2. srpnja 2025. objavljena je poruka pape Lava XIV. za deseti Svjetski dan molitve za skrb o stvorenome svijetu, koji se obilježava 1. rujna. Temu poruke „Sjeme mira i nade“, povezanu s temom nade Jubilejske godine, odabrao je papa Franjo povodom 10. obljetnice objave enciklike Laudato si’.
Poruka pape Lava XIV. za X. Svjetski dan molitve za skrb o stvorenome svijetu [1. rujna 2025.]
“Sjeme mira i nade”
Draga braćo i sestre!
Tema ovog Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu, koju je odabrao naš dragi papa Franjo, glasi „Sjeme mira i nade“. Na desetu obljetnicu ustanovljenja tog Dana, koje se poklopilo s objavljivanjem enciklike Laudato si’, u samom smo u središtu Jubileja, kao „hodočasnici nade“. Upravo u tom kontekstu tema dobiva svoje puno značenje.
U svom propovijedanju Isus, kad govori o Božjem kraljevstvu, često koristi sliku sjemena, a uoči svoje Muke primjenjuje je na sebe, uspoređujući se sa zrnom pšenice koje mora umrijeti da bi donijelo rod (usp. Iv 12, 24). Sjeme se u potpunosti predaje zemlji i ondje, prodornom snagom njegova darivanja, život niče, pa i na potpuno neočekivanim mjestima, sa iznenađujućom sposobnošću rađanja budućnosti. Sjetimo se, na primjer, cvijeća koje raste uz cestu: nitko ga nije posadio, no, zahvaljujući sjemenu koje se ondje našlo gotovo slučajno, ono raste i krasi sivilo asfalta, pa čak i probija njegovu tvrdu površinu.
U Kristu smo, dakle, sjeme. Ne samo sjeme, već „sjeme mira i nade“. Kao što kaže prorok Izaija, Duh Božji može preobraziti suhu i neplodnu pustinju u vrt, mjesto počinka i spokoja: „[…] dok se na nas ne izlije duh iz visina. Tad će pustinja postat’ voćnjak, a voćnjak se u šumu pretvoriti. U pustinji će se nastaniti pravo, i pravda će prebivati u voćnjaku. Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje. Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima“ (Iz 32, 15-18).
Te proročke riječi, koje će “ od 1. rujna do 4. listopada pratiti ekumensku inicijativu „Vrijeme stvorova“, nedvosmisleno potvrđuju da su, osim molitve, prijeko potrebni snaga volje i konkretna djela kako bi se ta „Božja nježnost“ osjetila u svijetu (usp. Laudato si’, 84). Pravda i zakon su, naime, odgovor na negostoljubivost pustinje. Ta je poruka izuzetno aktualna i danas. U raznim dijelovima svijeta već sada je očito da naša zemlja propada. Nepravda, kršenja međunarodnog prava i pravâ narodâ, pohlepa i, kao posljedica toga, nejednakosti raširene posvuda dovode do krčenja šuma, onečišćenja okoliša i gubitka bioraznolikosti. Ekstremne prirodne pojave sve su intenzivnije i učestalije zbog klimatskih promjena uzrokovanih čovjekovim djelovanjem (usp. apost. pobudnica Laudate Deum, 5), a da ne spominjemo srednjoročne i dugoročne učinke ljudskog i ekološkog pustošenja koje sa sobom nose oružani sukobi.
Kao da još uvijek nema svijesti o tome da uništavanje prirode ne pogađa sve podjednako: kad se gazi pravdu i miru prvi su na udaru najsiromašniji, marginalizirani i isključeni. Kao primjer u tom smislu može se navesti patnja domorodačkih zajednica.
I to nije sve: sama priroda ponekad postaje predmet razmjene, roba kojom se trguje radi stjecanja ekonomske ili političke koristi. U tim dinamičnim procesima, stvoreni svijet postaje mjesto borbe za kontrolu nad dobrima bitnima za život, kao što svjedoče poljoprivredna područja i šume koji su postali opasni zbog mina, politika „spaljene zemlje“ [1], sukobi koji izbijaju oko izvora vode i nepravedna raspodjela dobara, što kažnjava najslabije narode i potkopava samu društvenu stabilnost.
Te različite rane posljedica su grijeha. To sigurno nije ono što je Bog imao na umu kad je povjerio zemlju čovjeku stvorenom na njegovu sliku (Post 1, 24-29). Biblija ne promiče „čovjekovo okrutno vladanje nad stvorenim svijetom“ (Laudato si’, 200). Naprotiv, „važno je čitati biblijske tekstove u njihovu kontekstu, s ispravnom hermeneutikom, i podsjetiti da nas oni pozivaju ‘čuvati i obrađivati’ vrt svijeta (usp. Post 2, 15). Dok ‘obrađivati’ znači orati i obrađivati tlo, ‘čuvati’ znači brinuti se, štititi, nadgledati i budno paziti. To podrazumijeva odnos odgovorne uzajamnosti između čovjeka i prirode“ (isto, 67).
Pravednost prema okolišu – koju su proroci neizravno proglašavali – više se ne može smatrati apstraktnim pojmom ili dalekim ciljem. To je hitna potreba koja nadilazi puku zaštitu okoliša. Riječ je, zapravo, o pitanju socijalne, ekonomske i antropološke pravde. Za vjernike je to ujedno i teološki zahtjev, koji za kršćane ima lice Isusa Krista, u kojem je sve stvoreno i otkupljeno. U svijetu u kojem su najranjiviji najizloženiji razornim posljedicama klimatskih promjena, krčenja šuma i onečišćenja, briga o stvorenom svijetu postaje izraz naše vjere i čovjekoljublja.
Kucnuo je doista čas da da se s riječi prijeđe na djela. „Živjeti svoj poziv da budemo čuvari Božjeg djela je bitni dio kreposnog života; to nije tek mogući ili sporedni aspekt našeg kršćanskog iskustva“ (isto, 217). Kroz predan i suosjećajan rad mogu se posijati mnoge sjemenke pravde, pridonoseći tako miru i nadi. Ponekad su potrebne godine da stablo donese svoje prve plodove, godine u kojima je cijeli ekosustav uključen u kontinuitet, vjernost, suradnju i ljubav, posebno kad ta ljubav postane odraz Božje žrtvene ljubavi.
Među inicijativama Crkve, koje su poput sjemena posijanog na tom polju, želio bih spomenuti projekt Borgo Laudato si’, koji nam je papa Franjo ostavio kao nasljeđe u Castel Gandolfu, kao sjeme koje može donijeti plodove pravde i mira. To je obrazovni projekt u korist cjelovite ekologije koji može poslužiti kao primjer kako ljudi mogu živjeti, raditi i graditi zajednicu primjenjujući načela enciklike Laudato si’.
Molim Svemogućeg da nam u izobilju pošalje svog „duha iz visina“ (Iz 32, 15), kako bi to sjeme, i drugo slično njemu, donijelo obilne plodove mira i nade.
Enciklika Laudato si’ već deset godina prati Katoličku Crkvu i mnoge ljude dobre volje: neka nas ona i dalje nadahnjuje i neka cjelovita ekologija bude sve više prihvaćena kao pravi put kojim treba ići. Tako će se umnožiti sjeme nade, koje treba „čuvati i njegovati“ milošću naše velike i nepokolebljive Nade, Uskrsloga Krista. U njegovo ime svima vama upućujem svoj blagoslov.
Iz Vatikana, 30. lipnja 2025., spomen svetih prvomučenika Crkve u Rimu
(Foto: Vatikan News)
Objavljeno: 4. srpnja 2025.
