Papa Franjo piše uvod za svoju novu knjigu pod naslovom “Vjera je putovanje”, koju je Vatikanska izdavačka kuća (LEV) izdala 6. studenoga, a koja sadrži izvatke nekoliko Papinih govora o teološkoj kreposti vjere.
Od pape Franje
Dok sam bio svećenik u Buenos Airesu, a tu sam naviku zadržao i kao biskup u svom rodnom gradu, volio sam pješice šetati raznim četvrtima kako bih se susreo s kolegama svećenicima, posjetio vjersku zajednicu ili razgovarao s prijateljima. Hodanje je dobro za nas: povezuje nas s onim što se događa oko nas, pomaže nam otkriti zvukove, mirise i buku stvarnosti koja nas okružuje – drugim riječima, približava nam živote drugih.
Hodati znači ne ostati miran: vjerovati znači imati unutarnji nemir koji nas tjera prema nečemu “više”, učiniti još jedan korak naprijed prema visini koju treba dostići danas, znajući da će nas sutra put odvesti više – ili dublje – naš odnos s Bogom, koji je točno kao odnos s voljenom osobom u našem životu ili među prijateljima: nikada nije završen, nikada se ne podrazumijeva, nikada nije potpuno zadovoljan, uvijek je u potrazi, ali još nije dostatan. Nemoguće je s Bogom reći: “Sve je učinjeno; sve je na svom mjestu; to je dosta.”
Zbog toga bi nas Jubilej 2025., uz bitnu dimenziju nade, trebao potaknuti na sve veću svijest da je vjera hodočašće i da smo mi hodočasnici na ovoj zemlji. Nismo turisti ni lutalice: ne krećemo se besciljno, egzistencijalno gledano. Mi smo hodočasnici. Hodočasnik živi svoje putovanje u svjetlu tri ključne riječi: rizik, napor i cilj.
Rizik. Danas se borimo da shvatimo što je za kršćane prošlosti značilo krenuti na hodočašće, budući da smo navikli na brzinu i udobnost putovanja avionom ili vlakom. Ali krenuti na put prije tisuću godina značilo je riskirati da se više nikada ne vratite kući zbog brojnih opasnosti koje su nailazile na raznim rutama. Vjera onih koji su odlučili krenuti na put bila je jača od svakog straha. Hodočasnici iz prošlosti uče nas tom pouzdanju u Boga koji ih je pozvao na put do groba apostola, Svete zemlje ili određenog svetišta. I mi molimo Gospodina da imamo mali dio te vjere, da prihvatimo rizik prepuštanja Njegovoj volji, znajući da je Njegova volja dobrog Oca koji želi svojoj djeci samo ono što je najbolje za njih.
Napor. Hodanje doista znači napor. Znaju to i brojni hodočasnici koji su ponovno zakrčili stare hodočasničke putove. Mislim na hodočašće u Santiago de Compostela, Via Francigena i razne staze koje su se pojavile u Italiji, nadahnute nekim od najpoznatijih svetaca ili svjedoka (Sveti Franjo, Sveti Toma, kao i Don Tonino Bello) zahvaljujući pozitivnoj suradnji javnih institucija i vjerskih organizacija. Hodanje podrazumijeva napor ranog ustajanja, pripreme ruksaka s osnovnim potrepštinama i jela nešto jednostavno. A tu su i bolna stopala i oštra žeđ, posebno u vrućim ljetnim danima. Ali ovaj trud nagrađen je mnogim darovima koji se susreću na putovanju: ljepotom stvaranja, slatkoćom umjetnosti, gostoljubivošću lokalnog stanovništva. Oni koji idu na hodočašće pješice – mnogi to mogu posvjedočiti – dobivaju mnogo više od uloženog truda. Uspostavljaju prekrasne veze s ljudima koje susreću na putu, doživljavaju trenutke istinske tišine i plodne introspekcije koje užurbani ritam našeg vremena često onemogućuje, te razumiju vrijednost bitnih stvari u usporedbi s blještavilom posjedovanja svih nepotrebnih stvari, ali im nedostaje ono što je potrebno.
Cilj. Hodanje kao hodočasnik znači da imamo odredište i da naše kretanje ima smjer, svrhu. Hodati znači imati cilj, ne biti prepušten na milost i nemilost slučaju. Oni koji hodaju imaju smjer, ne lutaju besciljno, znaju kamo idu i ne gube vrijeme na cik-cak s jednog mjesta na drugo. Zato sam često isticao koliko su hod i vjernost slični. Oni koji imaju Boga u svojim srcima dobili su dar zvijezde vodilje koju trebaju slijediti – ljubav koju smo primili od Boga razlog je ljubavi koju moramo ponuditi drugima.
Bog je naš cilj, ali do njega ne možemo doći na isti način kao do svetišta ili bazilike. Dapače, oni koji su hodočastili pješice dobro znaju da je konačno stizanje na željeno odredište – mislim na katedralu u Chartresu, koja je odavno doživjela hodočasnički preporod zahvaljujući inicijativi, prije jednog stoljeća, pjesnika Charlesa Péguya. — ne znači osjećati se ispunjeno. Drugim riječima, dok izvana hodočasnik zna da je stigao, iznutra je svjestan da putovanje nije gotovo. Bog je takav: On je cilj koji nas tjera dalje, cilj koji nas neprestano poziva da idemo naprijed jer On je uvijek veći od ideje koju imamo o Njemu. Sam Bog je to objasnio preko proroka Izaije: “Kao što su nebesa viša od zemlje, tako su moji putovi viši od vaših putova, moje misli više od vaših misli” (Iz 55,9). S Bogom, nikada nismo završili; nikad Ga ne dosegnemo. Uvijek smo na putovanju, uvijek u potrazi za Njim. Ali upravo taj hod prema Bogu daje nam uzbudljivu sigurnost da nas On čeka da nam da svoju utjehu i svoju milost.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
