Male sestre iz Nazareta služe u libanonskom kampu Dbayeh za palestinske izbjeglice od 1987. Sestra Magdalena Smet dijeli poteškoće njihove misije da slušaju i pružaju humanitarnu pomoć koju mogu.
Autor: Laura Ieraci, CNEWA
Ove godine obilježeno je 75th obljetnica Papinske misije, koju je 1949. kao Papinsku misiju za Palestinu utemeljio papa Pio XII. kako bi se brinula za stotine tisuća Palestinaca koji su protjerani iz svojih rodnih sela u arapsko-izraelskom ratu 1948. godine.
Papa je vodstvo i administraciju Papinske misije povjerio Katoličkom bliskoistočnom udruženju za dobrobit (CNEWA). Posao se od tada proširio izvan brige o palestinskim izbjeglicama na one kojima je pomoć potrebna na Bliskom istoku.
U Libanonu, među svojim brojnim djelima, Papinska misija je poduprla palestinski izbjeglički kamp u Dbayehu, koji se nalazi oko 12 km sjeverno od Beiruta, otkako je kamp uspostavljen ranih 1950-ih.
Kako bi obilježio obljetnicu, časopis ONE, izdanje CNEWA, intervjuirao je sestru Magdalenu Smet, PSN, članicu Malih sestara iz Nazareta, koja od 1987. godine živi i radi među izbjeglicama u kampu Dbayeh.
Časopis ONE: Pozdrav, sestro Magda. Mislio sam da bismo mogli započeti s kratkim uvodom u Male sestre iz Nazareta, jer možda postoje neki gledatelji koji ne znaju za vašu zajednicu. Koja je vaša misija, vaša karizma, vaša duhovnost?
sestra Magda: Mi smo Male sestre iz Nazareta, osnovane u Belgiji 1966. Mi smo ogranak velike obitelji sv. Charlesa de Foucaulda. Naša misija je nastojati živjeti poput Svete nazaretske obitelji — biti obiteljska prisutnost među ljudima koji su obespravljeni, ne uvijek među siromašnima, nego onima koji nemaju prava, a također i među najranjivijima i najsiromašnijima, kao to su ljudi koje Gospodin voli po sklonosti.
Stoga nastojimo na neki način izraziti ljubav Gospodinovu prema najsiromašnijima – ne riječima nego svojim životom. To je duhovnost svetog Charlesa de Foucaulda.
P: A kako je vaša zajednica odlučila ili uvidjela da se posvetite logoru Dbayeh u Libanonu?
Ovdje smo u ovom kampu u Dbayehu od rujna 1987. zahvaljujući Papinskoj misiji. Ali, to je poprilična priča – i Gospodin upravlja pričom Njegovi ljudi.
Prije života u ovom kampu, naša zajednica je živjela u drugom palestinskom kampu. Stigli smo u Libanon 1970. i živjeli tri godine u Bourj Hammoudu, vrlo popularnoj četvrti. Zatim sam upoznala, kroz svoj rad u tvornici – radila sam kao mlađa sestra u tvornici godinu dana – i tamo sam upoznala veliku palestinsku zajednicu.
Tvornica je bila vrlo blizu palestinskog kampa – potpuno muslimanskog kampa, Tel Zatar [which no longer exists]. Nisam znala arapski, ali su žene koje su radile u tvornici bile jako ljubazne. Odveli su me svojim kućama. Nisam puno razumio, ali prijateljstvo i dobrota ne zahtijevaju riječi, pa bih otišao.
Nakon godinu dana počeo sam učiti arapski. U tom smo trenutku rekli sami sebi: Ako doista želimo živjeti duhovnost Charlesa de Foucaulda, moramo ići prema ovim ljudima kojima su godinama bila uskraćena prava.
Službeno smo tražili dopuštenje — tada je to bio PLO — da živimo u logoru. Političarima je to bilo neshvatljivo, ali tada smo bili mladi. Stoga sam 1970.-1972. završio studij arapskog jezika. Imali smo poteškoća s dobivanjem dopuštenja. Uz pomoć našeg biskupa ovdje u Libanonu dobili smo dozvolu za život u malom palestinskom kampu — manji od Dbayeha — gdje su zajedno živjeli palestinski kršćani i muslimani.
