Papa Franjo napisao je 17. srpnja 2024. Pismo o ulozi književnosti u formaciji, čiji prijevod donosimo u cijelosti. (Rim/IKA)
1. U početku sam bio napisao naslov koji se odnosi na svećeničku formaciju, ali zatim sam pomislio da se ove stvari analogno mogu izreći za formiranje svih pastoralnih radnika i radnica, kao i za svakog kršćanina. Mislim na vrijednost čitanja romana i poezije na putu osobnog sazrijevanja.
2. Često u dosadi godišnjih odmora, u vrućini i samoći nekih pustih četvrti, pronalazak dobre knjige za čitanje postane oaza koja nas udaljava od drugih izbora koji nam nisu dobri. Potom ne manjka trenutaka umora, ljutnje, razočarenja, neuspjeha, a kad još ni u molitvi ne nalazimo smiraj duše, barem nam dobra knjiga pomaže prebroditi oluju, dok ne dobijemo malčice spokoja. A možda ovo čitanje otvori nove unutarnje prostore koji nam pomažu da izbjegnemo zatvaranje u onih nekoliko opsesivnih ideja koje nas neumoljivo zarobljavaju. Prije sveprisutnosti medija, društvenih mreža, mobitela i ostalih uređaja, ovo je bilo često iskustvo, a oni koji su to doživjeli dobro znaju o čemu govorim. Ne radi se o nečemu što je zastarjelo, nadiđeno.
3. Za razliku od audiovizualnih medija, gdje je proizvod cjelovitiji, a margina i vrijeme za „obogaćivanje“ naracije ili tumačenje obično smanjeni, čitatelj je pri čitanju knjige mnogo aktivniji. Nekako ponovno piše djelo, pojačava ga svojom maštom, stvara svijet, koristi svoje sposobnosti, svoje pamćenje, svoje snove, vlastitu priču punu drame i simbolike, a na taj način ono što nastaje vrlo je različito djelo od onoga što je autor htio napisati. Književno djelo je, dakle, živ i uvijek plodan tekst, sposoban na mnogo načina iznova progovoriti i proizvesti originalnu sintezu sa svakim čitateljem na kojega naiđe. Čitatelj se u čitanju obogaćuje onim što dobiva od autora, ali mu to istovremeno omogućuje da rascvjeta bogatstvo vlastite osobe, tako da svako novo pročitano djelo obnavlja i širi njegov osobni svemir.
4. To me navodi da vrlo pozitivno ocijenim činjenicu da je, barem u nekim sjemeništima, prevladana opsjednutost ekranima – i otrovnim, površnim i nasilnim lažnim vijestima – te da je određeno vrijeme posvećeno književnosti, trenucima vedrine i slobodnog čitanja, da se govori o ovim knjigama, novim ili starim, koje nam i dalje govore toliko stvari. Ali općenito se sa žaljenjem mora primijetiti da posvećivanje pažnje književnosti trenutno ne nalazi odgovarajuće mjesto u formaciji onih koji se pripremaju za zaređenu službu. Književnost se često smatra, zapravo, oblikom zabave, ili pak minornim izrazom kulture koji ne pripada putu priprave, a time ni konkretnom pastoralnom iskustvu budućih svećenika. Uz nekoliko iznimaka, posvećivanje pozornosti književnosti smatra se nebitnim. S tim u vezi želim reći da ovakav pristup nije dobar. On je u ishodištu jednog oblika ozbiljnog intelektualnog i duhovnog osiromašenja budućih svećenika, koji su na taj način lišeni povlaštenog pristupa, preko književnosti, srcu ljudske kulture, točnije srcu čovjeka.
5. Ovim pismom želim predložiti radikalnu promjenu ritma u pogledu velike pozornosti koju treba posvetiti književnosti u kontekstu formacije kandidata za svećeništvo. U tom smislu smatram vrlo učinkovitim ono što kaže jedan teolog: „Književnost […] dolazi iz osobe u onome što joj je najnesvodivije, u njezinom misteriju […]. Život je taj koji postaje svjestan sebe kada dosegne puninu izraza, pozivajući se na sve resurse jezika.“[1]
6. Književnost je stoga, na ovaj ili onaj način, povezana s onim što svatko od nas želi od života, budući da ulazi u intiman odnos s našim konkretnim postojanjem, sa svojim bitnim napetostima, sa svojim željama i svojim značenjima.
