Prošla su dva mjeseca od izbora Roberta Francisa Prevosta na Petrovu stolicu i već postoje brojne simbolične slike tog pontifikata koji je tek započeo. Među njima, iako manje poznata, jest ona novoga Pape koji se saginje kako bi bio pokraj djevojčice koja mu želi darovati crtež. Jednostavna gesta koja pak ima poruku velike vrijednosti: da bismo izgradili bolji svijet moramo se staviti na razinu djece, piše Vatican News.
Slike koje su nam pružila prva dva mjeseca pontifikata Lava XIV. brojne su i bogate značenjem. Neke će dugo ostati u kolektivnom sjećanju, poput suza zadržanih na središnjoj loži vatikanske bazilike dok je gledao radostan narod okupljen na Trgu svetoga Petra 8. svibnja poslijepodne, tijekom prvoga blagoslova Urbi et Orbi – Gradu i svijetu nakon izbora. Međutim, postoji jedna slika, mnogo manje poznata, koja prirodno nosi sa sobom poruku i viziju budućnosti. Riječ je o fotografiji koja prikazuje papu Lava kako sjedi na vlastitim nogama pokraj jedne djevojčice iz vatikanskog Ljetnog centra koja mu pokazuje crtež.
Upečatljivi su njihovi osmijesi: Papa očito gleda prema objektivu osobe koja fotografira. Djevojčica je „ushićena“ tom gestom te stoga ne gleda fotografa, nego nasmiješena svoj pogled drži uperen u Papu. Zašto je ta slika toliko važna? Zato što tim jednostavnim spuštanjem, Papa nam je pokazao smjer koji bismo trebali slijediti svi, a posebno oni koji danas drže sudbinu svijeta u svojim rukama: staviti se na visinu djece, gledati svijet njihovim očima. Kako bi se promijenila sudbina čovječanstva kad bi svatko od nas imao hrabrosti spustiti se kao što je to učinio Isus kada je – koreći učenike koji su htjeli otjerati „dosadnu“ djecu – izgovorio onu besmrtnu frazu: „Pustite dječicu neka dolaze k meni“.
Koliko danas dopuštamo djeci da dođu k nama? I prije svega, koliko mi idemo njima u susret? Prema djeci izmučenoj ratom, onoj izgladnjeloj zbog sebičnosti drugih, onoj zlostavljanoj s tisuću oblika nasilja. Logika bi, čak i prije osjećaja, podrazumijevala da odrasli štite malene. Naprotiv, događa se upravo suprotno: u ratovima koje odlučuju odrasli, prvi koji pate upravo su mališani. Što bismo vidjeli kada bismo se spustili na mjeru djece iz Gaze, Harkiva, Gome i brojnih, previše drugih mjesta pogođenih oružanim sukobima. Kad bismo to učinili, možda bi se nešto promijenilo.
„Ako u ovom svijetu želimo poučavati pravom miru“ – govorio je Gandhi – „i ako želimo voditi pravi rat protiv rata, morali bismo početi od djece“. Zamislimo na trenutak da u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda sjede djeca nacionalnosti velikih sila. Tko zna kako bi se promijenili međunarodni odnosi. Nažalost, moramo sa žaljenjem priznati da nam je stvarnost rata usađena, poput otrova, od najranijih godina našega života. Bertolt Brecht to na dramatično učinkovit način objašnjava u pjesmi napisanoj dok se približavao sumorni početak Drugoga svjetskog rata: „Djeca se igraju rata. Rijetko se igraju mira, jer odrasli oduvijek ratuju“.
Zato je možda jedini način da se promijeni tijek povijesti uistinu onaj koji se čini najnevjerojatniji: sniziti se, odstupiti od svojih uvjerenja i interesa odraslih ljudi te staviti svoje oči (i još više svoje srce) u „niski“ pogled djece. Papa Lav, kao misionar i biskup u Peruu, mnogo se puta snizio kako bi bio na visini djece. Brojne su slike koje nam ga pokazuju u takvoj situaciji. Sada kada je rimski biskup, njegov se stil nije promijenio, što nam je „potvrdila“ i snimka iz vatikanskog Ljetnog centra u dvorani Pavla VI. Stoga se trebamo učiniti malenima kako bismo svoju ljudskost učinili većom. Lekcija je to koja nam je danas neizmjerno potrebna. (kta/rv)
