Poruka pape Lava XIV. za 34. svjetski dan bolesnika koji se slavi 11. veljače 2026. na temu „Suosjećanje Samarijanca: ljubiti noseći bol drugog“.
Poruka pape Lava XIV.
za XXXIV. svjetski dan bolesnika
[11. veljače 2026.]
„Suosjećanje Samarijanca: ljubiti noseći bol drugog“
Draga braćo i sestre!
XXXIV. svjetski dan bolesnika svečano će se proslaviti u Chiclayu u Peruu 11. veljače 2026. godine. U toj prigodi želio sam ponovno predložiti sliku dobrog Samarijanca, uvijek aktualnu i nezamjenjivu za ponovno otkrivanje ljepote ljubavi i društvene dimenzije suosjećanja te za skretanje pozornosti na sve one koji su potrebi i koji pate, kao što su bolesni.
Svi smo čuli i čitali taj dirljivi tekst svetog Luke (usp. Lk 10, 25-37). Kad ga neki zakonoznanac pita koga bismo trebali ljubiti kao bližnjega, Isus odgovara prispodobom: nekog čovjeka koji je putovao iz Jeruzalema u Jerihon napali su razbojnici i ostavili ga polumrtva. Svećenik i levit prođoše dalje, ali neki Samarijanac, vidjevši ga, smilova mu se, previ mu rane, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za njega. Želim ovdje ponuditi razmišljanje o tom biblijskom odlomku, koristeći hermeneutički ključ enciklike Fratelli tutti mog voljenog predšasnika pape Franje, gdje se suosjećanje i milosrđe prema onom koji je u potrebi ne svode samo na individualni napor, već se ostvaruju u odnosu s bratom u potrebi, s onima koji se brinu za njega i, što je najvažnije, s Bogom, koji nas obasipa svojom ljubavlju.
1. Dar susreta: Radost davanja blizine i prisutnosti
Uronjeni smo u kulturu brzine, neposrednosti, žurbe, kao i odbacivanja i ravnodušnosti. Sve nas to sprječava da se približimo ili zaustavimo na putu kako bismo uočili potrebe i patnju koje nas okružuju. U prispodobi se kaže da Samarijanac, vidjevši ranjenog čovjeka, nije ga zaobišao, već ga je pogledao otvorenim i pažljivim pogledom, pogledom Isusa, koji ga je doveo do ljudske blizine i solidarnosti. Samarijanac je „prišao čovjeku i svojim mu rukama vidao rane te se pobrinuo za njega plativši iz vlastitog džepa. Dao mu je prije svega […] svoje vrijeme.“ [1] Isus ne uči tko je bližnji, već kako to postati, odnosno kako da mi sami postanemo bližnji. [2] U vezi s tim možemo reći zajedno sa svetim Augustinom da Gospodin nije htio poučiti tko je bližnji tog čovjeka, već kome on treba postati bližnji. Naime, nitko nije bližnji drugome sve dok mu svojevoljno ne pristupi. Stoga je njegov bližnji onaj koji mu je iskazao milosrđe. [3]
Ljubav nije pasivna, već ide u susret drugome. Biti bližnji ne ovisi o fizičkoj ili društvenoj blizini, već o odluci da ljubimo. Zato kršćanin postaje bližnji onom koji pati, slijedeći primjer Krista, istinskog Božjeg Samarijanca koji se približio ranjenom čovječanstvu. Nije riječ o pukim djelima čovjekoljublja, već o znakovima u kojima se može prepoznati da osobno sudjelovanje u patnji drugoga uključuje sebedarje, to znači nadići zadovoljavanje potrebâ da bismo mi sami postali dio tog dara. [4] Tu ljubav mora jačati susret s Kristom, koji se iz ljubavi predao za nas. Sveti Franjo je to vrlo dobro objasnio kad je, govoreći o svom susretu s gubavcima, rekao: „sam me Gospodin dovede među njih“ [5], jer je po njima otkrio slatku radost ljubavi.
