Na svetkovinu Tijelova, 2. lipnja 2024., koja se u Italiji kao i nekim drugim zemljama ne slavi u četvrtak nakon svetkovine Presvetog Trojstva, već u nedjelju, papa Franjo je predvodio Euharistijsko slavlje u Bazilici sv. Ivana Lateranskog te uputio prigodnu homiliju. U nastavku donosimo, preuzet od Informativne katoličke agencije, cjeloviti tekst propovijedi:
HOMILIJA SVETOG OCA
Sveta misa na svetkovinu
Presvetog Tijela i Krvi Kristove
2. lipnja 2024.
„Uze kruh, izreče blagoslov“ (Mk 14, 22). To je gesta kojom počinje izvješće o ustanovljenju euharistije u Evanđelju svetoga Marka. Možemo krenuti od te Isusove geste – blagoslova kruha – u razmišljanju o tri dimenzije otajstva koje slavimo: zahvala, spomen i prisutnost.
Kao prvo: zahvaljivanje. Riječ „euharistija“ zapravo znači „zahvaliti“: „zahvaljivanje“ je to Bogu za njegove darove, i u tom smislu važan je znak kruha. To je svakodnevna hrana, s kojom na oltar donosimo sve što jesmo i što imamo: život, djela, uspjehe, pa čak i neuspjehe, kao što simbolizira lijepi običaj u nekim kulturama da se kruh, kad padne na tlo, podigne i poljubi, upravo zato da se ljudi tako podsjete da je previše dragocjen da bi ga se bacalo, pa čak i nakon što padne na tlo. Euharistija nas, dakle, uči blagoslivljati, prihvaćati i ljubiti, uvijek, u zahvaljivanju, Božje darove, i to ne samo u slavlju, nego i u životu. Kako?
Na primjer, tako da ne rasipamo stvari i talente koje nam je Gospodin dao. Obavljajući, nadalje, svoj posao s ljubavlju, s preciznošću, brižno, živjeti ga kao dar i poslanje, o kojem god da se poslu radi, pa i skromnom, sjećajući se da je svako dobro djelo čovjeka sveto i jedinstveno pred Bogom. Na kraju, dijeleći među nama, navečer, geste ljubavi kojima smo svjedočili ili smo ih sami učinili: kao darove kojih se valja spominjati i slaviti, posebno kad se okupimo zajedno za stolom, tako da ne prođu nezapaženo i služe na dobro sviju.
To su važni „euharistijski“ stavovi, jer nas uče shvatiti vrijednost onoga što činimo i onoga što prinosimo na misi kad, kao što ćemo uskoro učiniti, donosimo kruh za posvetu na oltar: tu, u njemu, je naš život, a to je prinos koji Otac prihvaća (usp. Heb 10, 6-7), prima ga i pretvara u Tijelo i Krv svoga Sina. Bog od nas ne traži velike i blještave stvari: on je sretan s ono malo što imamo, ako to prinosimo s radošću i poniznošću onih koji zahvaljuju.
Drugo: „blagosloviti kruh“ znači spominjati se. Čega? Za drevni Izrael to je bilo sjećanje na oslobođenje iz egipatskog ropstva i početak izlaska prema obećanoj zemlji. Za nas je to pak ponovno življenje Kristova uskrsnuća, njegove muke i uskrsnuća, kojima nas je oslobodio od grijeha i smrti. Riječ je o posadašnjenju trenutka u kojem je On sam razlomio kruh govoreći: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje; činite ovo meni na spomen“ (Lk 22, 19), kao i trenutka u kojem je, klečeći na koljenima, oprao noge apostolima govoreći: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13, 15). A u svemu tome Isus, Sin Božji, slobodno kleknuvši pred nama kao „onaj koji poslužuje“ (Lk 22, 27) i dajući nam sama sebe kao kruh, ne samo da nas je oslobodio, nego nam je pokazao kako živjeti kao slobodni ljudi (Gal 5, 1).
Ima onih koji kažu da su slobodni oni ljudi koji misle samo na sebe, oni koji uživaju u životu i oni koji ravnodušno, a možda i bahato, rade sve što žele drugima usprkos. Ali to nije sloboda: to je ropstvo, i to dobro vidimo u situacijama kad zatvaranje i povlačenje u sebe iznjedruju siromaštvo, usamljenost, izrabljivanje, ratove i ovisnosti. U svim tim slučajevima jasno je kako sebičnost ne donosi slobodu, nego ropstvo.
Sloboda se ne nalazi u sefovima onih koji zgrću za sebe, niti na kaučima onih koji se lijeno izvale u nezalaganje i individualizam: sloboda se nalazi u cenakulu gdje se, bez ikakvog drugog razloga osim ljubavi, klanjamo pred braćom kako bi im ponudili svoju službu, svoj život, kao „spašeni“ koji žele donijeti spasenje i „oslobođeni“ koji žele donijeti slobodu. Na to nas također podsjeća obnova spomena Uskrsa u razlomljenom euharistijskom kruhu.
