Peti dan devetnice uoči Stepinčeva u Krašiću

Prije mise su hodočasnici iz Novozagrebačkog, Stubičkog, Koprivničkog i Resničkog dekanata te iz župa Donja Lomnica i Novo Čiče, zajedno s domaćim vjernicima, molili križni put na otvorenom. Na početku euharistijskoga slavlja, koje je suslavilo dvadesetak svećenika, sve nazočne pozdravio je krašićki župnik vlč. Ivan Vučak.

Biskup Mrzljak započeo je propovijed rekavši da „živimo naš svagdanji ljudski život, borimo se za kruh naš svagdanji jer nam je on potreban. Ne možemo živjeti bez hrane, bez odjeće, bez stana, sve nam je to potrebno i borimo se iz dana u dan da to imamo, da to steknemo. Ali u dubini duše čovjek osjeća: ali nije to sve. Ima još neke težnje, postoje još neke želje“, poručio je te dodao da je netko govorio o nečem višem. „To nam je govorio Onaj čiju smo upravo riječ sada slušali. To nam je govorio onaj kojega Otac nebeski šalje nama na Zemlju da bi proživio naš ljudski život, da bi nam mogao reći: Ja sam Put, ja sam Istina, ja sam Život, ja ću vam pokazati put. To je taj put koji je Isus, kojim mi želimo ići“, istaknuo je.

Kazao je potom da taj put treba znati te da je to ono što kršćani uče iz dana u dan. „Kroz ovu povijest Crkve od 2000 godina, mnogi su išli tim putem, a neke od tih koji su išli tim putem Crkva je proglasila blaženima ili svetima. Crkva ih je malo podigla ispred nas da bi nam rekla: Evo, ovaj ti može pokazati put, on ti može reći kako treba živjeti ovdje na Zemlji“, rekao je te podsjetio da su okupljeni upravo radi jednoga takvoga – bl. Alojzija Stepinca, koji je poseban po tome što je u Krašiću „počeo i završio“.

Biskup Mrzljak zatim je ukratko podsjetio na neke crte iz života bl. Alojzija s posebnim naglaskom na razdoblje tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. „Dolaze sve one teškoće kroz koje je prolazio. Dolazi onda suđenje, osuda nevinog čovjeka, osuda onoga koji je samo činio dobro, koji je činio dobro i koji je rekao da se u ljubavi prema hrvatskom narodu ne da ni od koga natkriliti. Ne može nitko više voljeti svoj hrvatski narod nego on. To je on rekao upravo onda kada su ga sudili kao nekakvog neprijatelja, kao nekakvog zločinca. Dakako, slijedi onda Lepoglava s drugim zatvorenicima i onda dolazi osam godina boravka ovdje u Krašiću, ovdje gdje je započeo svoj život krsnom milošću, tu dolazi“, istaknuo je dodavši da „dolazi zapravo na zadnju postaju svojega križnoga puta“.

Zatim je govorio o njegovoj službi i životu tijekom zatočeništva u Krašiću. Između ostaloga, rekao je da je volio prirodu. „Jednom su mu nakon bolesti iznijeli stolac van u prirodu pokraj župnog dvora da malo sjedne, da odmori. Župnik ga pita: ‘Hoćete li da vam donesem jednu knjigu da čitate?’ ‘Knjigu? Pa zar vi ne vidite ovu knjigu Zar vi ne vidite ovu prirodu? Ovu ljepotu koju je Bog stvorio? Ove naše divne pašnjake, šume, polja, njive? Nije li to knjiga najljepša? Nije li to knjiga koja nas itekako može poučavati u svemu? Volio je prirodu, volio je ljude. Volio je susretati one ljude kada bi polazio na šetnju s kojima se mogao susresti, jer kao što znamo, kad god bi izašao u šetnju, odmah nakon par koraka, za njim je išao milicioner s puškom“, rekao je mons. Mrzljak te se prisjetio da je njima kao djeci to bilo interesantno jer nisu ni shvaćali „kakvo je to mučeništvo biti ovdje“.

