Papa Franjo obraća se Papinskoj akademiji društvenih znanosti i naglašava potrebu za uključivim društvima koja priznaju dostojanstvo i prava osoba s invaliditetom, osuđujući kulturu bacanja i zalažući se za cjelovitu uključenost i solidarnost.
Autor: Francesca Merlo
Prigodom svoje plenarne skupštine, trideset godina od osnutka, članovi Papinske akademije društvenih znanosti raspravljali su o temi, “Invaliditet i ljudsko stanje. Promjena društvenih odrednica invaliditeta i izgradnja nove kulture uključivanja”.
“Cijenim što ste ovo odabrali kao temu”, rekao je papa Franjo u četvrtak, 11. travnja, susrevši se s članovima Akademije u Vatikanu.
“Posljednjih je godina međunarodna zajednica znatno napredovala u priznavanju prava osoba s invaliditetom”, rekao je Papa. Napomenuo je, međutim, da dok mnoge zemlje napreduju u tom smjeru, u drugima je “ovo priznanje još djelomično i nesigurno”. Tamo gdje je postignut napredak, dodao je, vidjeli smo “kako pojedinci mogu napredovati i kako se može posijati sjeme za pravednije i solidarnije društvo”.
Društveni je nauk Crkve u tom smislu vrlo jasan: „Osobe s invaliditetom u potpunosti su ljudski subjekti, s pravima i dužnostima“ i svako ljudsko biće ima pravo živjeti dostojanstveno i cjelovito se razvijati. “Čak i ako su neproduktivni, ili su rođeni s ograničenjima ili razviju ograničenja, to ne umanjuje njihovo veliko dostojanstvo kao ljudskih osoba, dostojanstvo koje se ne temelji na okolnostima, već na intrinzičnoj vrijednosti njihova bića. Ako se ovo osnovno načelo ne poštuje, neće biti budućnosti ni za bratstvo ni za opstanak čovječanstva”.
Ranjivost i slabost
Papa Franjo je dalje primijetio da su ranjivost i slabost dio ljudskog stanja, a ne nešto svojstveno samo osobama s invaliditetom.
Međutim, nažalost, u raznim dijelovima svijeta mnoge osobe i obitelji i dalje su izolirane i prisiljene na margine društvenog života zbog invaliditeta. „I to ne samo u siromašnijim zemljama“, naglasio je Papa, „već iu situacijama većeg prosperiteta“, gdje se ponekad invaliditet smatra „osobnom tragedijom“, a invalidi su „skriveni prognanici“, tretirani kao strana tijela u društvo.
Kultura bacanja
Osvrćući se na koncept kulture bacanja, papa Franjo je primijetio da ona doista nema granica. U današnjoj kulturi bacanja postoji ono što je Papa opisao kao “manje vidljiv, ali krajnje podmukao faktor koji nagriza vrijednost osoba s invaliditetom u očima društva i u njihovim vlastitim očima”. To je, objasnio je, “tendencija da pojedinci na svoj život gledaju kao na teret i za sebe i za svoje voljene”; širenje ovog mentaliteta, rekao je, “kulturu bacanja pretvara u kulturu smrti”.
Kultura uključivanja
Za borbu protiv ove kulture bacanja, nastavio je papa Franjo, ono što je potrebno jest promicanje kulture uključenosti “kovanjem i učvršćivanjem veza pripadnosti unutar društva”. Sveti je Otac primijetio da u siromašnijim zemljama to ostaje, uglavnom, cilj koji treba postići i “vlade koje su predane u tom pogledu stoga moraju biti ohrabrene i podržane od strane međunarodne zajednice”. Istodobno, nastavio je, “potrebno je podržati organizacije civilnog društva, jer bi bez njihovih mreža solidarnosti na mnogim mjestima ljudi bili prepušteni sami sebi”.
Integralno uključivanje
Zatim je papa Franjo istaknuo da je ono što je nužno u razvoju kulture cjelovita uključenost. “Supsidijarnost i sudjelovanje su stupovi učinkovite inkluzije”, rekao je, dodavši da “u tom pogledu možemo cijeniti važnost udruga i pokreta osoba s invaliditetom koji rade na promicanju njihova sudjelovanja u društvu”.
Završavajući svoj govor, papa Franjo je potaknuo nazočne da i dalje priznaju da su svi ljudi naša braća i sestre te da „traženje oblika društvenog prijateljstva koje uključuje sve nije samo utopija“.
Na kraju je zahvalio svim nazočnima i izrazio zahvalnost za njihovu „konkretnu brigu“ i rad na poboljšanju svijeta za naše sestre i braću s invaliditetom.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