Konačno, euharistijski kruh stvarna je Kristova prisutnost. I time nam govori o Bogu koji nije udaljen i ljubomoran, nego blizak i solidaran s čovjekom; koji nas ne napušta, nego nas traži, čeka nas i prati na našem životnom putu, uvijek, do te mjere da se nezaštićen stavlja u naše ruke, na milost i nemilost našeg prihvaćanja ili našeg odbijanja.
A ta njegova prisutnost i nas poziva na blizinu s našom braćom kamo nas ljubav pozove. Moramo biti blizu onima koji su sami, onima koji su daleko od kuće, svakom onom koji nas treba, bez straha govoreći: „Evo me, tu sam. Nudim ti svoju pomoć, svoje vrijeme, ono što mogu.“ Ima jedan vrlo lijep izraz za opisivanje dobrog čovjeka, kaže se: „dobar je kao kruh“, upravo da bi se ukazalo na to da ima veliko srce, da je pristupačan, da ne štedi sebe, da daje sebe ne zahtijevajući ništa zauzvrat, pa i pod cijenu žrtvovanja sebe, koji se „daje drugima za hranu“. Zato nam se Bog daje kao kruh: da nas nauči da jedni drugima budemo „komadi kruha“.
A koliko je samo silna potreba u našem svijetu za tim kruhom, za njegovim miomirisom i mirisom koji miriše na zahvalnost, slobodu i blizinu! Svaki dan gledamo previše ulica, kojim se možda nekoć širio miris svježe ispečenog kruha, pretvorene u hrpe ruševina zbog rata, sebičnosti i ravnodušnosti! Prijeko je potrebno vratiti u svijet dobar i svjež miris kruha ljubavi, nastaviti se nadati i iznova neumorno graditi ono što mržnja uništava. Budimo prvi koji će učiniti taj korak, dajući svoj život i pretvarajući ga u „Božje mljeveno žito […] da postanemo čistim kruhom Kristovim“ (usp. sv. Ignacije Antiohijski, Poslanica Rimljanima), kao što je napisao sveti biskup i mučenik prvih stoljeća, obraćajući se Rimskoj Crkvi.
To je i smisao geste koju ćemo uskoro učiniti euharistijskom procesijom: počevši od oltara, pronijet ćemo posvećenu hostiju među kućama našega grada. Ne činimo to radi pokazivanja, ni zato da se razmećemo svojom vjerom, nego zato da pozovemo sve na sudjelovanje u Kruhu Euharistije, u novom životu koji nam je Isus darovao, kako bismo pozvali sve da s nama koračaju za njim, zahvalna i velikodušna srca, kako bi radost i sloboda djece Božje rasle u nama i u svakom muškarcu i ženi koje susrećemo (usp. Rim 8, 19-21).
HOMILIJA SVETOG OCA
Sveta misa na svetkovinu
Presvetog Tijela i Krvi Kristove
2. lipnja 2024.
„Uze kruh, izreče blagoslov“ (Mk 14, 22). To je gesta kojom počinje izvješće o ustanovljenju euharistije u Evanđelju svetoga Marka. Možemo krenuti od te Isusove geste – blagoslova kruha – u razmišljanju o tri dimenzije otajstva koje slavimo: zahvala, spomen i prisutnost.
Kao prvo: zahvaljivanje. Riječ „euharistija“ zapravo znači „zahvaliti“: „zahvaljivanje“ je to Bogu za njegove darove, i u tom smislu važan je znak kruha. To je svakodnevna hrana, s kojom na oltar donosimo sve što jesmo i što imamo: život, djela, uspjehe, pa čak i neuspjehe, kao što simbolizira lijepi običaj u nekim kulturama da se kruh, kad padne na tlo, podigne i poljubi, upravo zato da se ljudi tako podsjete da je previše dragocjen da bi ga se bacalo, pa čak i nakon što padne na tlo. Euharistija nas, dakle, uči blagoslivljati, prihvaćati i ljubiti, uvijek, u zahvaljivanju, Božje darove, i to ne samo u slavlju, nego i u životu. Kako?
Na primjer, tako da ne rasipamo stvari i talente koje nam je Gospodin dao. Obavljajući, nadalje, svoj posao s ljubavlju, s preciznošću, brižno, živjeti ga kao dar i poslanje, o kojem god da se poslu radi, pa i skromnom, sjećajući se da je svako dobro djelo čovjeka sveto i jedinstveno pred Bogom. Na kraju, dijeleći među nama, navečer, geste ljubavi kojima smo svjedočili ili smo ih sami učinili: kao darove kojih se valja spominjati i slaviti, posebno kad se okupimo zajedno za stolom, tako da ne prođu nezapaženo i služe na dobro sviju.
To su važni „euharistijski“ stavovi, jer nas uče shvatiti vrijednost onoga što činimo i onoga što prinosimo na misi kad, kao što ćemo uskoro učiniti, donosimo kruh za posvetu na oltar: tu, u njemu, je naš život, a to je prinos koji Otac prihvaća (usp. Heb 10, 6-7), prima ga i pretvara u Tijelo i Krv svoga Sina. Bog od nas ne traži velike i blještave stvari: on je sretan s ono malo što imamo, ako to prinosimo s radošću i poniznošću onih koji zahvaljuju.