Govoreći potom o zapisima nadbiskupa Stepinca, poručio je da tek „u ovom novom vremenu mi možemo čitati njegove propovijedi koje nam se mogu činiti malo nekako staromodne, ali su one itekako čvrste. To su ona uporišta na koja čovjek može u bilo kojem vremenu, to su citati Svetoga pisma, to je čvrstoća stava, kršćanskoga stava, kršćanskoga života, kojeg je on ovdje svjedočio. I zato je Krašić zaista jedno posebno mjesto“, rekao je te podsjetio na posljednje dane kardinala Stepinca, dodajući da je u Krašiću bio pripremljen i njegov grob. „Ali onda su nastale diskusije u vrhu tadašnje države Jugoslavije. Jedan odgovorni u državi je rekao: ‘Ma idemo ga pokopati, dat ćemo dozvolu za katedralu u Zagrebu jer ne želimo da Krašić postane nova Marija Bistrica. A upravo to se na neki način, ja bih rekao, događa – da Krašić postaje jedno hodočasničko mjesto“, naglasio je biskup Mrzljak.

„Ovdje se zapravo na neki način osjeća ne samo da se sjećamo onoga što se događalo nego kao da ova crkva nama govori. Kao da nam govori o njegovom životu, kao da ga vidimo, kao da ga gledamo i kao da čujemo one njegove riječi i susrete. Ponekad dakako bez riječi, ali jednostavno kao što su ljudi onoga vremena znali: naš nadbiskup zagrebački u zatvoru je u Lepoglavi, u Krašiću, ne može nam govoriti, ali on je s nama“, primijetio je propovjednik.

Podsjetio je potom prisutne vjernike da su molili križni put. „Svi možemo promatrati i naš život kao svojevrsni križni put. Idemo kroz naš život, pogađaju nas i razne teškoće, i bolesti i starost i nemoć, i neke druge možda teškoće. Ali kad se sjetimo da je netko već išao tim putem i da je trpio, onda možda i mi dobivamo snage. Upravo zato dolazimo onima koji su stavljeni na oltar. Oni su naši zagovornici, oni su naši pomoćnici, oni su s nama, oni nisu samo uspomena, oni nisu samo sjećanje, oni su sadašnjost“, naglasio je mons. Mrzljak izrazivši uvjerenje da ih bl. Stepinac vidi i gleda sve njihove potrebe. „Vjerujem da ćemo otići ohrabreni, ojačani na našem životnom putu, na našem, slobodno kažemo, križnom putu jer sigurno da čovjek prolazi kroz razne teškoće i kroz nevolje u ovome životu, ali onda kada nam je pred očima jedan takav lik kao što je blaženi Alojzije, onda nekako hrabrije idemo tim putem. I zato ga posebno večeras molimo ovdje kao zajednica vjernika da bude s nama na našem križnom životnom putu“, potaknuo je prisutne.

Ustvrdio je da danas nije kao nekada. „Možda nije lakše ili teže i danas živjeti dostojno, biti kršćanin u ovome svijetu. Uvijek su to izazovi, uvijek su to pozivi da se ide tim putem jer treba ustrajati na tom putu, a to je ono što je on često i propovijedao – upravo u toj ustrajnosti, kao što je on ustrajao“, rekao je biskup Mrzljak.

Na kraju je podsjetio na riječi bl. Stepinca: „Moja je savjest čista“. Upitao je tko to može danas reći. „To je ono u čemu nam on može biti itekako primjer i onda kada pristupamo sakramentu pomirenja. Kao što je on ovdje sjedio u ispovjedaonici, njemu smo dolazili. Tako da, možemo zaista ga moliti i kao čovjeka čiste savjesti da i naša savjest bude neprestano čista. Da nam dobri Bog oprosti naše ljudske slabosti i da nas upravo zagovorom blaženog Alojzija vodi kroz ovaj zemaljski život prema vječnoj radosti“, zaključio je propovjednik.