Pred više od 35.000 vjernika okupljenih na Trgu svetoga Petra unatoč kiši, papa Lav XIV. je u katehezi na općoj audijenciji govorio o iskustvu raspetoga Isusa. Svaki krik boli, ako je povjeren Bogu, nije znak slabosti; nikada nije zanemaren, štoviše, ima neizmjernu vrijednost, istaknuo je Papa. I u tišini, kada se čini da je sve izgubljeno, Bog je prisutan, kazao je. Čovjekov je krik put da ne podlegnemo cinizmu, nego da i dalje vjerujemo kako je jedan drugi svijet moguć, piše Vatican News.
U današnjoj katehezi papa Lav XIV. vjernicima je protumačio vrhunac Isusova života na ovome svijetu: njegovu smrt na križu. Kako je rekao, “Evanđelja svjedoče o jednom vrlo dragocjenom detalju, koji zaslužuje promatranje očima vjere”:
“Isus na križu ne umire u tišini. Ne gasi se polako, poput svjetla koje se troši, nego napušta život vapajem: „Isus, povika iz svega glasa – i ispusti duh“. Taj vapaj u sebi sadrži sve: bol, napuštenost, vjeru, predanje. Nije to samo glas tijela koje popušta, nego posljednji znak života koji se daruje”.
Papa je podsjetio da Isusovu kriku prethodi pitanje, jedno od najpotresnijih koje se može izreći: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’, a koji na Isusovim usnama poprima jedinstvenu težinu.
“Sin, koji je uvijek živio u najtješnjem zajedništvu s Ocem, sada doživljava tišinu, odsutnost i ponor. Ne radi se o krizi vjere, nego o posljednjem koraku ljubavi koja se daruje do kraja. Isusov krik nije očaj, nego iskrenost, istina dovedena do krajnjih granica, povjerenje koje opstaje i onda kada sve utihne”
Iznenadni mrak na nebu i razdor hramske zavjese stvaraju dojam da cijelo stvorenje sudjeluje u toj boli, a ujedno otkriva nešto novo, podsjeća Sveti Otac:
“Bog više ne prebiva iza zastora, Njegovo se lice sada u potpunosti očituje u Raspetome. Upravo tamo, u tom izmučenom čovjeku, očituje se najveća ljubav. Upravo tamo možemo prepoznati Boga koji ne ostaje dalek, nego prolazi do kraja kroz našu bol”.
Papa dodaje da je to razumio jedan poganin, rimski stotnik, ponajprije zato što je vidio kako je Isus umro. Kako je rekao, “to je plod vapaja koji se nije raspršio u vjetru, nego je dotaknuo jedno srce. Ponekad ono što ne uspijevamo izraziti riječima, kažemo glasno. Kada je srce puno, ono vapi. A to nije uvijek znak slabosti, nego može biti duboki čin čovječnosti.”
“Mi smo navikli na krik misliti kao na nešto nesređeno, što treba potisnuti. Evanđelje našem vapaju daje neizmjernu vrijednost, podsjećajući nas da on može biti zaziv, prosvjed, čežnja, predanje. Štoviše, krik može postati krajnji oblik molitve, kada nam više ne ostaju riječi. U taj krik Isus je stavio sve što mu je preostalo: svu svoju ljubav i svu svoju nadu”, posvijestio je Sveti Otac.
“Isus nije vikao protiv Oca, nego prema Ocu. Čak i u tišini bio je uvjeren da je Otac tu. I tako nam pokazao da i naša nada može vikati, čak i onda kada sve izgleda izgubljeno”, dodao je Papa i nastavio:
“Na životnom putu postoje trenuci kada nas zadržavanje svega u sebi može polako izjedati. Isus nas uči da se ne bojimo krika, pod uvjetom da je on iskren, ponizan, usmjeren k Ocu. Krik nikada nije beskoristan, ako se rađa iz ljubavi. I nikada nije zanemaren, ako se predaje Bogu. On je put da ne podlegnemo cinizmu, nego da nastavimo vjerovati kako je jedan drugi svijet – moguć”.
“Draga braćo i sestre, naučimo i to od Gospodina Isusa: kada dođe čas krajnje kušnje, naučimo poviknuti puni nade. Ne da bismo ranili, nego da bismo se predali. Ne da bismo vikali protiv nekoga, nego da bismo otvorili srce. Ako naš krik bude istinit, može postati početak novoga svjetla i novoga rođenja. Kao što je bilo s Isusom: kada se činilo da je sve završeno, zapravo je spasenje tek počinjalo. Izražena s povjerenjem i slobodom djece Božje, bolna riječ naše ljudskosti, sjedinjena s Kristovim glasom, može postati izvor nade za nas i za one koji su uz nas”, zaključio je Sveti Otac svoju katehezu za, unatoč kiši, više tisuća vjernika okupljenih na Trgu sv. Petra. (kta/rv)
