Dana 27. siječnja 1988. Joseph kardinal Ratzinger, tadašnji prefekt vatikanske Kongregacije za nauk vjere, održao je govor u luteranskoj crkvi u New Yorku. Prisustvovalo je više od 1000 ljudi koji su stajali. Došli su poslušati kardinalovo predavanje o biblijskoj egzegezi. Brojni uglednici su bili prisutni, uključujući kardinala O’Connora, biskupa Stafforda od Denvera i nagrađivanog filozofa znanosti, oca Stanleyja Jakija. Akademici su dolazili s renomiranih škola kao što su NYU, Princeton, Swarthmore i Harvard.
Kardinal je tihim glasom započeo svoje izlaganje o suvremenoj biblijskoj kritici. Iako mu je glas bio blag i njemački naglasak jak, govorio je oduševljenoj publici. Njegov je govor grubo prekinut, međutim, kada je šest muškaraca ustalo, podiglo šake i vrisnulo: “Nacisti! . . . Fašistički! . . . Sram! . . . Tišina znači smrt!” Gomila je bila zapanjena. Druga grupa je ustala i viknula na istaknutog govornika: “On nije Božji čovjek. On je vrag.” Mladi homoseksualac pokazao je na kardinala Ratzingera i rekao: “On nas ubija! Ubija nas!”
Pojavilo se nekoliko policajaca. Kako se skandiranje stišalo, Ratzinger je progovorio: “Mislim da smo imali dovoljno prilika poslušati ovu poruku. Ovdje ima drugih ljudi koji žele čuti što imam reći.” Nered je trajao oko 15 minuta. Novinar John Wauck, koji je bio prisutan, izvijestio je da su “plamteće oči, zgrčena lica, glasni i oštri povici, bizarne i bogohulne laži — sve usmjereno na pobožnog crkvenjaka koji se nije htio naljutiti.”
Ratzinger je bio zatišje oluje. Što je rekao da je toliko razbjesnio homoseksualce? Jednostavno je istaknuo da homoseksualni odnosi nisu spojivi s naukom Katoličke crkve. On im nije bio neprijatelj. Napisao je da je “žalosno što su homoseksualne osobe bile i jesu predmetom nasilne zlobe u govoru ili djelovanju. Takvo postupanje zaslužuje osudu crkvenih pastora kad god se dogodi.”
Kardinal Ratzinger je od malih nogu znao za pravi nacizam i on i njegova obitelj više puta su bježali od njega. Uznemirenost luteranske crkve nije bila sasvim nova za njega, čovjeka koji je usredotočen na Boga. Promatrači su prepoznali da je papa sveti Pavao II. bio čovjek nepokolebljivosti. Isto se može reći i za kardinala Ratzingera/papu Benedikta XVI. Oboje su mogli svjedočiti kako se stvari raspadaju bez gubitka smirenosti i zadržavanja jasnog razumijevanja ispravnog odgovora.
Incident iz 1988. mikrokozmos je onoga što se od tada događalo u Crkvi. Ratzinger je primijetio da je Crkva “na potpuno neviđen način postala Crkva pogana: ona više nije, kao što je nekada bila, Crkva pogana koji postaju kršćani, nego Crkva pogana koji se još uvijek nazivaju kršćanima, a zapravo su postali pogani.”
Sekularni svijet i dalje vjeruje da je pronašao bolji put u “liberalizmu”. Ali njegov koncept liberalizma omotan je oko autonomnog ja koji želi činiti što god mu se sviđa i neće podnijeti ispravke. Takav iskrivljeni liberalizam nije u stanju uzdići se oko autonomnog sebe i raditi za dobrobit društva. U međuvremenu, papa emeritus Benedikt XVI. ima važnu poruku za sve one katolike koji su izbezumljeni sadašnjim previranjima – budite mirni, uzdajte se u Boga, molite i budite vjerni.
Slika Marca Iacobuccija Eppa na Shutterstock
