Donosimo u cijelosti poruku pape Franje za 99. Svjetski dan misija koji će se slaviti 19. listopada na temu “Misionari nade među narodima”. (Vatikan/IKA)
Poruka pape Franje
za 99. Svjetski dan misija
[19. listopada 2025.]
»Misionari nade među narodima«
Draga braćo i sestre!
Za Svjetski dan misija u jubilejskoj godini 2025., čija je središnja poruka nada (usp. bula Spes non confundit, 1), odabrao sam sljedeće geslo: “Misionari nade među narodima”. Ono podsjeća pojedine kršćane i Crkvu, zajednicu krštenih, na temeljni poziv da, Kristovim stopama, budu glasnici i graditelji nade. Svima želim vrijeme milosti s vjernim Bogom koji nas je nanovo rodio u uskrslom Kristu “za živu nadu” (usp. 1 Pt 1 ,3-4) i želim ujedno podsjetiti na neke ključne aspekte kršćanskog misionarskog identiteta kako bismo pustili Duhu Božjem da nas vodi i kako bismo gorjeli svetim žarom za novo evangelizacijsko doba Crkve, poslane ponovno oživjeti nadu u svijetu nad koji se nadvijaju mračne sjene (usp. Enciklika Fratelli tutti, 9-55).
1. Stopama Krista naše nade
Slaveći prvi redovni jubilej trećeg tisućljeća, nakon jubileja Svete godine dvijetisućite, upravljamo svoj pogled Kristu, koji je središte povijesti, koji »jučer i danas isti je – i uvijeke« (Heb 13, 8). On je, u sinagogi u Nazaretu, svečano proglasio da se Sveto pismo ispunilo u “danas” njegove povijesne prisutnosti. Objavio se tako kao onaj kojega je Otac poslao pomazanjem Duha Svetoga donositi Radosnu vijest o Božjem kraljevstvu i proglasiti »godinu milosti Gospodnje« za sav ljudski rod (usp. Lk 4, 16-21).
U tom mističnom “danas”, koje traje do svršetka svijeta, u Kristu se ispunilo spasenje za sve, a osobito za one čija je jedina nada Bog. On je, u svom zemaljskom životu, »prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve« od zla i Zloga (usp. Dj 10, 38), vraćajući potrebitima i narodu nadu u Boga. Usto, iskusio je sve ljudske slabosti, izuzev slabosti grijeha, a prolazio je i kroz teške trenutke, koji su mogli dovesti do očaja, poput smrtne muke u Getsemaniju i na križu. Isus je, međutim, sve povjerio Bogu Ocu i s punim povjerenjem bio poslušan njegovu naumu spasenja za čovječanstvo, naumu mira za budućnost punu nade (usp. Jr 29, 11). Tako je postao božanski Misionar nade, najveći uzor svima onima koji su tijekom stoljećâ ispunjavali poslanje primljeno od Boga i u najvećim kušnjama.
Po svojim učenicima, poslanima svim narodima i na mističan način od njega praćenima, Gospodin Isus nastavlja svoju službu nade za čovječanstvo. On se dan-danas priginje nad svaku siromašnu, ožalošćenu, očajnu i zlom pogođenu osobu da “izlije na njezine rane ulje utjehe i vino nade” (Predslovlje “Isus dobri Samarijanac”). Poslušna svome Gospodinu i Učitelju i s njegovim istim duhom služenja, Crkva, zajednica Kristovih učenikâ misionarâ, nastavlja to poslanje, prinoseći život za sve usred narodâ. Dok se, s jedne strane, mora suočavati s progonima, nevoljama i teškoćama, a, s druge, s vlastitim nesavršenostima i padovima zbog slabosti pojedinih članova, Kristova je ljubav neprestano potiče da, ujedinjena s njim, nastavi dalje tim misionarskim putom i da u sebi, poput njega i s njim, prihvati vapaj čovječanstva, štoviše, uzdisanje svega stvorenja u očekivanju konačnog otkupljenja. To je Crkva koju Gospodin oduvijek i zauvijek poziva da ide njegovim stopama: »ne statična Crkva, [nego] misionarska Crkva, koja putuje s Gospodinom putovima svijeta« (Homilija na završnoj misi Redovite opće skupštine Biskupske sinode, 27. listopada 2024.).
Osjetimo se stoga i mi nadahnuti ići stopama Isusa, našega Gospodina, kako bismo, s njim i u njemu, postali znakovi i glasnici nade za sve, na svakome mjestu i u svim okolnostima u kojima nam Bog daje živjeti. Neka po svim krštenicima, kao Kristovim učenicima misionarima, njegova nada zasja u svakom kutku zemlje!