7. Kao mlad naučio sam ovo sa svojim učenicima. Između 1964. i 1965., u dobi od 28 godina, bio sam profesor književnosti u isusovačkoj školi u Santa Feu. Predavao sam posljednje dvije godine srednje škole i morao sam se pobrinuti da moji učenici proučavaju El Cida (Pjesan o Cidu [Cantar de mio Cid], krajem XII. ili početkom XIII. stoljeća, najstariji i najveći epski spjev kastiljske srednjovjekovne epike – nap. prev.). No mladima se to nije svidjelo. Tražili su da čitaju Garciu Lorcu. Stoga sam odlučio da će kod kuće proučavati El Cida, a da ću tijekom nastave s njima razgovarati o autorima koje oni najviše vole. Očito su htjeli čitati suvremena književna djela. No, čitajući te stvari koje su ih tada privlačile, stekli su opći ukus za književnost, poeziju, a onda su prešli na druge autore. Na kraju, srce traži više, a svako nađe svoj put u književnosti.[2] Ja, recimo, volim umjetnike tragičare, jer smo svi mogli osjetiti njihova djela kao svoja, kao izraz svojih drama. Plačući nad sudbinom likova, u konačnici plačemo nad sobom i svojom prazninom, svojim nedostacima, svojom usamljenošću. Naravno, ne tražim od vas da čitate isto što i ja. Svatko će pronaći one knjige koje će progovoriti o njegovom životu i koje će postati pravi suputnici. Ne postoji ništa kontraproduktivnije nego čitati nešto iz obveze, uz značajan napor samo zato što su drugi rekli da je to neophodno. Ne, svoja štiva moramo birati s otvorenošću, s iznenađenjem i fleksibilnošću, dopuštajući da nas savjetuju, ali i s iskrenošću, pokušavajući pronaći ono što nam je potrebno u svakom trenutku našeg života.
Vjera i kultura
8. Nadalje, za vjernika koji iskreno želi stupiti u dijalog s kulturom svoga vremena, ili jednostavno sa životima konkretnih ljudi, književnost postaje nezaobilazna. S dobrim razlogom, Drugi vatikanski koncil tvrdi da „književnost i umjetnost […] nastoje izraziti čovjekovu narav“ i „ilustrirati njegove bijede i radosti, njegove potrebe i njegove sposobnosti“[3]. Književnost zapravo svoju inspiraciju crpi iz svakodnevne rutine života, iz njegovih strasti i iz njegovih stvarnih događaja kao što su „djelovanje, posao, ljubav, smrt i sve uboge stvari koje ispunjavaju život“[4].
9. Kako doći do središta starih i novih kultura ako zanemarimo, odbacimo i/ili prešutimo njihove simbole, poruke, kreacije i narative kojima su zarobljavali i htjeli razotkriti i evocirati svoje podvige i najljepše ideale, kao i njihovo nasilje, strahove i najdublje strasti? Kako govoriti srcima ljudi ako zanemarimo, potisnemo ili ne vrednujemo „one riječi“ kojima su u romanima i pjesmama htjeli pokazati i, zašto ne, razotkriti dramu svojih života i svojih osjećaja?
10. Crkveno poslanje uspjelo je razotkriti svu svoju ljepotu, svježinu i novost u susretu s različitim kulturama – često zahvaljujući književnosti – u koje se ukorijenilo bez straha da će se uključiti i izvući najbolje iz onoga što je u njima pronašlo. To je stav koji je Crkvu oslobodio iskušenja zaglušujućeg i fundamentalističkog solipsizma koji se sastoji u uvjerenju da određena povijesno-kulturna gramatika ima sposobnost izraziti svo bogatstvo i dubinu Evanđelja.[5] Mnoga proročanstva propasti koja danas pokušavaju posijati očaj ukorijenjena su upravo u ovom aspektu. Doticaj s različitim književnim i gramatičkim stilovima uvijek će omogućavati dublje poniranje u polifoniju Objave bez njezina svođenja ili osiromašenja na vlastite povijesne potrebe ili mentalne strukture.
