Ono što moramo naučiti iz prispodoba jest „promijeniti pogled na stvarnost i otvoriti se nadi“ jer se često „zaustavimo na krutom i zatvorenom načinu gledanja na stvari“, pa nam ponestane nade. Stoga nam „prispodobe pomažu da sve sagledamo iz druge perspektive“. Tim je riječima papa Lav XIV. u srijedu, 28. svibnja, započeo svoju drugu opću audijenciju nakon što je u papamobilu obišao cijeli Trg svetog Petra kako bi pozdravio 40 tisuća hodočasnika i vjernika koji su ga dočekali pljeskom, pjesmama i radosnim povicima, piše Vatican News.
Sveti Otac je nastavio niz kateheza posvećenih prispodobama o Isusovom životu koje su dio jubilejskog ciklusa kateheza „Isus Krist naša nada“, razmišljajući o prispodobi o Samaritancu u kojoj je istaknuo suosjećanje, ljubav i brigu za druge te pažnju prema bližnjemu, što se pokazuje, kako je više puta naglasio, „kroz konkretne geste“.
Najprije se osvrnuo na osobu koja je potaknula Isusa na pričanje prispodobe, odnosno na poznatog zakonoznanca, učenog i obrazovanog, koji je „usredotočen na samoga sebe i ne primjećuje druge“. On je upitao Isusa kako se „može baštiniti vječni život“, smatrajući ga „neupitnim pravom“. Učitelj pripovijedajući prispodobu dovodi do „preobrazbe tog pitanja“, do prelaska s pitanja „tko mene voli?“ na pitanje „kome sam ja pokazao ljubav?“. Papa je pojasnio da je „prvo pitanje nezrelo“, a postavljamo ga „kad se povučemo u kut i čekamo“ , dok je „drugo pitanje odrasle osobe koja je shvatila smisao svog života“ i koje nas potiče „da se pokrenemo, da krenemo na put“.
Tumačeći evanđeoski odlomak, Papa se osvrnuo na dvije perspektive. Rekao je da je je jedan čovjek išao putem iz Jeruzalema u Jerihon, na kojem su ga „napali, izudarali, opljačkali i ostavili polumrtva“. Kako ne pomisliti na život kao „težak i mukotrpan put“ i na „iskustvo koje se događa kad nam situacije, osobe, ponekad čak i oni kojima smo vjerovali, oduzmu sve i ostave nas na cjedilu“?
“Život se, ipak, sastoji od susretâ i u tim se susretima otkrivamo onakvima kakvi jesmo. Nalazimo se pred drugim, pred njegovom krhkošću i slabošću, i možemo odlučiti što ćemo učiniti: pobrinuti se za njega ili se pretvarati da se ništa ne događa.”
Papa je zatim rekao da svećenik i levit silaze istim tim putem i prolaze pored čovjeka ostavljenog nasred ulice. „To su ljudi koji služe u jeruzalemskom Hramu“ – primijetio je – „Ipak, vršenje bogoslužja ne dovodi samo od sebe do suosjećanja.“
“Naime, prije no vjersko pitanje, suosjećanje je pitanje čovjekoljubivosti! Prije no vjernici, pozvani smo biti ljudi.”
Često nam naši užurbani životi ne daju vremena da budemo suosjećajni te mislimo da najprije moramo dati prostora našim brigama, nastavio je Papa.
“Upravo nas žurba, koja je tako prisutna u našem životu, često sprječava da osjetimo suosjećanje. Tko misli da njegovo putovanje mora biti prioritet, nije spreman zaustaviti se zbog drugoga.”
Prispodoba koju nam donosi evanđelist Luka ističe da postoji netko tko je sposoban zaustaviti se pred tim ranjenim i umirućim čovjekom, a „to je Samaritanac, dakle pripadnik naroda kojeg su Židovi prezirali“. Stoga je papa Lav XIV. istaknuo da „religioznost ovdje ne igra nikakvu ulogu“, te da se Samaritanac „zaustavlja jednostavno zato što je čovjek pred drugim čovjekom kojem je potrebna pomoć.“
“Ako želiš pomoći nekome, ne možeš se držati na distanci, moraš se uključiti, uprljati, možda čak i zaraziti.”
To je upravo ono što Samaritanac čini, objasnio je Papa: „previja rane“ umirućeg čovjeka „nakon što ih je očistio uljem i vinom“, vodi ga sa sobom, „to jest, preuzima brigu za njega, jer istinski pomaže onaj tko je spreman osjetiti težinu boli drugoga“, a zatim mu pronalazi „svratište gdje izdvaja određeni novčani iznos“ s obećanjem „da će se ponovno vratiti i platiti ako treba, jer bližnji nije paket za isporuku, već netko o kome se treba brinuti“, istaknuo je Sveti Otac.
Također, ova biblijska prispodoba postavlja nam pitanje kada ćemo mi biti sposobni „prekinuti svoje putovanje i imati suosjećanja“. To će se moći dogoditi, istaknuo je papa Lav XIV., „kada shvatimo da taj ranjenik uz cestu predstavlja svakoga od nas“, kad se „prisjetimo trenutaka kad se Isus toliko puta pobrinuo za nas“ kako bi nas učinio sposobnijima za suosjećanje.
Na kraju kateheze, Sveti Otac se pomolio srcu Isusovom da nam pomogne imati njegove osjećaje, kako bi mogli rasti u čovječnosti te kako bi naši odnosi bili istinitiji i bogatiji suosjećanjem.
