Blagdan sv. Pija V. slavi se 30. travnja, dan prije obljetnice njegove smrti
Bilo je dvanaest papa po imenu Pio; prvi (papa sveti Pio I.) u drugom stoljeću; najnoviji (papa Pio XII.) koji je vladao od 1939. do 1958. Pape po imenu Pio vidjeli su Crkvu kroz burna vremena: Papa Pio VII., na primjer, čiju je inicijativu za kanonizaciju promicao papa emeritus Benedikt XVI., izdržao je zatvor i progonstvo od ruku Napoleona Bonapartea i radio za slobodu Crkve u Francuskoj nakon revolucije i vladavine terora. Papa (časni) Pio XII služio je tijekom Drugog svjetskog rata, čineći sve što je mogao da pomogne civilima pogođenim ratom, posebno vodeći napore za spašavanje Židova u Italiji i Rimu, opisujući kampanje nacističkog režima protiv nearijevaca, uključujući poljske katolike.
Jedan od papa iz doba reformacije, papa sv. Pio V. suočio se s velikim izazovima i prilikama tijekom svoje šestogodišnje vladavine. Preuzeo je reformske programe Tridentskog sabora, koristio se diplomatskim i drugim strategijama da zaustavi širenje protestantizma i radio na ujedinjenju kršćanske Europe protiv napada Turaka Osmanlija. Pio je bio molitven, asketski, milosrdan prema siromašnima i zabrinut za dobrobit naroda Rima. Njegove reforme nisu uvijek bile popularne kod Rimljana, ali on je bio postojan i dosljedan.
Reformator šesnaestog stoljeća
Papa Sveti Pio V., rođen kao Antonio Ghislieri 17. siječnja 1504., vladao je kao papa od 7. siječnja 1566. (s obredom postavljenja na njegov rođendan) do 1. svibnja 1572. Bio je dominikanski fratar prije nego što je imenovan biskupom i tada kardinal i naslijedio je papu Pija IV., koji je sazvao posljednje zasjedanje Tridentskog sabora. Kao što je bio vođa dominikanaca iu svojoj prethodnoj službi biskupa u različitim talijanskim biskupijama, Pio V. pokazao se posvećenim provedbi reforme u cijeloj Crkvi. Apsolutno se protivio nepotizmu, uobičajenoj papinskoj praksi pokazivanja naklonosti obitelji i prijateljima, a jednako tako posvećen uklanjanju poroka simonije, prodaje crkvenih službi.
Za vrijeme pontifikata Pija V Katekizam Tridentskog koncila objavljena su i revidirana izdanja Rimskog misala i brevijara. Misal iz 1570., uz male izmjene, ostao je oblik mise u rimskom obredu sve do god. Novus Ordo reforme za vrijeme pontifikata pape Pavla VI. 1969.-1970.
Papa sveti Pio V. proveo je druge reforme koje je pozvao Tridentski koncil: od biskupa se zahtijevalo da žive u svojim biskupijama i redovito posjećuju župe; redovnici i redovnice trebali su ostati u svom klaustru prema pravilima svojih redova; svećenici su morali biti u celibatu, čestiti i sveti. Pio je odražavao te standarde u svom životu: prakticirao je veliku askezu i davao milostinju siromasima.
Poboljšao je dostavu svježe vode u cijelom Rimu čak iu najsiromašnijim dijelovima grada. Zabranio je konjske utrke na Trgu svetog Petra i osudili borbe s bikovima i drugi slični sportovi kao “okrutni i niski spektakli đavla, a ne čovjeka” u Papinskoj buli”De Salute Gregis Dominici” (“O dobrobiti stada Gospodnjega”).
Bitka kod Lepanta i Engleske
Uviđao je veliku opasnost koju Turci Osmanlije predstavljaju za kršćanski svijet, onako podijeljen, te je organizirao Svetu ligu za borbu protiv Turaka u velikoj bitci kod Lepanta. Pio je pozvao katolike da mole krunicu i traže zagovor Blažene Djevice Marije za pobjedu Svete lige. Turci su divljački osvojili mletačku ispostavu Famagustu na otoku Cipru. Nakon što su im obećali sigurnost kada se Mlečani predaju, Turci su masakrirali kršćanske građane i živog odrali zapovjednika posade, Marka Antonija Bragadina. Sveta liga je osnovana kako bi spriječila takva zlodjela Turaka diljem Sredozemlja.