11. Nije slučajnost da je rano kršćanstvo, na primjer, dobro razumjelo potrebu za bliskom usporedbom s klasičnom kulturom toga vremena. Otac Istočne Crkve poput Bazilija iz Cezareje, na primjer, u svom govoru mladima, sastavljenom između 370. i 375., vjerojatno upućenom svojim nećacima, uzvisio je dragocjenost klasične književnosti – koju su proizveli éxothen („oni izvana“), kako je nazivao poganske autore – kako za argumentiranje, tj. za lógoi („govore“) koji se koriste u teologiji i egzegezi, tako i za isto svjedočanstvo u životu, tj. za práxeis („djela, ponašanja“) koje valja uzeti u obzir u asketici i moralu. I zaključio je potičući mlade kršćane da klasike smatraju ephódion-om („viaticum“) za svoju formaciju i obrazovanje, izvlačeći iz njih „korist za dušu“ (IV, 8-9). I upravo je iz tog susreta kršćanskog događanja s kulturom vremena proizašla originalna prerada evanđeoskog navještaja.
12. Zahvaljujući evanđeoskom razlučivanju kulture, moguće je prepoznati prisutnost Duha u raznolikoj ljudskoj stvarnosti, odnosno moguće je uhvatiti već posađeno sjeme prisutnosti Duha u događajima, u osjetljivosti, u željama, u dubokim napetostima srca i društvenim, kulturnim i duhovnim kontekstima. Možemo, primjerice, prepoznati sličan pristup u Djelima apostolskim, gdje se govori o Pavlovoj prisutnosti na Areopagu (usp. Djela apostolska 17,16-34). Pavao, govoreći o Bogu, kaže: »U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: „Njegov smo čak i rod!“« (Djela apostolska 17,28). U ovom stihu postoje dva citata: neizravni u prvom dijelu, gdje se citira pjesnik Epimenid (6. st. pr. Kr.), i izravni, koji citira Fenomene pjesnika Arata iz Silosa (3. st. pr. Kr.), koji je opjevao sazviježđa i znakove lijepog i lošeg vremena. Ovdje se »Pavao otkriva kao „čitač“ poezije i omogućuje nam da razumijemo njegov pristup književnom tekstu, što ne može a da nas ne potakne na razmišljanje o evanđeoskom razlučivanju kulture. Atenjani ga definiraju kao spermologos, to jest kao „vranu, govornika, šarlatana“, ali doslovno kao „sakupljača sjemena“. Ono što je svakako bila uvreda, čini se, paradoksalno, dubokom istinom. Pavao prikuplja sjeme poganske poezije i, izlazeći iz prethodnog stava dubokog gnjeva (usp. Djela apostolska 17,16), dolazi do prepoznavanja Atenjana kao „vrlo religioznih“ i vidi u tim stranicama njihove klasične književnosti pravu evanđeosku pripremu«[6].
13. Što je Pavao učinio? Shvatio je da „književnost otkriva ponore u kojima čovjek obitava, dok ih objava, a potom i teologija, uzdižu da pokažu kako ih Krist uspijeva prijeći i rasvijetliti“[7]. U smjeru tih ponora književnost je dakle „vrata“[8] koja pastiru pomažu da stupi u plodan dijalog s kulturom svoga vremena.
Nikada Krist bez tijela
14. Prije nego što se upustim u konkretne razloge zašto treba promicati pozornost prema književnosti na putu odgoja budućih svećenika, dopustite mi da se ovdje prisjetim jedne misli o aktualnom religijskom kontekstu: „Povratak svetome i duhovno istraživanje koje obilježava naše doba su dvosmislene pojave. No, više od ateizma, danas se suočavamo s izazovom prikladnog odgovora na žeđ mnogih ljudi za Bogom, tako da je ne pokušavaju utažiti otuđujućim prijedlozima ili Isusom Kristom bez tijela.“[9] Urgentna zadaća naviještanja Evanđelja u naše vrijeme stoga od vjernika i svećenika zahtijeva da se posebno zauzmu kako bi osigurali da svatko može susresti Isusa Krista koji je postao tijelo, postao čovjek, postao povijest. Svi moramo paziti da iz vida nikada ne izgubimo „tijelo“ Isusa Krista: ovo tijelo sazdano od strasti, emocija, osjećaja, konkretnih priča, ruku koje dodiruju i liječe, pogledâ koji oslobađaju i ohrabruju, gostoljubivosti, oprosta, ogorčenja, hrabrosti, neustrašivosti: jednom riječju, od ljubavi.