2. Kršćani – glasnici i graditelji nade među narodima
Nasljedujući Krista Gospodina, kršćani su pozvani širiti Radosnu vijest dijeleći konkretne životne uvjete onih koje susreću, postajući tako glasnici i graditelji nade. Jer »radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničeg uistini ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (Gaudium et spes 1).
Ova poznata izjava Drugog vatikanskog koncila, koja izražava osjećaje i stil kršćanskih zajednica u svim vremenima, nastavlja nadahnjivati njihove članove i pomaže im da hodaju zajedno sa svojom braćom i sestrama u svijetu. Tu posebno mislim na vas, misionare ad gentes, koji ste, slijedeći Božji poziv, pošli drugim narodima naviještati Božju ljubav u Kristu. Na tome vam od srca vam zahvaljujem! Vaši su životi konkretan odgovor na poslanje uskrslog Krista, koji je poslao svoje učenike navješćivati evanđelje svim narodima (usp. Mt 28, 18-20). Time dozivate u pamet sveopći poziv krštenikâ da snagom Duha i svakodnevnim trudom i zalaganjem postanu među svim narodima misionari velike nade koju nam je dao Gospodin Isus.
Horizont te nade nadilazi prolazne ovozemaljske stvarnosti i otvara se božanskim stvarnostima, predokus kojih već imamo u sadašnjem času. Kao što je, naime, podsjetio sveti Pavao VI., spasenje u Kristu koje Crkva nudi svima kao dar Božjeg milosrđa nije samo „nutarnje spasenje koje bi se moglo mjeriti prema tvarnim, pa čak ni prema duhovnim dobrima […] koje su posvema istovjetna s vremenitim željama, nadama, poslovima i borbama: ono prelazi sve granice da se dovrši u zajedništvu sa samim Posvemašnjim, tj. s Bogom. To spasenje je onostrano, eshatološko. Dakako, ono u ovom životu započinje ali se dovršava u vječnosti“ (Apost. pob. Evangelii nuntiandi, 27).
Oduhovljene tako velikom nadom, kršćanske zajednice mogu biti znakovi novoga čovječanstva u svijetu koji u “najrazvijenijim” područjima pokazuje ozbiljne simptome krize čovjeka: raširen osjećaj izgubljenosti, usamljenosti i napuštenosti starijih te nevoljkost da se potrudimo pomoći našim bližnjima u potrebi. U tehnološki najnaprednijim zemljama nestaje blizine: svi smo međusobno povezani, ali nismo u odnosu. Opsjednutost učinkovitošću, vezanost za materijalne stvari i ambicije dovode nas do toga da postajemo egocentrični i nesposobni za altruizam. Evanđelje, življeno u zajednici, može nam pomoći da ponovno postanemo cjelovita, zdrava i otkupljena ljudska bića.
Ponavljam stoga poziv da se u djelo provode mogućnosti djelovanja koja se spominju u Buli proglašenja Jubileja (br. 7-15), s posebnom pozornošću prema najsiromašnijima i najslabijima, bolesnima, starijima i svima onima koji su isključeni iz materijalističkog i konzumerističkog društva. I to na Božji način: blizinom, suosjećanjem i nježnošću, te njegujući osobni odnos s braćom i sestrama u njihovoj konkretnoj situaciji (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 127-128). Često nas upravo oni uče kako živjeti u nadi. Kroz osobni doticaj moći ćemo prenositi ljubav Gospodinova samilosnog srca. Iskusit ćemo tada da je »Srce Kristovo […] živa jezgra prvog navještaja« (Enciklika Dilexit nos, 32). Napajajući se na tom izvoru, možemo u svoj jednostavnosti prenositi nadu primljenu od Boga (usp. 1 Pt 1, 21) i donositi drugima istu utjehu kojom nas same tješi Bog (usp. 2 Kor 1, 3-4). U Isusovu ljudskom i božanskom srcu Bog želi progovoriti srcu svake osobe, privlačeći sve svojoj ljubavi. »Poslani smo nastavljati ovo poslanje: da budemo znak Kristova Srca i Očeve ljubavi, obuhvaćajući čitav svijet« (Govor sudionicima Opće skupštine Papinskih misijskih djela, 3. lipnja 2023.).
