Pepelnica i peta srijeda Velike pobožnosti sv. Josipu

Na Pepelnicu 14. veljače misno slavlje i obred pepeljenja predvodio je dominikanac o. Frano Prcela, OP u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu u koncelebraciji s mons. Antunom Senteom, rektorom Svetišta. Hodočastili su župljani dubovačke Župe BDM Snježne, a pjevanje su animirali članovi župnog zbora „Sveti Josip“ pod vodstvom s. Blandine Rakarić, KBLJ, uz orguljašku pratnju mo. Krešimira Klarića. Vjeru je svjedočio Dinko Klasan, poduzetnik i umjetnik iz Bjelovara.

U svojoj homiliji o. Prcela je rekao kako nas Pepelnica poziva da se usredotočimo na bitno: „Križu Pepelnice dati da prodre i do razuma i do duha. To je ujedno poziv da prihvatimo svoj život kako bismo ga u svjetlu križa preobrazili, obnovili jer križ nije samo i jedino opomena, on je smjer i orijentacija. Budimo stoga u ovo preduskrsno vrijeme velikodušni prema sebi. Ispričajmo sebi odgovor na prvo i posljednje pitanje našega života. Svatko je obdaren i osposobljen doći do osobnog odgovora. Potrebno je pak platiti cijenu koja se zove – stati, zaustaviti se, tražiti tišinu kako bismo pronašli sebe. Zašutjeti barem minutu vremena svaki dan, ako ne ide minuta, barem trideset sekundi ne govoriti, ne gledati ne znam u kakva tehnička čudesa koji se zovu npr. mobiteli.

Jednostavno željeti čuti, osluhnuti glas i onoga drugog sebe. Bog se dao na četrdesetodnevni put, išao je i ide nam u susret. Tako susretljivo i prije svih naših napora. Da, on je sam put. Otvara nam nove mogućnosti i daruje nam novi život. Stoga na početku korizme recimo jedni drugima, a i sami sebi: ‘Ovakav kakav jesam pozdravljam onoga sebe kakav bi mogao, kakav bi trebao biti.’ Onda ćemo biti na dobrome putu, ne samo u vrijeme korizme, nego ćemo upravo tako stići i na stazu do Uskrsa, do uskrsnuća našeg života naočigled močvara banalnosti, sporednosti i površnosti. Drage sestre i braćo u vjeri, ne bojmo se poći kući, stići do sebe kako bismo došli i do bližnjega i u konačnosti do svoga Boga“, poručio je u homiliji dominikanac Frano Prcela.

Pri kraju misnog slavlja svoje svjedočanstvo hoda s Bogom ispripovijedao je Dinko Klasan, poduzetnik i umjetnik, rođeni Bjelovarčanin oženjen Ljiljanom s kojom ima jednu kćer: “Živio sam jedan najnormalniji obični život, kao i većina Hrvata u Hrvatskoj. Imao sam poriv da stvaram, radim. Ostvario sam se vrlo rano u materijalnom smislu i onda shvatio već negdje s četrdeset i nešto godina da nisam baš bio previše radostan sa svime ostvarenim, iako je sve izgledalo bajno, super. U trenutku obraćenja imao sam dvije tvornice, brod, stan na moru, materijalni život koji sanja cijela Europa. Ali nije bilo zadovoljstva. Lijepo je kada se stvara, adrenalin raste, čovjek nešto gradi, to ima nekog smisla, jedan je to vrlo uzbudljiv život, međutim kada se sve to ostvarilo onda se postavilo pitanje: A što sada? U materijalnome nema trajnoga zadovoljstva.

Najveća vrijednost tog ostvarenja bila je u tome što sam mogao neopterećen egzistencijalnim problemima pogledati u svoju dušu, obitelj i svijet. I ništa od toga što sam vidio nije mi se svidjelo. Trebalo je postojati nešto više, snažnije, određenije i istinitije od pojavnosti koju vidim oko sebe. I kad sam povjerovao u to, otvorilo se Nebo. Ima više od deset godina kako tragajući nalazim i kako mi se kucanjem otvara… (Mt 7, 7). Sve sam se više odmicao od lažne stvarnosti i sve više dobivao Istine.

S darom kontemplacije moja je snaga zamijenjena novom snagom, novim duhom. A novi je duh drugi čovjek. Sve ono što sam zapravo i našao na neki način i više od toga što sam zapravo i tražio. Život koji je dostojniji čovjeka, koji ima više mira, kojem nadahnuće dolazi iz nekoga drugog područja, božanskog područja, ne ovoga svjetovnog, ne iz prirode, teško je riječima opisati, ali se može osjetiti, može biti vodilja, ostvarenje po kojem se čovjek ostvaruje u odnosu s Gospodinom. Sam početak obraćenja pun je milosti i vrijeme kada nam Bog sve pokazuje na najbolji mogući način; kasnije kako ono zapisuje sveti Ivan od Križa dolazi tama i kušnja i put kroz pustinju, kako kaže sveta Faustina Kowalska, od oaze do oaze. Sve to mi prolazimo, ali sve to ima velikog smisla zbog svega onoga u početku što se dogodilo kod susreta s Gospodinom kada nam se stvarno objavio. Evo, meni se objavio na najbolji mogući način s puno milosti i mudrosti i ljubavi, a na kraju i kroz križ.”, rekao je g. Klasan.

“Volim reći da je patnja fotelja za promatranje Boga. Zavalite se u tu svoju patnju i onda gledate gdje ste i što ste. Nadam se da sam u svom životu shvatio što je smisao patnje, a to je stvarno proljepšavanje duše. Vjerujem, da sada ne idem u detalje što sam sve prolazio proteklih šest-sedam godina, da nisam to sve prošao, ne bi bilo ovih lijepih slika i moja duša ne bi tako duhovno napredovala. Dar kontemplacije zasigurno je dar kroz koji se izlijeva apstrakcija na moja platna. Veza teško razumljiva i jedino mistikom objašnjiva. Sada živim i radim u Malinskoj gdje mi je atelje i galerija. Član sam Likovnog udruženja Bjelovar“, ispripovijedao je u svom svjedočanstvu Dinko Klasan.

Nacionalno svetište sv. Josipa
Foto: Josip Vuković