Suradnici, prijatelji, rodbina i kolege mons. Antuna Heka te učenici Pazinskog kolegija – klasične gimnazije, obilježili su u utorak, 27. veljače, misom zadušnicom u pazinskoj župnoj crkvi sv. Nikole, 22. obljetnicu njegove smrti. Mons. Hek zaslužan je za osnivanje Pazinskog kolegija – klasične gimnazije te je bio prvi ravnatelj. Misu je ove godine predvodio vlč. Darko Zgrablić, župnik Svetvinčenta uz koncelebraciju v. d. ravnatelja Pazinskog kolegija vlč. Maksimilijana Ferlina, pazinskog župnika i dekana preč. Mladena Matike, porečkog dekana preč. Lina Zohila te drugih svećenika.
Na početku se je okupljenima obratio vlč. Ferlin, pozdrave je uputio domaćem župniku preč. Matiki te ostalim svećenicima. Među prisutnima izdvojio je nazočnost vlč. Zohila pojasnivši kako je on „sudjelovao u samim počecima osnutka Kolegija i bio jedan od najbližih suradnika mons. Heka u izgradnji svega onoga što je bilo potrebno u počecima.“ Pozdrav je uputio i obitelji mons. Heka, a posebno je naglasio nazočnost učenika i djelatnika Pazinskog kolegija.
Vlč. Zgrablić je u uvodnom obraćanju istaknuo da „u toj svetoj misi molimo sa zahvalnošću za život jednog svećenika, molimo da Gospodin u Vječnosti nagradi sve ono dobro njegova života, a da nama daruje prepoznavati dobro koje nam je Bog preko njega ostavio. Najteže je kada ljudi koji su ispred svoga vremena, odu prije vremena“, rekao je uz ostalo predvoditelj.
Na početku homilije, propovjednik je oslikavajući lik mons. Heka, naglasio, kako on nije bio čovjek kojemu je bilo važno što će drugi reći, već je kao i svaki svećenik išao je za onim što će Bog reći, a to je najvažnije. „To je važno naglasiti u kontekstu činjenice, da je bio čovjek ispred svoga vremena. Stoga, bi bilo zanimljivo danas slušati njegove komentare ovog našeg vremena koje ima potrebu da sve bude zabilježeno: svaka gesta, svaki pokret, puno toga nestvarnoga, namještenoga, mnoštvo raznih filtera, mnogo toga montiranog, uređenog, mnoštvo izgovorenih, a praznih riječi. On je bio čovjek vremena u kojem je manje riječi bilo zabilježeno, ali su možda te riječi bile puno teže, puno veće i puno dublje. Bilo je to možda više vrijeme mudrih riječi, nego danas“.
Posvijestio je, kako bi svakome od nas trebao biti važan jedini Božji komentar. „Živimo u vremenu u kojem ljudi stoje i padaju ovisno o mišljenju drugih. i živimo u vremenu kada je važno graditi javno mnijenje. Neka to i bude važno, ali najvažnije nam mora biti što Bog ima reći na moj život, na moje ponašanje, na moje riječi. Čovjek bez Boga pada, ruši se. Stoga, molimo da nam Gospodin da snage da radimo i gradimo za ono istinsko dobro. A mi ovdje okupljeni, danas zahvaljujemo Bogu za istinsko dobro, za ono što je svećenik Antun ugradio u ovaj svijet u ovo društvo, u Crkvu, u ovaj kraj. Mnogo toga će ostati zaboravljeno, neizrečeno, nezapisano, ali ima Jedan koji sve pamti, kojemu ništa ne biva skriveno, a to je Bog“.
Nadalje je propovjednik rekao kako je mons. Hek u svome djelovao prepoznavao istinski poziv evanđelja i kao svećenik i kao čovjek. „Tu je važna poniznost o kojoj smo čuli i u današnjem evanđelju. Možda je to jedna od najtežih kreposti našega vremena da ne trpimo od prepoznavanja, da ljudi vide. Isus nam je na prvi dan korizme govorio o pokori, postu, molitvi ‘nemoj ništa činiti, da ljudi vide, ne vrijedi to, nego sve što radiš radi jer to vrijedno, i čini u sebi da Bog vidi i On će te nagraditi’. Dakle, ono što je boljka našega vremena: nedosljednost između riječi i djela. Zato i jesu riječi Evanđelja tako snažno privlačne, jer Isus svojim životom stoji iza svake te riječi. Vjerujemo u Boga živoga, a ponašajmo se kao ljudi bez nade, bez budućnost, bez osjećanja. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri vjerujemo u Boga živoga. Budimo oprezni da ne padnemo u taj rizik koji je uvijek prisutan među nama religioznim ljudima.“
„Dok zahvaljujemo i stavljamo pred nas lik ovog svećenika, molimo za njega, da ga Gospodin u punini, ako već nije uzdigne u zajedništvo s Ocem, u puninu života, jer je za Njim svojim životom krenuo, Dok molimo za njega, molimo i za ono što mu je bilo najdragocjenije, a to je Pazinski kolegij, da to bude mjesto gdje se neće prenositi samo znanje, nego život. Molimo za učitelje i profesore Pazinskog kolegija da budu svjedoci, molimo i za đake i polaznike Pazinskog kolegija da i sami ne postanu samo prenositelji znanja, nego i svjedoci, svjedoci su oni koji privlače“, rekao je propovjednik, te homiliju zaključio riječima „valja nasljedovati ono što je njemu bilo važno, upravo to da i sami budemo svjedoci, da gradeći svoj život, ne gradimo mnoštvo zdanja, nego da postanemo svjedoci jer takvi kršćani, i svećenici i vjernici mogu privlačiti. Neka nam Gospodin ovom korizmom daruje, pa i zagovorom mons. Heka, da izrastamo, da postanemo i ostanemo svjedoci: svjedoci istine, svjedoci svih kreposti koje su i njemu bile važne, na koje nas je i Isus pred dvije tisuće godina pozvao, da gradimo sebe, da gradimo čovjeka iznutra, da Bog bude prisutan u našoj nutrini, jer nije vanjština ona koja privlači. Neka nam bude važno ono kako nas vidi Isus koji nas je svojim križem otkupio, i pokazao koliko smo vrijedni.“
U završnim zahvalama vlč. Ferlin je sve okupljene pozvao na proslavu 30. obljetnice osnutka Pazinskog kolegija koja će se obilježiti svečanim misnim slavljem u župnoj crkvi sv. Nikole u subotu, 16. ožujka.
