Formacija u benediktinskoj opatiji u Ceseni, biskupska služba u biskupijama Imola i Tivoli i zatočeništvo u Savoni u Napoleonovo vrijeme. Neke su od etapa koje su obilježile život sluge Božjega Pija VII., koji je preminuo prije dvije stotine godina, točnije 20. kolovoza 1823. godine. U okviru obilježavanja te obljetnice, papa Franjo je, 20. travnja 2024., primio u audijenciju hodočasnike iz biskupija Cesena-Sarsina, Savona-Noli, Imola e Tivoli. Sveti se Otac u govoru spomenuo istaknutoga svjedočanstva koje je kao pastir dao papa Barnaba Chiaramonti, rođen u Ceseni 1742., u povijesnom razdoblju obilježenom također velikim političkim i društvenim preokretima.
Papa Chiaramonti je bio, i jest za sve nas veliki primjer dobroga pastira koji daje život za svoje stado. Bio je čovjek velike kulture i pobožnosti, bio je blag, monah, opat, biskup i papa; u svim je tim ulogama očuvao netaknutom, pa i po cijenu velikih žrtava, svoju predanost Bogu i Crkvi. Kao u dramatičnom trenutku uhićenja kada je, onima koji su mu nudili bijeg iz zatvora u zamjenu za kompromise oko njegovih pastoralnih odgovornosti, odgovorio: „Non debemus, non possumus, non volumus“ – lijepo, zar ne? – „ne smijemo, ne možemo, ne želimo“, potvrđujući, po cijenu svoje osobne slobode, ono što je na dan svojega izbora obećao da će uz Božju pomoć učiniti.
Papa Franjo je potom istaknuo tri ključne vrijednosti koje je svjedočio Pio VII. Riječ je o bitnim elementima – napomenuo je – također za naš osobni i zajednički hod: zajedništvo, svjedočanstvo i milosrđe.
Zajedništvo
Papa Pio VII. bio je uvjereni podupiratelj i zaštitnik potrebe promicanja zajedništva – istaknuo je papa Franjo. Bio je to cilj koji je papa Chiaramonti naznačio u vrijeme žestokih borbi i podjela – istaknuo je Sveti Otac te dodao:
Neredi prouzročeni Francuskom revolucijom i Napoleonovim invazijama doveli su do bolnih rascjepa koje su i nastavili poticati, kako unutar Božjeg naroda tako i u njegovim odnosima s okolnim svijetom: krvave rane, moralne i fizičke. Činilo se da to treba pogoditi i papu. Naprotiv, svojom smirenom i čvrstom ustrajnošću u zaštiti jedinstva, Pio VII. je uspio preobraziti aroganciju onih koji su ga htjeli izolirati i udaljiti, javno ga lišavajući svakog dostojanstva, pretvoriti te stvari u prilike za ponovno poticanje poruke predanja i ljubavi prema Crkvi, na koju je Božji narod oduševljeno odgovorio. Iz toga je proizišla zajednica koja je bila materijalno siromašnija, ali moralno povezanija, snažna i vjerodostojna. Njegov nas primjer potiče da u našem vremenu, čak i po cijenu odricanja, budemo graditelji jedinstva u općoj Crkvi, u mjesnoj Crkvi, u župama i u obiteljima; da stvaramo zajedništvo, podupiremo pomirenje, promičemo mir, vjerni istini u milosrđu!
Ogovaranje – dodao je Papa izvan pripremljenoga teksta – uništava zajedništvo. U slučaju da dođe do ogovaranja – objasnio je – postoji vrlo dobar lijek: ugristi se za jezik.
Svjedočanstvo
Druga vrijednost koja je karakterizirala život Pija VII. jest svjedočanstvo:
Bio je čovjek blage naravi, papa Chiaramonti je bio hrabri navjestitelj evanđelja, svojom riječju i životom. Na početku svojega pontifikata govorio je kardinalima izbornicima: „Crkva […] treba naše dobre primjere […]; tako da svi shvate da se ne […] u raskoši […], nego u preziru bogatstava, u poniznosti, u skromnosti, u strpljenju, u ljubavi i na kraju u svakoj svećeničkoj dužnosti, prikazuje slika našega Stvoritelja te čuva autentična dimenzija Crkve“.
Lijepo je to što je govorio… – primijetio je papa Franjo – I zapravo je ostvario taj svoj ideal kršćanskoga proroštva, živeći ga i dostojanstveno promičući u dobrim i lošim vremenima, kako na osobnoj tako i na crkvenoj razini, čak i onda kada ga je to dovelo do sukoba s moćnicima njegova vremena.
Milosrđe
Milosrđe je treći bitni element koji je papa Franjo istaknuo govoreći o papi Chiaramontiju:
Unatoč velikim preprekama koje su mu zbivanja u doba Napoleona postavila u njegovu djelovanju, papa Pio VII. konkretizirao je svoju pozornost prema potrebitima, ističući se po nekim reformama i dalekosežnim društvenim inicijativama, inovativnima za njegovo vrijeme, poput revizije “vazalskih” odnosa, s posljedičnom emancipacijom siromašnih seljaka, ukidanjem brojnih plemićkih privilegija, tlačenja, pravā vladara, uporabe mučenja te osnivanjem katedre kirurgije na Sveučilištu La Sapienza poradi poboljšanja medicinske pomoći i poticanjem istraživanja.
Papa Pio VII. bio je također inteligentan i lukav – napomenuo je papa Franjo te dodao:
Bio je vrlo inteligentan čovjek, vrlo pobožan i lukav. Znao je također kako lukavo proživjeti svoje zatočenje. Katkada je u rublju slao poruke i tako uspio voditi Crkvu preko rublja. I to je lijepa stvar, on je čovjek koji je inteligentan, lukav i koji želi izvršiti zadaću vladanja koju mu je Gospodin dao, to je lijepo.
Krotki ali lukavi
Papa Franjo je također podsjetio da je Pio VII. isto milosrđe pokazao prema svojim progoniteljima. Iako je otvoreno osuđivao njihove pogrješke i zloporabe, nastojao je održati otvorenim put dijaloga s njima, i ponajviše, uvijek je davao svoj oprost. Sve do pružanja gostoprimstva u državama Crkve, upravo obitelji Napoleona koji ga je nekoliko godina prije dao zatvoriti te tražeći za njega, već poraženoga, blago postupanje u zatočeništvu.
Brojne su vrijednosti na koje nas podsjeća spomen na slugu Božjega Pija VII.: ljubav prema istini, jedinstvo, dijalog, pozornost prema posljednjima, praštanje, ustrajno traženje mira i evanđeoska lukavost koju nam Gospodin preporuča. Dobro je razmisliti o vrijednostima koje je u baštinu ostavio Pio VII., i ponajviše, dobro je učiniti ih našima i svjedočiti ih kako bi u nama i u našim zajednicama rasli stil blagosti i spremnost na žrtvu. Biti krotak ne znači biti glup, nego lukav kako nam Gospodin preporučuje. Bezazleni kao golubovi, a mudri kao zmije – rekao je na kraju papa Franjo. (kta/rv)