Tu smo živjeli tri godine, a onda je izbio rat. Bili smo u logoru. Tu smo ostali godinu dana za vrijeme rata. Logor je uništen, kao i naša mala zajednica. Bio je vrlo malen, vrlo skroman. Tamo smo proživjeli intenzivno iskustvo — i iskustvo gubitka svega.
Dok smo čekali povratak – nismo više imali ništa – jedno smo vrijeme živjeli u Jordanu, također među palestinskim stanovništvom, ali ne u kampu.
Godine 1987., tijekom posjeta Libanonu, Papinska misija u Jordanu u Ammanu zamolila nas je da isporučimo pisma Papinskoj misiji ovdje, a ovdje je bila sestra Maureen, američka časna sestra.
A ona je rekla: “Dugo sam tražila redovnice za kamp Dbayeh.”
To je bila i naša želja. Želja je bila i bejrutskog biskupa, grkokatolika, da ondje ima redovnica. Za nas je to bio glas Duha Svetoga koji nam je rekao: “Vratite se.”
S. Magda razgovara s muslimanskom obitelji u Dbayehu (Foto: CNEWA/Raghida Skaff)
P: Možete li nam ukratko opisati svakodnevni život u kampu? Kakav je tvoj svakodnevni život?
Da. Rekao bih da je svakodnevni život ovdje kao u bilo kojoj običnoj obitelji bilo gdje. To je obiteljski život. Ovdje u kampu vidimo obične obitelji, koje se bore za preživljavanje, koje nemaju lak život, ali s jednom velikom razlikom — oni su palestinske izbjeglice. Izbjeglice znači da negdje imate svoju zemlju, svoj dom, a te izbjeglice žive ovdje, čekaju svoj san, svoju nadu da će se jednog dana vratiti u svoju domovinu. Ima palestinskih obitelji u kojima još uvijek ima ljudi koji se… sjećaju nekih stvari o svojoj zemlji, a još uvijek imaju ključ svoje kuće.
Stoga je situacija vrlo teška. Oni su izbjeglice, njihova djeca su izbjeglice, i djeca njihove djece su također izbjeglice. Nema svjetla ispred nas.
Idemo iz krize u krizu, iz krize u krizu. I svaki put, kada mislimo da ćemo se početi oporavljati… ali svaki dan stvari postaju gore. Dakle, radi se o pokušaju pronalaženja posla, pronalaženju sredstava da se djeca školuju i da se preživi.
Sada imamo prekid vatre, ali ne i mir. Još nemamo mira. Cijeli ovaj kraj kipi od velike želje, s nadom da se malo odmorimo. Svakodnevni život je težak, jako težak — i za odrasle, i za mlade, i za djecu — za sve.
Za nas male sestre život je isti kao iu svakoj zajednici: život rada, molitve i iznad svega solidarnosti. Mi smo dio ovog kampa. Ovaj kamp je naš dom, naša obitelj. Dakle, živimo kao i svi drugi, s istim mogućnostima, istim okolnostima, istom željom da malo doživimo… da se malo odmorimo od situacije.
P: Zapravo, sestro Magda, ovaj kamp, koji je trebao biti privremeno rješenje, izgleda da je postao nešto trajno. Kako to možemo objasniti?
Za rješavanje problema izbjeglica potrebne su političke odluke. A to ne ovisi o ljudima koji ovdje žive — a pogotovo ne o nama. Mi smo male sestre, stranci. Ovdje smo tri belgijske male sestre. Nadamo se s izbjeglicama, hodajući s njima, živimo s njima.
P: Kako možemo razumjeti što se događa u kampu – gdje se čini da nema rješenja – u svjetlu Radosne vijesti Isusa Krista?
Nije lako. Nije lako. Mislim da za nas to znači živjeti svaki dan s kontemplativnim srcem, pokušavajući susresti Gospodina u svakoj situaciji: radosnim trenucima za obitelji, radosti u onome što nas okružuje, aspektima stvaranja, svjetlu, prirodi, ali iu stvarima koje teško je i prihvatiti, s vremena na vrijeme, odsutnost Boga u ovom životu – prividnu odsutnost – jer čvrsto vjerujemo da je on tu, da hoda s nama. Inače, nakon toliko godina, ne bismo još uvijek bili ovdje. Ne bi bilo moguće.
Stoga trebamo zadržati svoju pozornost, jaki fokus, na: Što nam Gospodin govori kroz sve ovo, kao i kroz situacije i probleme ljudi? Svaki put, pokušavajući razlučiti kako možemo – crpeći od njega, od Isusa iz Nazareta, od njegove Riječi – nastaviti govoriti, živjeti i ponekad predlagati rješenja, kako bi obitelji, ljudi mogli nastaviti živjeti.
