Sveti Otac poziva na pljesak za sve bake i djedove te na pokazivanje blizine i poštovanja prema svim starijim osobama dok Crkva obilježava danas, 28. srpnja, četvrti svjetski dan baka i djedova i starijih osoba.
Od Deborah Castellano Lubov
Danas, 28. srpnja 2024., Crkva se spominje Četvrtog svjetskog dana baka i djedova i starijih osoba, što je Sveti Otac uzeo k srcu.
Slijedeći njegov Nedjeljno obraćanje Angelusa vjernicima okupljenim na Trgu svetoga Petra, papa Franjo, koji je 2021. godine ustanovio taj dan, podsjetio je na prigodu, čija je ovogodišnja tema „Ne odbaci me u starosti mojoj“ (usp. Psalam 71,9)
Ne može se napustiti
„Danas slavimo Svjetski dan baka i djedova i starijih osoba“, prisjetio se Papa rekavši da se ne možemo naviknuti na napuštanje starijih osoba. Za mnoge starije ljude u ovim ljetnim danima, osudio je, “usamljenost riskira da postane teško podnošljiv teret”.
“Dan nas poziva da poslušamo glas starijih koji govore “Nemoj me napustiti!”, i da odgovorimo “Neću te napustiti!”
Imajući to na umu, Papa je pozvao sve vjernike da rade “na jačanju saveza između baka i djedova i unuka, između mladih i starijih”.
Pljesak za sve bake i djedove
Recimo “ne” usamljenosti starijih osoba!” apelirao je, istaknuvši: “Naša budućnost uvelike ovisi o tome kako bake i djedovi i unuci uče živjeti zajedno.”
“Ne zaboravimo starije!” uzviknuo je Papa i dodao: “I jedan pljesak za sve bake i djedove, sve njih.”
“Pljesak za sve bake i djedove, sve njih.”
Uoči Dana, papa Franjo objavio je prigodnu poruku koju u nastavku možete pročitati u cijelosti.
***
PORUKA NJEGOVE SVETOSTI PAPE FRANJE ZA IV. SVJETSKI DAN DJEDOVA, BAKA I STARIJIH OSOBA – 28. srpnja 2024
“Nemoj me odbaciti u starosti” (usp. P.s 71:9)
Draga braćo i sestre,
Bog nikada ne napušta svoju djecu, nikada. Čak i kada starimo, a moći opadaju, kada nam kosa posijedi i uloga u društvu se smanji, kada naši životi postanu manje produktivni i možemo riskirati da se činimo beskorisnima. Bog ne gleda na izgled (usp. 1 Sam 16:7); ne prezire odabrati one koji se mnogima mogu činiti nebitnima. Bog ne odbacuje kamen; doista, “najstariji” su čvrsti temelj na koji mogu počivati “novi” kamenovi, kako bi se pridružili podizanju duhovne građevine (usp. 1 Petrova 2:5).
Sveto pismo u cjelini priča je o Gospodinovoj vjernoj ljubavi. Nudi nam utješnu sigurnost da nam Bog neprestano iskazuje svoje milosrđe, uvijek, u svakom životnom razdoblju, u kakvoj god situaciji da se nađemo, čak iu našim izdajama. Psalmi su ispunjeni čuđenjem ljudskog srca pred Bogom koji brine za nas unatoč našoj neznatnosti (usp. P.s 144:3-4); uvjeravaju nas da je Bog svakog od nas oblikovao od majčine utrobe (usp. P.s 139,13) i da ni u paklu neće napustiti naš život (usp. P.s 16:10). Možemo, dakle, biti sigurni da će nam biti blizu iu starosti, tim više što je u Bibliji starenje znak blagoslova.
Istodobno, u Psalmima nalazimo i ovu usrdnu molbu Gospodinu: “U starosti mojoj nemoj me napustiti” (usp. P.s 71:9). Riječi koje su jake, čak i grube. Tjeraju nas na razmišljanje o krajnjoj patnji Isusovoj, koji je na križu vikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27:46).
U Bibliji, dakle, nalazimo i sigurnost Božje blizine u svakom životnom razdoblju i strah od napuštenosti, osobito u starosti iu razdobljima boli. Nema tu proturječja. Pogledamo li oko sebe, nemamo poteškoća vidjeti da njegove riječi odražavaju posve očitu stvarnost. Prečesto je samoća turobni pratilac naših života kao starijih osoba i baka i djedova. Često sam, dok sam bio biskup Buenos Airesa, posjećivao domove za odmor i shvatio kako su ti ljudi rijetko posjećivani. Neki svoje članove obitelji nisu vidjeli mjesecima.