15. I upravo na toj razini marljivo čitanje književnosti buduće svećenike i sve pastoralne radnike može učiniti još osjetljivijima za punu ljudskost Gospodina Isusa, u kojoj je njegovo božanstvo potpuno razliveno, i naviještati Evanđelje tako da svatko, uistinu svatko, može iskusiti koliko je istinito ono što kaže Drugi vatikanski koncil: „u stvarnosti otajstvo čovjeka pravo svjetlo nalazi samo u otajstvu utjelovljene Riječi“[10]. Ovdje se ne misli na misterij apstraktnog čovještva, nego na misterij tog konkretnog ljudskog bića sa svim ranama, željama, sjećanjima i nadama njegova života.
Veliko dobro
16. S pragmatičnog gledišta, mnogi znanstvenici tvrde da navika čitanja proizvodi mnoge pozitivne učinke u životu osobe: pomaže joj da stekne bogatiji rječnik i posljedično razvije različite aspekte svoje inteligencije. Također potiče maštu i kreativnost. U isto vrijeme, to omogućuje da čovjek nauči na bogatiji načini izražavati svoje pripovijesti. Također poboljšava sposobnost koncentracije, smanjuje razinu kognitivnih oštećenja, smiruje stres i tjeskobu.
17. Još bolje: priprema nas da razumijemo i da se stoga suočimo s različitim situacijama koje se mogu pojaviti u životu. Čitajući, uranjamo u likove, brige, drame, opasnosti, strahove ljudi koji su na koncu svladali izazove života ili možda čitajući likovima dajemo savjete koji će kasnije koristiti i nama samima.
18. Kako bih dodatno potaknuo na čitanje, rado citiram nekoliko tekstova vrlo poznatih autora, koji nas s malo riječi puno toga uče:
Romani u nama „u roku od jednog sata pobuđuju sve moguće radosti i nesreće koje bismo u životu tek nakon mnogo godina tek posve malo upoznali, a od kojih nam one najintenzivnije nikada ne bi bile otkrivene jer nam njihova sporost kojom nastaju onemogućuje da ih uočimo“.[11]
„Čitajući velika djela književnosti, postajem tisuće ljudi i, u isto vrijeme, ostajem ja. Kao noćno nebo grčke poezije, gledam s bezbroj očiju, ali uvijek sam to ja koji vidim. Ovdje, kao u religiji, ljubavi, moralnoj akciji i znanju, nadmašujem samoga sebe, a ipak, kada to činim, više sam ja nego ikada.“[12]
19. Nije mi, međutim, namjera zadržati se samo na ovoj razini osobne koristi, već razmisliti o odlučnijim razlozima za buđenje ljubavi prema čitanju.
Slušati nečiji glas
20. Kada pomislim na književnost, sjetim se onoga što je veliki argentinski pisac Jorge Luis Borges[13] rekao svojim studentima: najvažnije je čitati, stupiti u izravan kontakt s književnošću, uroniti u živi tekst koji je pred nama, više nego se fokusirati na ideje i kritičke komentare. A Borges je tu ideju objasnio svojim studentima rekavši im da će možda u početku malo toga razumjeti što čitaju, ali da će u svakom slučaju slušati „nečiji glas“. Evo jedne definicije književnosti koja mi se jako sviđa: slušati nečiji glas. I ne zaboravimo koliko je opasno prestati slušati glas drugoga koji nas poziva! Tada se brzo upada u samoizolaciju, pristupa se nekoj vrsti „duhovne“ gluhoće, koja negativno utječe i na naš odnos sa samima sobom i s Bogom, bez obzira na to koliko smo teologije ili psihologije proučavali.