Ovdje smo tri male sestre. Jedna mala sestra je kao majka obitelji, koja prima ljude, podržava, priprema, brine za dom i nudi gostoprimstvo. Ona također pomaže ako ljudima treba odjeća koju mi primamo i dijelimo.
Druga sestra je školovana medicinska sestra. Ona ovdje brine o ljudima i nudi kućne posjete jer u kampu nema liječnika.
Velik dio svog vremena provodim slušajući svojim ušima i srcem – slušajući. Želimo da ljudi imaju mjesto gdje su dobrodošli takvi kakvi jesu, i gdje imaju mogućnost i vrijeme dijeliti unutarnji život, povjeriti se nekome i vjerovati da se te stvari čuvaju, i rekao bih, čuvaju Božje srce jer sve ovo – mi ovdje imamo kapelicu u našoj kući – sve te brige koje ti ljudi nose, stavljamo u srce, u ruke našega Gospodina. I mislim da to omogućuje ljudima, obiteljima oko nas da održe svoju nadu živom, jer to nije lako. Nije lako.
S. Magda brine o starijoj stanovnici Dbayeha (Foto: CNEWA/Raghida Skaff)
P: Mogu zamisliti. Kada govorimo o palestinskim kampovima, često se fokusiramo na humanitarne potrebe ljudi, ali malo govorimo o njihovim duhovnim potrebama. Ispričali ste kako pružate, rekao bih, pastoralnu pratnju ljudima, kroz službu slušanja.
Da, itekako.
P: Možete li također ukratko podijeliti druge aspekte crkvenog i pastoralnog života u kampu? Vjera naroda. Postoji li župa na primjer? Okupljaju li se ljudi na zajedničku molitvu? Kako izgleda taj aspekt logorskog života?
Da, izvorno je ovaj logor bio potpuno kršćanski. Stoga su u početku obitelji tražile i dobivale crkvu. Imamo svećenika, svog paroha i svake nedjelje imamo liturgiju.
Rekao bih da se divim vjeri ovih izbjeglica, vjeri mnogih ljudi koji žive u ovom kampu. Postoji ta ljubav prema Djevici Mariji, koja je majka. Rekao bih da je jedan od najdirljivijih trenutaka bio, jednog dana, kada je majka u logoru izgubila sina jedinca.
Došla je u našu kuću, a tek je saznala da je umro. Imamo vani, na terasi, kip Djevice Marije, sa svijećom koja uvijek gori. Ova svijeća koja gori je za sve narodne nakane — danas i kršćanske i muslimanske obitelji.
Ova je majka vani kleknula pred Djevicom i izmolila molitvu, rekao bih, teološku molitvu. Jednostavna, jednostavna, jednostavna žena i obratila se Djevici govoreći: “Razumiješ, jer si izgubila svog jedinog Sina.”
Dirljiv. To je vjera ovdašnjih kršćanskih obitelji. Možda jednostavna vjera, ali ona je ukorijenjena, povezana s njihovim svakodnevnim životom. Nije teoretski. To nije teorija. To je život. Bez te vjere mnogi od njih ne bi preživjeli.
P: Ranije ste spomenuli da je kamp otvoren za druge obitelji. Tu sada žive i muslimanske obitelji. Kako dvije zajednice žive zajedno?
Zapravo, radi prilično dobro. Poštuju jedni druge i svoju vjeru. Nemamo nikakvih problema. I ono što je jako, jako lijepo i dirljivo za nas je da ako postoje odnosi… Mislim, da bi imali dobre odnose među ljudima, potrebno je vrijeme. Zato je velika milost moći tako dugo živjeti na istom mjestu. Poštuju jedno drugo i svoje različitosti. To je sigurno. A kada postoji odnos… čak i s nama, čak traže i molitve od nas.
Kad se dogodio potres u Siriji, ovdje je bilo ljudi, [Muslim] obitelji koje su izgubile voljene… tražili su molitve. I Djevica, i za ove muslimanske obitelji, to je Mariam, da, to je također Mariam. Dakle, i za njih. Nismo konkurencija, nikako.
I imamo osjećaj da kada smo pravi vjernici, osjećamo veliku bliskost. Tamo nema prepreka, a jako je lijepo. Ovdje nemaju džamije, ali su pošteni. Svećenik je organizirao večer molitve za mir, a u crkvu su dolazile muslimanske obitelji.