Dar susreta rađa se iz odnosa s Isusom Kristom, kojeg poistovjećujemo s dobrim Samarijancem, koji nam je donio vječno spasenje i kojeg uprisutnjujemo kad se priginjemo nad ranjenim bratom. Sveti Ambrozije je govorio: „Budući da nam, dakle, nitko nije tako blizak kao onaj koji je izliječio naše rane, ljubimo ga kao Gospodina, a ujedno i kao bližnjega: naime, ništa nije tako blizu jedno drugom kao što je glava udovima. Ljubimo i onoga koji je nasljedovatelj Krista: ljubimo onoga koji, poradi sveze jedinstva s drugima u tijelu, trpi zbog siromaštva drugih.“ [6] Moramo biti jedno u Jednom, u blizini, u prisutnosti, u primljenoj i podijeljenoj ljubavi, i uživati, poput svetog Franje, milinu susreta s njim.
2. Zajedničko poslanje u brizi za bolesne
U nastavku sveti Luka kaže da se Samarijanac „sažalio“. Suosjećanje sa sobom nosi duboke osjećaje koji potiču na djelovanje. To je osjećaj koji izvire iz dubine srca i vodi do zalaganja za onog koji pati. U toj prispodobi, suosjećanje je prepoznatljivo obilježje djelatne ljubavi. Nono nije teorijsko ili sentimentalno, već se pretače u konkretna djela: Samarijanac pristupa, povija rane, skrbi se i preuzima brigu za ranjenog čovjeka. Ali pazite, on to ne čini sam, na individualan način, „Samarijanac [je] tražio gostioničara koji će se pobrinuti za tog čovjeka… i mi [smo] pozvani susresti se u jednom ‘mi’ koji je jači od zbroja malih pojedinaca.“ [7] Osobno sam, kao misionar i biskup u Peruu, osvjedočio u to kako je mnogo onih koji dijele milosrđe i suosjećanje, po uzoru na Samarijanca i gostioničara, bilo da su to članovi obitelji, susjedi, zdravstveni djelatnici, pastoralni djelatnici ili mnogi drugi koji se zaustavljaju, pristupaju, dvore, liječe, podupiru, prate i pružaju koliko mogu. Svi oni daju suosjećanju socijalnu dimenziju. To iskustvo, koje se ostvaruje u mreži odnosâ, nadilazi puko individualno zalaganje. Slično tome, u Apostolskoj pobudnici Dilexi te, osvrnuo sam se na brigu za bolesne ne samo kao na „bitni dio“ poslanja Crkve, već kao na autentično „crkveno djelovanje“ (br. 49). Ondje sam citirao svetog Ciprijana da pokažem kako ta dimenzija služi kao mjerilo i pokazatelj zdravlja našeg društva: „Ova kuga i ova epidemija, naoko strašna i pogubna, iskušava pravednost svakog pojedinca i ispituje ljudska srca! Ta kuga pokazuju služe li zdravi bolesnima, vole li rođaci vole svoje krvne srodnike kako pristaje, imaju li gospodari samilosti prema svojim oboljelim robovima, zanemaruju li liječnici bolesne kojima je potrebna pomoć.“ [8]
Biti jedno u Jednom znači zaista se osjećati udovima jednog tijela u kojem, u skladu sa svojim pozivom, nosimo Gospodinovo smilovanje prema patnji svih ljudi. [9] Usto, bol koja u nama budi samilost nije bol stranca, već patnja jednog uda našeg vlastitog tijela za kojeg nam naša Glava zapovijeda da se za nj brinemo za dobrobit svih. U tom se smislu poistovjećuje s Kristovom patnjom i, kad je se prikazuje u kršćanskom duhu, požuruje ispunjenje molitve samog Spasitelja za jedinstvo svih. [10]
3. Uvijek nošeni ljubavlju prema Bogu, kako bismo se susreli sa samima sobom i svojom braćom i sestrama
U dvostrukoj zapovijedi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10, 27), možemo prepoznati primat Božje ljubavi i njezinu izravnu posljedicu na način na koji čovjek ljubi i ophodi se prema drugima u svim njegovim dimenzijama. „Ljubav prema bližnjemu opipljiv je dokaz autentičnosti ljubavi prema Bogu, kao što svjedoči apostol Ivan: ‘Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. […] Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu’ (1 Iv 4, 12.16)“. [11] Premda je objekt te ljubavi različit: Bog, bližnji i mi sami, te ih u tom smislu možemo shvatiti kao različite vrste ljubavi, one su uvijek nerazdvojne. [12] Primat Božje ljubavi znači da se djela ne čine radi stjecanja osobne koristi ili neke nagrade, već kao očitovanje ljubavi koja nadilazi obredne propise i pretače se u istinsko klanjanje: služiti bližnjemu znači ljubiti Boga djelotvornom ljubavlju. [13]
