„U nizu kateheza o Isusu, našoj nadi, danas promatramo otajstvo Velike subote. Sin Božji leži u grobu. Ali ta njegova ‘odsutnost’ nije praznina: to je iščekivanje, zadržana punina, obećanje pohranjeno u tami.“ Tim je riječima papa Lav XIV. započeo redovitu katehezu srijedom pred više tisuća vjernika okupljenih danas 17. rujna na Trgu sv. Petra, piše Vatican News.
„To je dan velike tišine, u kojem se čini da je nebo nijemo, a zemlja nepomična, ali upravo se ondje ispunja najdublje otajstvo kršćanske vjere. To je tišina trudna smislom, poput majčina krila koje čuva još nerođeno dijete, ali već živo. Isusovo tijelo, skinuto s križa, brižno je povijeno, kao što se čini s onim što je dragocjeno.“
Evanđelist Ivan kaže da je Isus pokopan u vrtu, u ‘nov grob, u koji još nitko nije bio položen’. Ništa nije slučajno. Taj vrt priziva izgubljeni Eden, mjesto gdje su Bog i čovjek bili sjedinjeni, a taj grob, nikada korišten, govori o nečemu što se tek ima dogoditi. Na početku stvaranja Bog je zasadio vrt, sada i novo stvaranje započinje u vrtu: zatvorenim grobom koji će se uskoro otvoriti, napomenuo je Sveti Otac.
Papa je istaknuo i da je Velika subota također dan počinka.
„Prema židovskom Zakonu, sedmoga se dana ne smije raditi: naime, nakon šest dana stvaranja, Bog se odmorio. Tako se i Sin, nakon što je dovršio svoje djelo spasenja, odmara. Ne zato što je umoran, nego zato što je završio svoje djelo. Ne zato što se predao, nego zato što je ljubio do kraja. Više nema ništa za dodati. Taj počinak pečat je dovršenog djela, potvrda da je ono što je trebalo biti učinjeno uistinu privedeno kraju. To je počinak ispunjen skrivenom prisutnošću Gospodinovom.“
Sveti je Otac napomenuo da je nama danas teško zaustaviti se i odmoriti: “Živimo kao da života nikad nije dovoljno. Jurimo da bismo proizvodili i dokazivali se, kako ne bismo zaostali.”
„Ali Evanđelje nas uči da znati stati jest čin povjerenja koji trebamo naučiti činiti. Velika subota nas poziva da otkrijemo kako život ne ovisi uvijek o onome što činimo, nego i o tome kako se znamo oprostiti od onoga što smo uspjeli učiniti. U grobu Isus, živa Očeva Riječ, šuti. Ali upravo u toj tišini počinje rasti novi život. Poput sjemena u zemlji, poput tame prije zore. Bog se ne boji prolaska vremena, jer je on Gospodar i tog iščekivanja.“
Isus, položen u zemlju, blago je lice Boga koji ne zauzima sav prostor. To je Bog koji se uzda, čak i kad se čini da je sve gotovo. I mi, u toj suboti ispunjenoj iščekivanjem, učimo da ne trebamo žuriti uskrsnuti: najprije treba prihvatiti tišinu, susresti svoje granice. Ponekad tražimo brze odgovore, trenutna rješenja. Ali Bog djeluje u dubini, u sporom vremenu povjerenja. Subota ukopa tako postaje krilo iz kojega može provaliti snaga nepobjedive svjetlosti – svjetlosti Uskrsa, istaknuo je papa Lav XIV. i nastavio:
„Dragi prijatelji, kršćanska se nada ne rađa u buci, nego u tišini iščekivanja prožetog ljubavlju. Tome nas uči Djevica Marija: ona utjelovljuje to iščekivanje, povjerenje i tu nadu. Kad nam se čini da je sve zaustavljeno, da je život prekinut put, sjetimo se Velike subote.“
Ako znamo sa zahvalnošću prihvatiti ono što je bilo, otkrit ćemo da upravo u malenosti i tišini Bog voli preobražavati stvarnost, čineći sve novo vjernošću svoje ljubavi. Prava radost rađa se iz proživljenog iščekivanja, iz strpljive vjere, iz nade da će ono što je življeno u ljubavi, sigurno uskrsnuti na život vječni, zaključio je Sveti Otac. (kta/rv)