3. Obnoviti poslanje nade
Suočeni s hitnošću poslanja nade u današnjem vremenu, Kristovi su učenici prvi pozvani izgrađivati se tako da postanu “tvorci” nade i obnovitelji često rastrojenog i nesretnog čovječanstva.
U tu svrhu trebamo obnoviti u sebi uskrsnu duhovnost, koju doživljavamo na svakom euharistijskom slavlju, a posebno u Vazmenom trodnevlju, tom središtu i vrhuncu liturgijske godine. Kršteni smo u otkupiteljsko otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, u Pashu Gospodnju koja označava vječno proljeće povijesti. Mi smo, dakle, “ljudi proljeća”, s pogledom punim nade koji želimo podijeliti sa svima, jer u Krista »vjerujemo i znamo da smrt i mržnja nemaju posljednju riječ« kada se radi o ljudskom životu (usp. Kateheza, 23. kolovoza 2017.). Stoga iz vazmenih otajstava, koja se ostvaruju u liturgijskim slavljima i sakramentima, neprestano crpimo snagu Duha Svetoga kako bismo sa žarom, odlučnošću i strpljivošću djelovali na golemom polju evangelizacije svijeta. »Uskrsli i proslavljeni Krist duboki je izvor naše nade i neće nam uskratiti svoju pomoć da ispunimo poslanje koje nam on povjerava« (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 275). U njemu živimo i svjedočimo onu svetu nadu koja je “dar i zadaća svakog kršćanina” (La speranza è una luce nella notte, Vatikan 2024., 7).
Misionari nade su muškarci i žene molitve, jer »čovjek koji se nada je čovjek koji moli«, kao što je govorio časni kardinal Van Thuan, koji je tijekom dugog razdoblja patnje u zatvoru sačuvao nadu živom zahvaljujući snazi koju je crpio u ustrajnoj molitvi i euharistiji (usp. F. X. Nguyen Van Thuan, Il cammino della speranza, Rim 2001., br. 963). Ne zaboravimo da je molitva prvo misijsko djelo i ujedno »prva snaga nade« (Kateheza, 20. svibnja 2020.).
Obnovimo stoga poslanje nade počevši od molitve, napose molitve s Božjom riječju, a posebno s psalmima, koji predstavljaju veliku molitvenu simfoniju čiji je skladatelj Duh Sveti (usp. Kateheza, 19. lipnja 2024.). Psalmi nas uče nadati se u protivštinama, prepoznavati znakove nade i imati stalnu „misionarsku“ želju da Boga slave svi narodi (usp. Ps 41, 12; 67, 4). Molitvom držimo zapaljenom iskru nade koju je Bog zapalio u nama, kako bi postala velika vatra, koja rasvjetljuje i grije sve oko nas, također konkretnim djelima i gestama koje ista ta molitva nadahnjuje.
Konačno, evangelizacija je uvijek djelo zajednice, jednako kao što kršćanska nada ima karakter zajedničke stvarnosti (usp. Benedikt XVI., Enciklika Spe salvi, 14). Taj proces ne završava prvim navještajem i krštenjem, nego se nastavlja izgradnjom kršćanskih zajednica kroz praćenje svakoga krštenika na putu Evanđelja. U suvremenom društvu pripadnost Crkvi nikada nije neka stvarnost stečena jednom zauvijek. Stoga je misionarsko djelo prenošenja i oblikovanja zrele vjere u Krista »paradigma svakog djelovanja Crkve« (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 15), djelovanja koje zahtijeva ujedno i molitvu i rad. Ovdje bih još jednom istaknuo važnost te misijske sinodalnosti Crkve kao i službu Papinskih misijskih djela u promicanju misionarske odgovornosti krštenikâ i podupiranju novih partikularnih Crkava. Potičem sve vas, djecu, mlade, odrasle i starije, da svojim svjedočenjem života i molitvom, svojim žrtvama i svojom darežljivošću aktivno sudjelujete u zajedničkom poslanju naviještanja evanđelja. Hvala vam od srca na tome!
Drage sestre i braćo, obratimo se Mariji, Majci Isusa Krista naše nade. Njoj povjeravamo našu želju za ovaj Jubilej i za godine koje dolaze: »Neka svjetlo kršćanske nade dopre do svakog čovjeka, kao poruka Božje ljubavi upućena svima! I neka Crkva bude vjernom svjedokinjom te poruke u svim dijelovima svijeta!« (Bula Spes non confundit, 6).
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 25. siječnja 2025., blagdan Obraćenja sv. Pavla, apostola.
FRANJO
Objavljeno: 13. veljače 2025.