21. Koračajući tim putem, koji nas čini osjetljivima na misterij drugih, književnost nas uči kako dotaknuti njihovo srce. Kako se u ovom trenutku ne prisjetiti hrabrih riječi koje je 7. svibnja 1964. godine sveti Pavao VI. uputio umjetnicima, a time i velikim piscima? Rekao je: „Trebamo vas. Naša služba treba vašu suradnju. Jer, kao što znate, naša je služba propovijedanje i činjenje dostupnim i razumljivim, čak dirljivim, svijet duha, nevidljivoga, neizrecivoga, Boga. A u ovoj operaciji, koja prelijeva nevidljivi svijet u dostupne i razumljive formule, vi ste učitelji.“[14] Evo u čemu je stvar: zadatak vjernika, a osobito svećenika, jest upravo „dotaknuti“ srce suvremenog čovjeka kako bi se ganulo i otvorilo pred navještajem Gospodina Isusa, a u tom njihovom nastojanju, doprinos koji književnost i poezija mogu pružiti je neprocjenjiv.
22. T. S. Eliot, pjesnik kojem kršćanski duh duguje književna djela koja su obilježila suvremeno doba, s pravom je opisao modernu religijsku krizu kao onu široko rasprostranjene „emocionalne nesposobnosti“[15]. U svjetlu ovog pogleda na stvarnost, danas problem vjere nije prvenstveno u tome da se više ili manje vjeruje u doktrinarne tvrdnje. Radi se, prije svega, o nesposobnosti mnogih da se emotivno pokrenu pred Bogom, pred njegovim stvorenjem, pred drugim ljudskim bićima. Stoga je ovdje zadatak izliječiti i obogatiti našu osjetljivost. Zbog toga sam, nakon povratka s Apostolskog putovanja u Japan, kada su me pitali što Zapad može naučiti od Istoka, odgovorio: „Vjerujem da Zapadu nedostaje malo poezije.“[16]
Vrsta vježbališta za razlučivanje
23. Što, dakle, svećenik dobiva iz kontakta s književnošću? Zašto je potrebno smatrati i promicati čitanje velikih romana kao važnu komponentu svećeničke formacije? Zašto je važno vratiti i implementirati u formacijski put kandidata za svećenstvo intuiciju, koju je iznio teolog Karl Rahner, o dubokoj duhovnoj srodnosti između svećenika i pjesnika?[17]
24. Pokušajmo odgovoriti na ova pitanja slušajući razmatranja njemačkog teologa.[18] Rahner piše da su pjesnikove riječi „pune nostalgije“, one su „vrata koja se otvaraju prema beskonačnosti, vrata koja se širom otvaraju prema neizmjernosti. One prizivaju neizrecivo, teže prema neizrecivome“. Ova pjesnička riječ „gleda prema beskonačnom, ali nam ne može dati tu beskonačnost, niti može donijeti ili sakriti u sebi Onoga koji je Beskonačan“. To je svojstvo Božje Riječi, i, Rahner nastavlja: „pjesnička riječ, stoga, priziva Božju Riječ“.[19] Za kršćane Riječ je Bog i sve ljudske riječi nose tragove intrinzične nostalgije za Bogom, koja teži toj Riječi. Može se reći da istinski pjesnička riječ analogno sudjeluje u Božjoj Riječi, kao što nam je dramatično predstavlja Poslanica Hebrejima (vidi Heb 4,12-13).
25. Tako Karl Rahner može uspostaviti lijepu paralelu između svećenika i pjesnika: „samo riječ ima sposobnost osloboditi ono što zadržava u zarobljeništvu sve neizrečene stvarnosti: nijemost njihove težnje prema Bogu“.[20]
26. U književnosti se zatim radi o pitanjima forme, izraza i smisla. Ona stoga predstavlja vrstu vježbališta za razlučivanje, koja izoštrava sposobnosti razbora za unutarnje i vanjsko propitivanje budućeg svećenika. Mjesto na kojem se otvara ovaj put do vlastite istine je unutrašnjost čitatelja, koji je izravno uključen u proces čitanja. Tako se otvara prostor osobnog duhovnog razlučivanja gdje neće nedostajati tjeskoba, pa čak i kriza. Naime, mnoge književne stranice mogu odgovarati ignacijanskoj definiciji „dezolatnosti“, pustoši.
