Na Duhovski ponedjeljak, o spomendanu Marije Majke Crkve, 20. svibnja, po 53. put u pazinskom Franjevačkom samostanu Pohođenja Marijina održano je hodočašće bolesnika, nemoćnika te osoba postarije dobi. Ove je godine misno svečano misno slavlje predvodio fra Leopold Mičić, gvardijan Franjevačkog samostana sv. Antuna Padovanskog u Puli, uz koncelebraciju pazinskog dekana preč. Mladena Matike te drugih svećenika iz središnje Istre.
Prihvat hodočasnika započeo je u popodnevnim satima, a za pomoć onima kojima je pomoć potrebna pobrinuli su se članovi pazinske konferencije Udruge sv. Vinka Paulskog. Misi su, uz brojne vjernike iz Pazina i okolice, tradicionalno nazočili i štićenici Doma za odrasle osobe Motovun.
Na početku homilije, propovjednik je gledajući lica prisutnih, rekao, kako „život čovjeka može obogati, ali ga i istroši. Svatko nosi svoj križ i svatko od vas ima svoju životnu priču, i nju Bog zna. No, moramo biti iskreni: sve ima svoje vrijeme, pa tako i vrijeme bolesti“. Posvijestio je, kako bolest ne biramo i molimo Boga „ne daj bolesti“, jer svi bi htjeli biti zdravi. „No, možda bi trebali početi moliti: Bože daj mi snage i vjere da nosim svoju bolest s Tobom“ dodao je, te podsjetio na riječi apostola Pavla, ‘da nama nije dana samo milost u Krista vjerovati, nego i s Kristom trpjeti’ (usp. Fil 1,29), jer „kršćanin se može biti na dva načina: kršćanin koji stalno nešto traži od Boga, ili kršćanin koji traži Boga.“
U tom je kontekstu pojasnio, kako nismo svjesni, da je naša bolest milosno vrijeme, u kojoj se Bogu otvaramo u našim ograničenjima, „a ljubav počinje onoga trenutka kad shvatiš da si ograničen i mi bi u našoj bolesti, u našoj nemoći, trebali biti bliži Bogu“.
Ukazujući na prvo misno čitanje, propovjednik je podsjetio kako Bog zove čovjeka. „I danas nas Bog zove. Prvo pitanje koje je postavio čovjeku je ‘gdje si?’. Bog zove Adama, Bog zove svakog od nas i pita ‘gdje si?’. A čovjek nije samo tamo gdje sjedi, stoji, nego tamo gdje su njegove misli, tamo gdje je moje srce, gdje su moje brige, moji strahovi. Bog pita, a Adam se skriva, jer kad je čovjek svjestan svoga grijeha i prijestupa onda se skriva.“ Na tragu toga, propovjednik je posvijestio, kako volimo javno objaviti kad nam se dogodi nešto lijepo, ali ne i ono ružno, ili bolest. Ali pred Bogom to ne možemo sakriti.
Govoreći o stavu kršćana u bolesti, ukazao je je lik Blažene Djevice Marije, čiji blagdan slavimo. Evanđelist kaže, da je uz križ Isusov stajala njegova majka. „Stoji uz križ, gdje joj sin visi. Ona ima snage stajati, jer vjeruje da je onaj koji je razapet Sin Božji, jer vjeruje da tako mora biti, da Bog nekada dopušta patnju u našem životu . Stoga, ako vjerujem mogu stajati“. Nadalje je podsjetio, kako je Marija pod križem čula Isusovu oporuku. „Mi kad smo bolesni, ne vidimo druge, nego same sebe. A Isus, kad ga je najviše boljelo, nije gledao sebe, nego je s križa gledao druge. i kaže ‘majko, evo ti sina’, ‘sine, evo ti majke’. Bog kad su mu sve oduzeli, kad više nije mogao micati ni ruke ni noge, onda je dao najviše, i ti i ja, kad nam u životu bude najteže možemo dati najviše, jer ono što Bog traži od nas, je da damo naše srce“.
Na kraju homilije p. Leopold je ohrabrio prisutne, da ne očajavaju u teškim fazama njihovih života i bolesti, jer kod Boga ništa nema kraja, već to može postati početak, „početak našeg lijepog putovanja s Bogom kroz našu patnju do naše vječne radosti, koju svaki čovjek može otkriti, ali jednostavno mora vjerovati.“
Tijekom mise je, tradicionalno, svima koji su smatrali da trebaju, a za to su bili pripravni, podijeljeno bolesničko pomazanje. Na kraju mise p. Leopold je sve okupljene pozvao na druženje uz prigodnu okrepu u samostanskoj blagovaoni.
Txt: G. Krizman
Foto: N. Peteh
