Osoblje CNA, 17. prosinca 2024. / 15:30
Papa Franjo u utorak je napisao esej za New York Times o važnosti poticanja smisla za humor, gušenja narcisoidnosti kroz “prikladne doze samoironije” i izbjegavanja “utonuća u melankoliju pod svaku cijenu”.
“Evanđelje, koje nas potiče da postanemo poput male djece za vlastito spasenje (Matej 18,3), podsjeća nas da povratimo svoju sposobnost osmijeha”, napisao je papa Franjo u eseju prilagođenom iz njegove nove knjige, “Nada: Autobiografija,” bit će objavljen u siječnju.
Papa je mnogu djecu koju susreće, kao i starije osobe, nazvao “primjerima spontanosti, ljudskosti”.
“[T]hej podsjeti nas da oni koji se odreknu vlastite ljudskosti odriču se svega, i da kada postane teško ozbiljno plakati ili se strastveno smijati, tada smo zaista na nizbrdici. Postajemo anestezirani, a anestezirani odrasli ne čine ništa dobro za sebe, ni za društvo, ni za Crkvu”, napisao je.
“Ironija je lijek, ne samo da podignemo i osvijetlimo druge nego i nas same, jer je samoizrugivanje moćan instrument u prevladavanju iskušenja prema narcisoidnosti”, nastavio je papa.
“Narcisi se neprestano gledaju u ogledalo, slikaju se, zure u sebe, ali najbolji savjet pred ogledalom je da se smijemo sami sebi. Dobro nam je. To će dokazati istinitost one stare poslovice koja kaže da postoje samo dvije vrste savršenih ljudi: mrtvi i oni koji će se tek roditi.”
Papa Franjo je tijekom svog papinstva nekoliko puta govorio o humoru; u lipnju ove godine, on ugostio i ugostio grupu od preko 100 komičara, stand-up komičara i humorista na najvećem — i vjerojatno jedinom — okupljanju komičara u Vatikanu otkako je papa Pio V. eliminirao ulogu papine lude 1500-ih.
Tijekom nedavnog posjeta francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu Korzici, papa Franjo preporučeno da je Macron pročitao svoju apostolsku pobudnicu Gaudete et Exultate, privlačeći pozornost na odlomak koji se poziva na molitvu sv. Thomasa Morea za smisao za humor.
“Gospode, daj mi smisla za humor. Daj mi milost da razumijem šalu, da u životu otkrijem djelić radosti i da je mogu podijeliti s drugima”, stoji u molitvi koju je papa Franjo ranije opisao kao “vrlo lijepu” i svakodnevno je recitira.
Papa je u svom eseju ponudio primjere dobrog humora koje su pokazali njegovi kolege pape sveti Ivan XXIII. i sveti Ivan Pavao II.
Za svetog Ivana XXIII., na primjer, rečeno je da je pokazao svoju samozatajnu duhovitost kada se našalio da je često odlučio razgovarati s papom o ozbiljnim problemima prije nego što se sjetio “da sam papa ja”.
Prenoseći anegdotu o razigranom otporu svetog Ivana Pavla II. prema krutim očekivanjima svećeničkog ponašanja, Franjo je napisao da je svecu, dok je još bio kardinal, nekoć zamjerano uživanje u mnogim sportskim aktivnostima na otvorenome, na što je Ivan Pavao odgovorio da su “to aktivnosti koje prakticiraju najmanje 50% kardinala.” U Poljskoj su tada bila samo dva kardinala.
“[S]ponekad mi [popes] nažalost nailazimo na ogorčene, tužne svećenike koji su više autoritarni nego autoritativni, više poput starih neženja nego vjenčanih s Crkvom, više poput službenika nego pastora, više oholih nego radosnih, a ni to nije dobro”, napisao je Papa. .
“Ali općenito, mi svećenici obično uživamo u humoru, pa čak imamo i priličnu zalihu šala i zabavnih priča, koje često dobro znamo ispričati, kao i biti njihov objekt.”
Papa je u svom eseju ispričao i šalu koja se tiče samog sebe, koju ovdje tiskamo u cijelosti:
Čim stigne u zračnu luku u New Yorku na svoje apostolsko putovanje u Sjedinjenim Državama, papa Franjo zatiče ogromnu limuzinu koja ga čeka. Prilično mu je neugodno zbog tog veličanstvenog sjaja, ali onda pomisli da je prošlo mnogo godina otkako je zadnji put vozio, a nikada takvo vozilo, i pomisli u sebi: Dobro, kad ću opet dobiti priliku? Gleda limuzinu i kaže vozaču: “Nisi mi mogao dopustiti da je isprobam, zar ne?” “Gledajte, stvarno mi je žao, Vaša Svetosti,” odgovara vozač, “ali stvarno ne mogu, znate, postoje pravila i propisi.”
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Ali znate kako kažu, kakav je papa kad mu nešto padne na pamet… ukratko, inzistira i inzistira, sve dok vozač ne popusti. Pa papa Franjo sjedne za volan, na jednoj od onih ogromnih autocesta, i počne uživati u tome, pritisne papučicu gasa, ide 50 milja na sat, 80, 120… dok ne čuje sirenu, a pokraj njega se zaustavlja policijski auto i zaustavlja ga. Zamračenom prozoru prilazi mladi policajac. Papa ga prilično nervozno spusti, a policajac pobijeli. “Ispričajte me na trenutak”, kaže i vraća se do svog vozila da nazove stožer. “Šefe, mislim da imam problem.”
“Kakav problem?” pita načelnik.
“Pa, zaustavio sam auto zbog prebrze vožnje, ali unutra je tip koji je jako važan.” “Koliko važno? Je li on gradonačelnik?”
“Ne, ne, šefe… više od gradonačelnika.”
“A tko je tu više od gradonačelnika? Guverner?”
“Ne, ne, više. …”
“Ali on ne može biti predsjednik?”
“Više, pretpostavljam. …”
“A tko može biti važniji od predsjednika?”
“Vidi, šefe, ne znam točno tko je, mogu ti samo reći da ga vozi papa!”