Predvođena don Ivanom od Austrije, nezakonitim sinom Karla V., cara Svetog rimskog carstva, Sveta liga je porazila Turke 7. listopada 1571. Pio V. ustanovio je blagdan Gospe od pobjede u znak sjećanja na uspjeh Svete lige kod Lepanta. Godine 1960. papa sv. Ivan XXIII. promijenio je naziv blagdana (koji je papa Grgur XIII. 1573. nazvao Svetkovinom svete krunice) u Blagdan Gospe od Ružarija. Papa Pio nastavio je raditi na jedinstvu među katoličkim narodima protiv napada Osmanskog Carstva.
Reformom Crkve i jačanjem njezine discipline, Pio V. se također nadao spriječiti širenje protestantizma i povećati ponovni rast katolicizma diljem Europe. Činilo se da se u Engleskoj ukazala prilika za svrgavanje Elizabete I. čija je vlada uspostavila Anglikansku crkvu kao nacionalnu crkvu, zabranjujući slavljenje katoličke mise i drugih sakramenata, te zahtijevajući prisustvovanje anglikanskim službama nedjeljom, uz novčane i zatvorske kazne za provedbu sukladnosti.
Dva sjeverna katolička grofa, Thomas Percy od Northumberlanda i Charles Neville od Westmorlanda, predvodili su pobunu protiv Elizabete I. 1569., a obični ljudi i drugi zemljoposjednici nadali su se povratku katolicizmu. Pobunjenici su čak usvojili veliki simbol Hodočašća milosti za vrijeme vladavine Henrika VIII, zastavu Pet Kristovih rana, ali su pobunjenici bili poraženi. Percyju je odrubljena glava, Neville je otišao u egzil i uvedeno je vojno stanje.
Pobunjenici su se obratili papi Piju za potporu i on je izdao papinsku bulu, Regnans u Excelsisu (“Reigning on High”) koji je ekskomunicirao Elizabetu i potaknuo katolike da se pobune protiv svoje kraljice, koja je bila krštena kao katolkinja, ali se inače pokazala predanom, iako idiosinkratičnom, protestantkinjom. Rezultat papinske bule — koja je izašla 1570. nakon što je pobuna ugušena — bio je da je katoliku bilo gotovo nemoguće protestirati zbog lojalnosti svome vladaru ako je ostao vjeran svojoj vjeri. Njegov nasljednik, papa Grgur XIII. naposljetku je ublažio buntovničku retoriku, ali katolici u Engleskoj i svećenici koji su se vratili u Englesku da im služe svi su smatrani potencijalnim, ako ne i stvarnim, izdajicama tijekom vladavine Elizabete I.
Kao pravi dominikanac, Pio je 1567. proglasio svetog Tomu Akvinskog crkvenim naučiteljem i naručio prvo jedinstveno izdanje djela velikog skolastičkog teologa. Objavljena je 1570. godine na sveučilištu dominikanskog reda u Rimu u Santa Maria supra Minerva, koje je s vremenom postalo Angelicum ili Papinsko sveučilište svetog Tome Akvinskog.
Papa Pio V. umro je 1. svibnja 1572.; pokopan je u Sikstinskoj kapeli bazilike Svete Marije Velike. Papu Pija blaženim proglasio je 1672. papa Klement X., a svetim 1712. papa Klement XI. Blagdan mu se slavi 30. travnja, dan prije obljetnice njegove smrti, budući da je blagdan sv. Josipa Radnika. 1. svibnja.
Zbirka za njegov blagdan odražava reformatorske napore pape sv. Pija V. tijekom njegova kratkog pontifikata: Bože, koji si svojom providnošću podigao papu svetoga Pija V. u svojoj Crkvi da se vjera čuva i da ti se prinosi prikladnije bogoslužje, daj po njegovu zagovoru da živim vjerom i plodonosno sudjelujemo u tvojim otajstvima milosrđe. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, jedan Bog po sve vijeke vjekova. Amen.
Ovaj se članak izvorno pojavio 30. travnja 2018. u Registru.