Mnogo je razloga za tu usamljenost: na mnogim mjestima, prije svega u siromašnijim zemljama, starije osobe ostaju same jer su njihova djeca prisiljena emigrirati. Mislim i na mnoge konfliktne situacije. Koliko je staraca ostalo samih jer su muškarci – mladi i odrasli – pozvani u boj, a žene, prije svega žene s malom djecom, napustile su zemlju kako bi osigurale sigurnost svojoj djeci. U ratom razorenim gradovima i selima mnogi su stariji ljudi ostavljeni sami; oni su jedini znakovi života u područjima gdje se čini da vladaju napuštenost i smrt. U drugim dijelovima svijeta susrećemo se s lažnim uvjerenjima, duboko ukorijenjenima u određenim lokalnim kulturama, koja izazivaju neprijateljstvo prema starijima, za koje se sumnja da koriste vještičarenje kako bi iscrpili vitalnu energiju mladih; kad prerana smrt ili bolest, ili kakva druga nesreća pogodi mlade, krivnja se svaljuje na vrata neke starije osobe. Protiv ovog mentaliteta se mora boriti i eliminirati ga. To je jedna od onih neutemeljenih predrasuda od kojih nas je kršćanska vjera oslobodila, a koja i dalje raspiruje generacijski sukob između mladih i starijih.
Ipak, ako bolje razmislimo, ova optužba da stariji “otimaju budućnost mladima” danas je prisutna posvuda. Pod drugim se krinkama pojavljuje čak iu najnaprednijim i najmodernijim društvima. Na primjer, sada je rašireno uvjerenje da starije osobe opterećuju mlade visokim troškovima socijalnih usluga koje su im potrebne te na taj način odvlače sredstva od razvoja zajednice, a time i od mladih. Ovo je iskrivljena percepcija stvarnosti. Pretpostavlja se da opstanak starijih dovodi u opasnost preživljavanje mladih, da je u korist mladih potrebno zanemariti ili čak potisnuti starije. Međugeneracijski sukob je zabluda i otrovni plod kulture sukoba. Suprotstavljati mlade starijima neprihvatljiv je oblik manipulacije: „Važno je jedinstvo različitih životnih doba koje je prava referentna točka za razumijevanje i vrednovanje ljudskog života u njegovoj cjelini“ (Kateheza23. veljače 2022.).
Gore citirani psalam – s molbom da se ne napušta u starosti – govori o zavjeri koja okružuje živote starijih osoba. Ovo se može činiti pretjeranim, ali ne ako uzmemo u obzir da usamljenost i napuštenost starijih osoba nije slučajnost ili neizbježnost, već plod odluka – političkih, ekonomskih, društvenih i osobnih – koje ne priznaju beskrajno dostojanstvo svake osobe, “izvan svake okolnosti, stanja ili situacije s kojom se osoba ikada može susresti” (Deklaracija Dignitas Infinita, 1). To se događa kada izgubimo iz vida vrijednost svakog pojedinca i ljudi se tada prosuđuju u smislu njihove cijene, koja se u nekim slučajevima smatra previsokom da bi se platila. Što je još gore, često i sami stariji postaju žrtve ovakvog načina razmišljanja; natjerani su da sebe smatraju teretom i osjećaju da bi trebali prvi odstupiti.
I danas mnoge žene i muškarci traže osobno ispunjenje u životu što je moguće neovisnijim i odvojenijim od drugih ljudi. Članstvo u grupama je u krizi, a slavi se individualizam: prijelaz s “nas” na “ja” jedan je od najočitijih znakova našeg vremena. Obitelj, koja je prvi i najradikalniji argument protiv ideje da se sami možemo spasiti, bila je jedna od žrtava ove individualističke kulture. Ipak, kada ostarimo i naše moći počnu opadati, iluzija individualizma, da nam nitko ne treba i da možemo živjeti bez društvenih veza, otkriva se kakva jest. Doista, nalazimo se u situaciji da nam sve treba, ali u trenutku života kada smo sami, bez drugih koji bi nam mogli pomoći, bez ikoga na koga možemo računati. To je sumorno otkriće do kojeg mnogi ljudi dođu tek kad bude prekasno.