27. „Pod pojmom duhovne pustoši […] podrazumijeva se tama duše, unutarnja uznemirenost, nagnuće prema niskim i zemaljskim stvarima, nemir uzrokovan različitim potresima i napastima: tako duša naginje ka nepovjerenju, bez nade je i bez ljubavi, te se osjeća lijeno, mlako, tužno i kao da je odvojena od svog Stvoritelja i Gospodara.“[21]
28. Bol ili dosada koje osjećamo čitajući određene tekstove nisu nužno loši ili beskorisni osjećaji. Sam Ignacije Loyolski primijetio je da kod „onih koji idu iz zla u gore“ dobri duh djeluje izazivajući nemir, uznemirenost, nezadovoljstvo.[22] Ovo bi bila doslovna primjena prvog Ignacijevog pravila o razlučivanju duhova rezerviranog za one koji „idu od smrtnog grijeha do smrtnog grijeha“ te se kod takvih osoba dobri duh ponaša „ubadajući ih i grizući njihovu savjest s razumnim osjećajem grižnje savjesti“[23] kako bi ih doveo do dobra i ljepote.
29. Tako postaje jasno da čitatelj nije samo primatelj uzvišene poruke, već osoba koja je aktivno potaknuta da zakorači na nestabilan teren gdje granice između spasenja i propasti nisu unaprijed definirane i razdvojene. Čin čitanja je, dakle, poput čina „razlučivanja“, zahvaljujući kojemu je čitatelj uključen kao „subjekt“ čitanja, a ujedno i kao „objekt“ onoga što čita. Čitajući roman ili pjesničko djelo, čitatelj zapravo proživljava iskustvo „bivanja pročitanim“ od strane riječi koje čita.[24] Tako je čitatelj sličan igraču na terenu: on sudjeluje u igri, ali u isto vrijeme igra se odvija preko njega, u smislu da je potpuno uključen u ono što čini.[25]
Pažnja i probava
30. Što se tiče sadržaja, treba priznati da je književnost poput „teleskopa“ – prema poznatoj slici koju je skovao Proust[26] – usmjerena prema bićima i stvarima, neophodna za fokusiranje „velike udaljenosti“ koju svakodnevni život stvara između naše percepcije i cjelokupnog ljudskog iskustva. „Književnost je poput fotografske radionice, u kojoj se mogu obrađivati slike života kako bi otkrile svoje konture i nijanse. Evo, dakle, čemu ‘služi’ književnost: da ‘razvija’ slike života“[27], da nas izazove da preispitamo njegovo značenje. Ukratko, služi tome da učinkovitije doživimo život.
31. Uistinu, naš obični pogled na svijet je kao „smanjen“ i ograničen zbog pritiska koji operativni i neposredni ciljevi našeg djelovanja vrše na nas. Čak i služba – liturgijska, pastoralna, karitativna – može postati imperativ koji usmjerava naše snage i pažnju samo na ciljeve koje treba postići. No, kao što Isus podsjeća u paraboli o sijaču, sjeme treba pasti u duboko tlo kako bi plodonosno dozrelo s vremenom, bez da ga uguši plitkoća ili trnje (Mt 13,18-23). Rizik postaje pad u učinkovitost koja banalizira razlučivanje, osiromašuje osjetljivost i smanjuje složenost. Stoga je neophodno i hitno stvoriti protutežu ovom neizbježnom ubrzanju i pojednostavljenju našeg svakodnevnog života učenjem da se distanciramo od neposrednog, usporimo, kontempliramo i slušamo. To se može dogoditi ako osoba svojevoljno i besplatno zastane da pročita knjigu.
32. Potrebno je obnoviti načine odnosa prema stvarnosti koji su gostoljubivi, a ne strateški usmjereni na rezultate, u kojima je moguće pustiti da se otkrije beskonačan višak postojanja. Distanca, sporost, sloboda su karakteristike pristupa stvarnom koje upravo u književnosti nalaze svoj ne isključivi ali privilegirani izraz. Književnost postaje vježbalište na kojem se trenira pogled da traži i istražuje istinu ljudi i situacija kao misterij, kao obremenjenost viškom smisla, koji se može samo djelomično manifestirati u kategorijama, objašnjenjima, linearnim dinamikama uzrok-posljedica, sredstvo-cilj.