P: Možete li govoriti o ulozi Papinske misije u kampu i na koji način Papinska misija pomaže vama, kao redovničkoj zajednici, ali i životu u kampu? Koliki je doprinos Papinske misije?
Da, na početku Pon Tifical Mission nam je pomogao da ovdje ostvarimo našu misiju.
I mi smo iznimka kao bratstvo, ali živeći s ovdašnjim ljudima, ovdašnjim obiteljima i gledajući potrebe obitelji… To je kao kad vidite svoju sestru u nevolji, pomoći ćete svojoj sestri. A za nas, svaka osoba koju sretnete ili živi oko vas, kao da nam sveti Charles de Foucauld govori: “Ovo je tvoj brat, ovo je tvoja sestra.” Ne mogu podnijeti da mi sestra umire na vratima bolnice jer nema novca. U tom trenutku bih molila jer mi je sestra. To me dira. Dakle, za svu tu brigu, medicinsku skrb, za kupnju lijekova, za sve to, gdje ćemo? Papinska misija je ta koja nam redovito pomaže.
Vidjeli smo svu djecu koja su se motala ovdje. Rekli smo da ta djeca trebaju dobiti malo kateheze. Treba ih pripremiti za prvu pričest. A djeca se trebaju igrati, biti negdje. Papinska misija pomogla nam je s nekim prostorima za okupljanje djece i držanje kateheze. Ako sam u potrebi, znam da imam dom. Za nas je to život u milosti, ali to je težak život. Ako imamo pitanja, ako nam treba podrška, ako nas treba ohrabriti, ako nam treba dom. Za mene je taj dom Papinska misija.
Ovdje u kampu imamo mnogo problema, a život nosi mnogo izazova i svake godine problemi se umnožavaju. Svake godine problemi se povećavaju. Sada smo u prekidu vatre, ali u vrijeme sukoba sve, sve je u mraku. Dakle, stalno moramo tražiti svjetlo i vjerovati da svjetlo postoji.
A tu su i medicinske potrebe. Cijela medicinska strana — ogroman, ogroman problem. Ljudi predugo čekaju da posjete liječnika. Troškovi su visoki. Konzultacije su skupe, ispiti su skupi, sve, sve je skupo. Bolesti se ne otkrivaju brzo. Dakle, oni dospiju u vrlo poodmaklu fazu, a često je prekasno, a to dovodi do smrti. Imamo mnogo takvih slučajeva.
Osim toga, tu je i pitanje školovanja naše djece. Pravo djeteta je da ide u školu. Pravo djeteta je da uči. Ovdje bi bez vanjske pomoći tri četvrtine naše djece bilo na ulici ili bi pošteno radilo, pogotovo palestinska djeca, jer za libanonsku djecu postoji državna škola. Sad kad je rat, možda će škola opet početi nekoliko dana u tjednu.
Dakle, škole su potrebne. U ovom kampu nemamo školu. Postojala je jako dobra škola koja je u ratu uništena. Dakle, potrebna nam je velika pomoć da našu djecu upišemo u školu. Ovo je ogromna, ogromna briga za obitelji, ali i za nas jer su to naša djeca.
P: Za kraj, sestro Magda, što mislite koju poruku možemo podijeliti s našim gledateljima da ih možda potaknemo na solidarnost, da ih potaknemo da vole svoje sestre i braću u Libanonu koji pate? Koja je vaša poruka dok zatvaramo?
Prvo bih rekao hvala. Velika hvala Papinskoj misiji. I to je veliko hvala jer je to zahvala svih ljudi ovdje. Mislim da trenutno ovdje nema niti jedne kuće kojoj Papinska misija nije pomogla, to je sigurno. Dakle, iznad svega, veliko, veliko hvala od srca tolikih ljudi.
Druga riječ nije moja riječ. To je Riječ našeg Gospodina koji kaže: “Što god učiniste i što god učiniste za jednog od ovih malenih, za jedno od moje djece, učinite to za mene.” Mislim da su to jedine riječi koje mogu reći.
Ovaj je članak izvorno objavljen u JEDANčasopis od Katoličko udruženje za dobrobit Bliskog istoka (CNEWA). Sva prava pridržana. Neovlašteno ponovno objavljivanje od strane trećih strana nije dopušteno.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
