unione. Un’analisi di san Francesco d’Assisi, SEI, Torino, 1971.

M. G. MUZJ, „Il mistero cristiano del colore“, u: Mysterion, Rivista di Spiritualita’ e Mistica, 9 (2016./1)

Iz rubrike:
Komentar