Misu je glazbeno animirao domski zbor Collegium cantorum. Povodom obilježavanja 22. obljetnice smrti mons. Antuna Heka učenici prvih razreda u jutarnjim su satima posjetili njegov grob.
(Txt i foto: G. Krizman)
O mons. Antunu Heku
Mons. Antun Hek rođen je 15. srpnja 1944. godine u Hekima. Osnovnu školu završio je u rodnim Hekima, pohađao je Državnu gimnaziju i gimnaziju Biskupskog sjemeništa u Pazinu. Dvije godine bogoslovije studirao je u Zadru, a treću na Visokoj teološkoj školi u Rijeci, gdje je i diplomirao. Zaređen je za svećenika 15. kolovoza 1968. godine, a mladu misu slavio je 25. kolovoza iste godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost i latinski jezik. Prvu svećeničku službu obnašao je 1971. godine u Rovinjskom Selu, a 1973. godine bio je neko vrijeme kancelar u Biskupskom ordinarijatu u Poreču, a potom je također godine 1973. imenovan ravnateljem Biskupijskog sjemeništa u Pazinu, gdje je predavao i kao profesor. Uz to je bio upravitelj župe Pazinski Novaki.
U to vrijeme uključuje se i u izdavački djelatnost, a njegovom zaslugom pokrenuti su brojni nakladnički projekti. jedan od prvih bila je i “Istarska Danica” 1972. godine, a potom list istarskih župa “Ladonja”, koja je u prvo vrijeme izlazila kao podlistak u “KANA”-i, a od 1981. godine samostalno. Bio je dugogodišnji predsjednik Istarskoga književnog društva “Juraj Dobrila” te glavni i odgovorni urednik.
Godine 1992. imenovan je ravnateljem Biskupijskog Caritasa, a 1994. godine biskupskim konzultorom i kapelanom Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II. Bio je jedan od glavnih inicijatora, a svakako glavni nositelj projekta o klasičnoj gimnaziji u Pazinu, čiji je utemeljitelj i vlasnik Porečko-pulska biskupija: Godine 1993. ta je ideja zaživjela, a on je imenovan ravnateljem Pazinskog kolegija – klasične gimnazije. Kad je Kolegij utemeljen, ravnatelj mons. Hek zajedno sa svojim suradnicima radio je na tome da se stara Sjemenišna zgrada preuredi u suvremenu i moderno opremljenu školu što je i uspjelo, a samo nekoliko godina kasnije izrađena je i sportska dvorana Pazinskog kolegija koju koriste i ostale dvije pazinske škole.
Obnašao i brojne dužnosti, a neke od njih su: član Prosvjetno-školskog vijeća pri Ministarstvu prosvjete i sporta, predsjednik Udruge privatnih katoličkih škola, član Nadzornog odbora Nakladničkog poduzeća “Josip Turčinović” d.o.o., čije je utemeljenje i pokrenuo. Bio je poticatelj i CIK “Božo Milanović”.
Dobitnik je odličja Reda Danice hrvatske i Plakete grada Pazina.
Poginuo je u prometnoj nesreći, 24. veljače 2002. godine u Tarskoj Vali. U trenutku smrti, osim obnašanja dužnosti ravnatelja Pazinskog kolegija, bio je i član Prezbiterskog vijeća i Zbora konzultora Porečke i Pulske biskupije te predsjednik Istarskoga književnog društva “Juraj Dobrila”.