Taj pogled nam također omogućuje otkriti što znači ljubiti samoga sebe. To znači odustati od toga da budemo zaokupljeni time da zasnivamo svoje samopoštovanje ili osjećaj vlastitog dostojanstva na stereotipima poput uspjeha, karijere, položaja ili porijekla [14] te, umjesto toga, ponovno otkrijemo svoje mjesto pred Bogom i bližnjima. Benedikt XVI. rekao je da „čovjek se, kao stvorenje duhovne naravi, ostvaruje u interpersonalnim odnosima. Što ih autentičnije živi to više sazrijeva i njegov osobni identitet. On donosi vrijednosni sud o sebi stavljajući se u odnos s drugima i s Bogom, a ne izolirajući se od njih“. [15]
Draga braćo i sestre, „pravi lijek za rane čovječanstva je život utemeljen na bratskoj ljubavi, koja je ukorijenjena u Božjoj ljubavi“ [16]. Žarko želim da u našem kršćanskom načinu života nikada ne dođe do pomanjkanja tog bratskog, „samarijanskog“ duha – uključivog, hrabrog, predanog i solidarnog, koji ima svoje najdublje korijene u našem jedinstvu s Bogom u vjeri u Isusa Krista. Zapaljeni tom božanskom ljubavlju, moći ćemo se istinski posvetiti svima koji pate, posebno našoj bolesnoj, starijoj i napaćenoj braći i sestrama.
Uzdignimo svoju molitvu Blaženoj Djevici Mariji, Zdravlju bolesnih. Molimo je da bude na pomoć svima koji pate, koji trebaju samilost i suosjećanje, da ih netko sasluša i utješi. Utecimo se njezinu zagovoru ovom drevnom molitvom, koja se moli u obiteljima za sve koji su bolesni i pate:
Draga Majko, ne budi mi daleko,
ne odvrati svoj pogled od mene.
Prati me na svim mojim putovima
i nikada me ne ostavljaj samog.
Ti koja me uvijek štitiš,
kao prava majka,
isprosi mi blagoslov Oca,
Sina i Duha Svetoga.
Od srca udjeljujem svoj apostolski blagoslov svim bolesnicima, njihovim obiteljima i svima koji se brinu za njih, zdravstvenim djelatnicima i onima koji su uključeni u pastoral zdravlja, a posebno onima koji će sudjelovati u ovom Svjetskom danu bolesnika.
Iz Vatikana, 13. siječnja 2026.
PAPA LAV XIV.
(Foto: Vatican Media)
_______________________________
[1] Franjo, Enciklika Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 63.
[2] Usp. isto, 80-82.
[3] Usp. Sveti Augustin, Govor 171, 2; Propovijed 179A, 7.
[4] Usp. Benedikt XVI., Enciklika Deus caritas est (25. prosinca 2005.), 34; Sveti Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Salvifici doloris (11. veljače 1984.), 28.
[5] Sv. Franjo Asiški, Oporuka, I, 2: Franjevački izvori, Sarajevo – Zagreb 2012., str. 206.
[6] Sveti Ambrozije, Expositio Evangelii secundum Lucam, VII, 84.
[7] Franjo, Enciklika Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 78.
[8] Sveti Ciprijan, De mortalitate, 16; Franjo, Apostolska pobudnica Dilexi te, br. 49.
[9] Usp. Sveti Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Salvifici doloris (11. veljače 1984.), 24.
[10] Usp. isto, 31.
[11] Apostolska pobudnica Dilexi te (4. listopada 2025.), 26.
[12] Usp. isto.
[13] Usp. Franjo, Enciklika Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 79.
[14] Usp. isto, 101.
[15] Benedikt XVI., Enciklika Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 53.
[16] Franjo, Poruka sudionicima 33. međunarodnog festivala mladih (MLADIFEST), Međugorje, 1.-6. kolovoza 2022. (16. srpnja 2022.).
Objavljeno: 27. siječnja 2026.