33. Još jedna lijepa slika koja opisuje ulogu književnosti dolazi iz fiziologije ljudskog sustava, a posebno iz čina probave. Ovdje je njezin model preživanje krave (rumninatio), kako su tvrdili monah iz XI. stoljeća, Guillaume de Saint-Thierry te isusovac iz XVII. stoljeća, Jean-Joseph Surin. Ovaj potonji govori o „želucu duše“, dok je isusovac Michel De Certeau ukazao na pravu i istinsku „fiziologiju probavnog čitanja“[28]. Tako književnost pomaže da izrazimo svoju prisutnost u svijetu, da je „probavimo“ i asimiliramo, ubirući ono što nadmašuje površinu iskustva; književnost, stoga, služi za tumačenje života, prepoznajući u tome temeljna značenja i napetosti.[29]
Gledati očima drugih
34. Što se tiče forme diskursa, događa se ovo: čitajući književni tekst, stavljamo se u poziciju da „gledamo očima drugih“[30], stječući širinu perspektive koja proširuje našu ljudskost. Tako se u nama aktivira empatička moć imaginacije, koja je temeljni nositelj te sposobnosti poistovjećivanja s gledištem, stanjem i osjećajima drugih, bez čega nema solidarnosti, dijeljenja, suosjećanja ili milosrđa. Čitajući, otkrivamo da ono što osjećamo nije samo naše, ono je univerzalno, pa se ni najnapuštenija osoba ne osjeća sama.
35. Čudesna raznolikost ljudskog bića te dijakronijska i sinkronijska pluralnost kultura i znanja oblikovani su u književnosti na jeziku koji je sposoban poštivati i izražavati njihovu raznolikost, ali se istovremeno prevode u simboličku gramatiku smisla koja ih čini razumljivima, ne stranima, zajedničkima. Originalnost književne riječi sastoji se u tome što ona izražava i prenosi bogatstvo iskustva ne objektivizirajući ga u opisu analitičkog znanja ili u normativnoj prosudbi kritičkog mišljenja, već kao sadržaj izražajnog i interpretativnog napora da se dade smisao dotičnom iskustvu.
36. Kada čitamo neku priču, pripovijest, zahvaljujući autorovoj viziji svatko na svoj način zamišlja plač napuštene djevojke, staricu koja pokriva tijelo svog uspavanog unuka, strastvenost malog poduzetnika koji pokušava napredovati usprkos poteškoćama, poniženje onoga tko se osjeća kritiziranim od svih, mladića koji sanja kako mu je jedini izlaz iz bola života punog nevolja i nasilja. Dok osjećamo tragove našeg unutarnjeg svijeta unutar tih priča, postajemo osjetljiviji na iskustva drugih, izlazimo iz sebe da uđemo u njihove dubine, možemo malo bolje razumjeti njihove borbe i želje, vidimo stvarnost njihovim očima i na kraju postajemo suputnici. Tako uranjamo u konkretan i unutarnji život prodavača voća, prostitutke, djeteta koje odrasta bez roditelja, žene zidara, starice koja još uvijek vjeruje da će pronaći svog princa. I možemo to učiniti s empatijom a ponekad s tolerancijom i razumijevanjem.
37. Jean Cocteau je napisao Jacquesu Maritainu: „Književnost je nemoguća, treba iz nje izaći, i beskorisno je pokušavati izvući se iz nje s književnošću jer samo ljubav i vjera omogućuju izlazak iz nas samih.“[31] No, izlazimo li zaista iz sebe ako nas ne pogađaju boli i radosti drugih? Radije ću se sjetiti da, kao kršćani, ni pred čim ljudskim nisam ravnodušan.
38. Osim toga, književnost nije relativistička jer nas ne lišava kriterija vrednota. Simbolička reprezentacija dobra i zla, istinitog i lažnog, kao dimenzija koja se u književnosti utjelovljuju u pojedinačne egzistencije i kolektivne povijesne događaje, ne neutralizira moralnu prosudbu, već sprječava da ona postane slijepa ili površno osuđujuća. „Zašto gledaš trun u oku svog brata, a brvna u oku svome ne primjećuješ?” – pita nas Isus (Mt 7, 3).