Drugo: „blagosloviti kruh“ znači spominjati se. Čega? Za drevni Izrael to je bilo sjećanje na oslobođenje iz egipatskog ropstva i početak izlaska prema obećanoj zemlji. Za nas je to pak ponovno življenje Kristova uskrsnuća, njegove muke i uskrsnuća, kojima nas je oslobodio od grijeha i smrti. Riječ je o posadašnjenju trenutka u kojem je On sam razlomio kruh govoreći: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje; činite ovo meni na spomen“ (Lk 22, 19), kao i trenutka u kojem je, klečeći na koljenima, oprao noge apostolima govoreći: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13, 15). A u svemu tome Isus, Sin Božji, slobodno kleknuvši pred nama kao „onaj koji poslužuje“ (Lk 22, 27) i dajući nam sama sebe kao kruh, ne samo da nas je oslobodio, nego nam je pokazao kako živjeti kao slobodni ljudi (Gal 5, 1).
Ima onih koji kažu da su slobodni oni ljudi koji misle samo na sebe, oni koji uživaju u životu i oni koji ravnodušno, a možda i bahato, rade sve što žele drugima usprkos. Ali to nije sloboda: to je ropstvo, i to dobro vidimo u situacijama kad zatvaranje i povlačenje u sebe iznjedruju siromaštvo, usamljenost, izrabljivanje, ratove i ovisnosti. U svim tim slučajevima jasno je kako sebičnost ne donosi slobodu, nego ropstvo.
Sloboda se ne nalazi u sefovima onih koji zgrću za sebe, niti na kaučima onih koji se lijeno izvale u nezalaganje i individualizam: sloboda se nalazi u cenakulu gdje se, bez ikakvog drugog razloga osim ljubavi, klanjamo pred braćom kako bi im ponudili svoju službu, svoj život, kao „spašeni“ koji žele donijeti spasenje i „oslobođeni“ koji žele donijeti slobodu. Na to nas također podsjeća obnova spomena Uskrsa u razlomljenom euharistijskom kruhu.
Konačno, euharistijski kruh stvarna je Kristova prisutnost. I time nam govori o Bogu koji nije udaljen i ljubomoran, nego blizak i solidaran s čovjekom; koji nas ne napušta, nego nas traži, čeka nas i prati na našem životnom putu, uvijek, do te mjere da se nezaštićen stavlja u naše ruke, na milost i nemilost našeg prihvaćanja ili našeg odbijanja.
A ta njegova prisutnost i nas poziva na blizinu s našom braćom kamo nas ljubav pozove. Moramo biti blizu onima koji su sami, onima koji su daleko od kuće, svakom onom koji nas treba, bez straha govoreći: „Evo me, tu sam. Nudim ti svoju pomoć, svoje vrijeme, ono što mogu.“ Ima jedan vrlo lijep izraz za opisivanje dobrog čovjeka, kaže se: „dobar je kao kruh“, upravo da bi se ukazalo na to da ima veliko srce, da je pristupačan, da ne štedi sebe, da daje sebe ne zahtijevajući ništa zauzvrat, pa i pod cijenu žrtvovanja sebe, koji se „daje drugima za hranu“. Zato nam se Bog daje kao kruh: da nas nauči da jedni drugima budemo „komadi kruha“.
A koliko je samo silna potreba u našem svijetu za tim kruhom, za njegovim miomirisom i mirisom koji miriše na zahvalnost, slobodu i blizinu! Svaki dan gledamo previše ulica, kojim se možda nekoć širio miris svježe ispečenog kruha, pretvorene u hrpe ruševina zbog rata, sebičnosti i ravnodušnosti! Prijeko je potrebno vratiti u svijet dobar i svjež miris kruha ljubavi, nastaviti se nadati i iznova neumorno graditi ono što mržnja uništava. Budimo prvi koji će učiniti taj korak, dajući svoj život i pretvarajući ga u „Božje mljeveno žito […] da postanemo čistim kruhom Kristovim“ (usp. sv. Ignacije Antiohijski, Poslanica Rimljanima), kao što je napisao sveti biskup i mučenik prvih stoljeća, obraćajući se Rimskoj Crkvi.
To je i smisao geste koju ćemo uskoro učiniti euharistijskom procesijom: počevši od oltara, pronijet ćemo posvećenu hostiju među kućama našega grada. Ne činimo to radi pokazivanja, ni zato da se razmećemo svojom vjerom, nego zato da pozovemo sve na sudjelovanje u Kruhu Euharistije, u novom životu koji nam je Isus darovao, kako bismo pozvali sve da s nama koračaju za njim, zahvalna i velikodušna srca, kako bi radost i sloboda djece Božje rasle u nama i u svakom muškarcu i ženi koje susrećemo (usp. Rim 8, 19-21).