“Neka nam uspomena na mons. Heka bude nadahnuće”
U ožujku 2022., u godini kada se obilježavala 20. obljetnica tragične pogibije mons. Antuna Heka, u Pazinskom je Kolegiju prof. dr. sc. Josip Grbac održao predavanje o tom istarskom velikanu, o suradnji i prijateljevanju s njim. Više o tom događaju pročitajte na poveznici:
Koliko je mons. Hek istinski živio svoju misiju i svoje poslanje ravnatelja Pazinskog kolegija zorno pokazuje pedagoški kodeks koji je osmislio:
„Profesorski kodeks mons. Antuna Heka”:
1. Voljeti učenike, jer oni za nekoga predstavljaju “moje dijete”, jer su naši učenici, jer smo mi radi njih u školi
2. Poštivati učenike, njihovu čast i dostojanstvo i postupati prema njima pravedno.
3. Ne učenicima dokazivati da ne znaju, nego naučiti ih da bi znali. Koliko će naučiti ne ovisi samo o njima nego i o profesoru.
4. Popratnim informacijama uz rub propisanog gradiva motivirati učenike i izazvati znatiželju da samoinicijativno uče i istražuju te koriste i razvijaju svoje sposobnosti.
5. Biti učenicima na usluzi u njihovoj znanstvenoj i životnoj znatiželji.
6. Biti osjetljiviji sugovornici i podrška u učeničkim životnim problemima, strahovima i nesigurnostima.
7. Sudjelovati u programima koji imaju za cilj stručno, pedagoško i osobno usavršavanje i podizanje razine međusobnih odnosa, suradnje i suodgovornosti.
8. Štiti ugled svojih kolega profesora.
9. Uskladiti se s ciljevima i interesima škole te s radom ostalih sudionika u obrazovanju, odgoju i životu u kolegiju (odgajatelji, administrativno i drugo osoblje).
10. Profesor katolik sve će to izvršavati ne samo kao svoju obvezu nego i kao svoju suradnju s Božjim planom izgradnje boljeg svijeta.
Povijest Pazinskog kolegija
Zgrada sadašnjeg Pazinskog kolegija izgrađena je 1913-1914. godine za smještaj učenika tada jedine hrvatske gimnazije u Pazinu. Na kraju drugog svjetskog rata zgrada je vraćena u crkveno vlasništvo i u njoj je u prosincu 1945. otvoreno Biskupsko sjemenište s Hrvatskom klasičnom gimnazijom, koje je zbog smanjenog broja učenika zatvoreno 1980. godine. Neiskorištenost zgrade nakon prestanka rada sjemeništa izazvala je traženje nove svrhe koja bi osmislila i iskoristila veličanstvenu zgradu. Krajem 80-ih godina počele su se naslućivati nove mogućnosti. Dok još nije bilo zakonskih mogućnosti, već se spominjala ideja o školi kao o mogućoj ustanovi u tada neiskorištenoj zgradi. Naime, smatralo se da je ta djelatnost najbliža svrsi Crkve, njezinoj tradiciji i svrsi za koju je zgrada izgrađena i najveći doprinos potrebama Crkve i njezinoj budućnosti jer je ulaganje u obrazovanje i odgoj mladih najvažnije ulaganje u budućnost. Svima je bilo jasno da je taj izbor najteži i najzahtjevniji. Naša domaća Crkva, za razliku od zapadnoeuropske, nije imala takvog iskustva. Iskustva su postojala samo sa sjemeništima, a ne s mješovitim katoličkim školama. Kad je i zakon predvidio mogućnost privatnih škola, ozbiljna je diskusija o tome počela među istarskim svećenicima.
U proljeće 1992. godine porečko-pulski biskup mons. Antun Bogetić zadužio je Antuna Heka da se prihvati zadatka osnivanja škole. On je pokrenuo praktične pripreme sa skupinom prosvjetnih radnika, a kontaktirao je i s uglednim osobama iz javnog života. U jesen je i osobno iznio ideju predsjedniku države dr. Franji Tuđmanu koji je obećao podršku. Predsjednik je 31. siječnja 1993. posjetio zgradu i zajedno s porečko-pulskim biskupom mons. Bogetićem potpisao povelju o početku obnove zgrade. Zbog toga što je tada u zgradi bila privremeno (šk. god. 1991./92. i 1992./93.) sjemenišna gimnazija iz Zadra, radovi na obnovi mogli su početi tek 1. srpnja 1993. godine. Kroz ljetne praznike adaptiran je minimalan dio zgrade, upisan potreban broj učenika, pronađen dovoljan broj profesora i odgovarajuće dozvole.
Dana 15. rujna 1993. godine započela je prva školska godina, a 25. rujna upriličeno je svečano službeno otvaranje. Tako je započeo rad nove ustanove pod zaštitom sv. Josipa uz Božji blagoslov, da se graditelji ne bi uzalud trudili.Sljedećih školskih godina upisivane su nove generacije tako da se iz godine u godinu povećavao broj učenika, razrednih odjela, zaposlenih profesora i ostalog osoblja. Usporedno s tim uređivao se prostor za potrebe školske nastave i domskog smještaja učenika.Ljeti 1996. godine započelo se s gradnjom športske dvorane zbog potrebe za takvom vrstom objekta koji je nužan za život i odgoj osobito zbog toga što je većina učenika smještena u domu.