39. I u nasilju, ograničenosti ili krhkosti drugih imamo priliku bolje razmisliti o sebi. Otvarajući čitatelju široku viziju bogatstva i bijede ljudskog iskustva, književnost educira pogled prema sporosti razumijevanja, skromnosti nesimplifikacije, blagi pristup nepretendiranju da se realnost i ljudska stanja kontroliraju presudama. Svakako postoji potreba za donošenjem suda, ali nikada se ne smije zaboraviti njegova ograničena priroda: donošenje suda nikada ne smije postati smrtna kazna, brisanje, ili potiskivanje ljudskosti u korist opore totalizacije zakona.
40. Književni pogled oblikuje čitatelja za decentralizaciju, za osjećaj ograničenja, odustajanje od kognitivne i kritičke dominacije nad iskustvom, učeći ga jednom siromaštvu koje je izvor izvanrednog bogatstva. Priznajući besmislenost i možda čak i nemogućnost redukcije misterija svijeta i ljudske prirode na antinomsku polarizaciju na istinito/lažno ili pravedno/nepravedno, čitatelj prihvaća dužnost prosudbe ne kao sredstvo dominacije, već kao poticaj za neprekidno slušanje i kao spremnost za angažiranje u izvanrednoj bogataj povijesti zahvaljujući prisutnosti Duha, koja se daje i kao Milost: to jest kao nepredvidljiv i nerazumljiv događaj koji ne ovisi o ljudskoj akciji, već redefinira ljudsko kao nadu u spasenje.
Duhovna snaga književnosti
41. Nadam se da sam u ovim kratkim refleksijama istaknuo ulogu koju književnost može igrati u obrazovanju srca i uma pastira ili budućeg pastira u smjeru slobodnog i skromnog vježbanja vlastite racionalnosti, plodnog prepoznavanja pluralizma ljudskih jezika, proširenja vlastite ljudske osjetljivosti, i konačno, velike duhovne otvorenosti za slušanje Glasa kroz mnoge glasove.
42. U tom smislu književnost pomaže čitatelju da sruši idole autoreferencijalnih jezika, lažno samodostatnih, statički konvencionalnih jezika, koji ponekad prijete da zagade čak i naš crkveni govor, zarobljavajući slobodu Riječi. Književna je riječ ona koja pokreće jezik, oslobađa ga i čisti: otvara ga vlastitim daljnjim izražajnim i istraživačkim mogućnostima, čini ga gostoljubivim za Riječ koja se nastanjuje u ljudskoj riječi, a ne kada ona samu sebe shvaća kao spoznaju koja je već puna, konačna i potpuna, već kada postane bdijenje slušanja i iščekivanja Onoga koji dolazi da sve učini novim (usp. Otk 21, 5).
43. Naposljetku, duhovna snaga književnosti podsjeća na primarni zadatak koji je Bog povjerio čovjeku: zadatak „imenovanja“ bića i stvari (usp. Post 2, 19-20). Misija čuvara stvorenja, koju je Bog dodijelio Adamu, prvenstveno prolazi upravo iz prepoznavanja vlastite stvarnosti i smisla postojanja drugih bića. Svećenik također ima tu izvornu zadaću „imenovati“, dati smisao, postati sredstvom zajedništva između stvorenja i Riječi koja je tijelom postala i njezine moći da osvijetli svaki aspekt ljudskog stanja.
44. Srodnost između svećenika i pjesnika očituje se dakle u ovoj tajanstvenoj i nerazdvojnoj sakramentalnoj povezanosti između božanske Riječi i ljudske riječi, stvarajući službu koja postaje služba puna slušanja i suosjećanja, karizmu koja postaje odgovornost, viziju istine i dobra koja se otvara kao ljepota. Ne možemo se ne prisjetiti riječi koje nam je ostavio pjesnik Paul Celan: „Tko uči stvarno gledati, približava se nevidljivom.“[32]
Dano u Rimu, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 17. srpnja 2024., dvanaeste godine moga pontifikata.
FRANJO
(Foto: Vatikan Media)
Objavljeno: 20. kolovoza 2024.