Samoća i napuštenost postali su elementi koji se ponavljaju u današnjem društvenom krajoliku. Imaju više korijena. U nekim slučajevima, oni su rezultat proračunate isključenosti, neka vrsta žalosne “društvene zavjere”; u drugima, tragično, stvar osobne odluke pojedinca. U još nekim slučajevima, stariji se podvrgavaju ovoj stvarnosti, pretvarajući se da je to njihov slobodan izbor. Sve više gubimo “okus bratstva” (Fratelli Tutti, 33); teško nam je čak i pomisliti na alternativu.
Kod mnogih starijih osoba možemo primijetiti osjećaj rezignacije opisan u Knjizi o Ruti, koja govori o starijoj Naomi koja, nakon smrti muža i djece, ohrabruje svoje dvije snahe, Orpu i Rutu, da se vrate u svoje rodne gradove i svoje domove (usp. Ruth 1:8). Naomi se – poput mnogih starijih ljudi danas – boji ostati sama, ali ne može zamisliti ništa drugačije. Kao udovica, zna da je malo vrijedna u očima društva; ona sebe vidi kao teret za te dvije mlade žene koje, za razliku od nje, imaju cijeli život pred sobom. Zbog toga smatra da je najbolje odstupiti, pa kaže svojim mladim snahama da je ostave i da grade budućnost na drugim mjestima (usp. Ruth 1:11-13). Njezine riječi odražavaju krute društvene i vjerske konvencije njezina vremena, koje su očito zapečatile njezinu vlastitu sudbinu.
Zatim nam biblijska pripovijest predstavlja dva različita odgovora na Naomine riječi i na samu starost. Jedna od dviju snaha, Orfa, koja voli Naomi, poljubi je i, prihvativši ono što se činilo jedinim mogućim rješenjem, odlazi svojim putem. Ruth, međutim, ne napušta Naominu stranu i, na njezino iznenađenje, govori joj: “Nemoj me prisiljavati da te ostavim” (Ruth 1:16). Ruth se ne boji osporiti običaje i urođene obrasce mišljenja. Osjeća da je starica treba i hrabro ostaje uz nju u onome što će za oboje biti početak novog putovanja. Svima nama, koji smo navikli na ideju da je samoća naša neizbježna sudbina, Ruth poučava da je kao odgovor na molbu “Nemoj me napustiti” moguće reći: “Neću te napustiti”. Ruth ne oklijeva potkopati ono što se činilo nepovratnom situacijom: život sam ne mora biti jedina alternativa! Nimalo slučajno, Ruta – koja je ostala uz ostarjelu Naomi – bila je Mesijina predak (usp. Mt 1,5), Isusa, Emanuela, “Bog s nama”, onoga koji donosi Božju blizinu i blizinu svim ljudima, svih dobi i životnih stanja.
Ruthina sloboda i hrabrost pozivaju nas da krenemo novim putem. Slijedimo njezinim stopama. Krenimo s ovom mladom strankinjom i starijom Naomi i nemojmo se bojati promijeniti svoje navike i zamisliti drugačiju budućnost za naše starije. Želimo izraziti svoju zahvalnost svim onim ljudima koji, često uz veliku žrtvu, u praksi slijede Ruthin primjer, brinući se za starije osobe ili jednostavno iskazujući svakodnevnu blizinu rođacima ili znancima koji više nemaju nikoga. Ruth, koja je odlučila ostati bliska s Naomi, tada je bila blagoslovljena sretnim brakom, obitelji, novim domom. Uvijek je tako: ostajući blizu starijih osoba i priznajući njihovu jedinstvenu ulogu u obitelji, društvu i Crkvi, i sami ćemo primiti mnoge darove, mnoge milosti, mnoge blagoslove!
Na ovaj Četvrti svjetski dan posvećen njima, pokažimo svoju nježnu ljubav prema bakama i djedovima te starijim članovima naših obitelji. Provedimo vrijeme s onima koji su obeshrabreni i ne nadaju se više mogućnosti drugačije budućnosti. Umjesto egocentričnog stava koji vodi u samoću i napuštenost, pokažimo otvoreno srce i radosno lice muškaraca i žena koji imaju hrabrosti reći “Neću te napustiti” i krenuti u drugačiji put.
Svima vama, dragi djedovi, bake i starije osobe, i svima koji su vam blizu šaljem svoj blagoslov, popraćen svojim molitvama. I molim vas da ne zaboravite moliti za mene.
Rim, Sveti Ivan kasnije i, 25. travnja 2024
FRANJO
Autorska prava © Dicastero per la Comunicazione – Libreria Editrice Vaticana
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
