U Crkvi već postoje određeni zakoni koji povlače važne crte u borbi protiv zlostavljanja, no katkad nedostaju sankcije za njihovu neprovedbu, kazao je isusovac i stručnjak za prevenciju p. Hans Zollner u intervjuu za katholisch.de objavljenom 21. veljače 2024.
Prije pet godina vodeći stručnjaci i predsjednici biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta sastali su se u Rimu kako bi razgovarali o prevenciji zlostavljanja. Na taj sastanak sazvao ih je u veljači 2019. papa Franjo. Što se dogodilo od tada? Isusovački svećenik i voditelj Instituta za antropologiju na Sveučilištu Gregoriana u Rimu, p. Hans Zollner, se u intervjuu s Christophom Paulom Hartmannom osvrnuo na taj samit u Vatikanu pet godina kasnije te istaknuo uspjehe i određene nedostatke. Prijevod intervjua, preuzet od Informativne katoličke agencije, prenosimo u cijelosti.
P. Zollner, prije pet godina u Vatikanu je održan samit o zaštiti maloljetnika. Što se od tada promijenilo?
Odmah nakon završetka ovog summita došlo je do promjena u zakonima Države Grada Vatikana, a u lipnju 2019. je stupio na snagu globalni zakon koji se, između ostalog, bavi odgovornošću biskupa s obzirom na to kako oni odgovaraju na optužbe zataškavanja ili kršenja službenih dužnosti u svojoj biskupiji. Mora postojati preliminarna istraga i rezultati toga moraju se poslati odgovarajućem dikasteriju (za biskupe, Dikasteriju za biskupe). Tamo će se onda odlučiti kako će dalje ići slučaj, odnosno hoće li biti postupka. Ovo je važan korak, a svakako je bio neophodan signal.
Ali?
Vidimo da se uvođenjem ovog i drugih zakona praksa ne mijenja nužno svugdje odmah i dosljedno. U Crkvi je prije svega problem praćenja, odnosno provjere primjenjuje li se ovaj zakon, ako se ne primjenjuje, onda je problem izricanja sankcija. Osim toga, potreban je i novi odnos prema temi, a u mnogim dijelovima svijeta još nismo u fazi da se to svugdje shvaća i analogno primjenjuje.
Papa Franjo je na samitu zapravo pozvao na kulturnu promjenu i naveo dva glavna problema: klerikalizam i zloporabu moći i ovlasti. Jesu li to i dalje dva najveća problema?
Ni klerikalizam ni zloporaba vlasti ne mogu se izbrisati potezom pera. Nerealno je očekivati da samo zakoni preko noći promijene stvarnost. Papa i mnogi drugi posljednjih su godina vrlo često osuđivali klerikalizam, među klericima i neklericima. Vjerujem da postoje znakovi postupne promjene mentaliteta. Ali duboka promjena zahtijeva ustrajnost.
Koje konkretne znakove vidite u ovoj promjeni mentaliteta?
To uključuje kako se visoki dostojanstvenici ponašaju, kako se oblače, koje simbole koriste, kako izgledaju. Na primjer, tijekom posljednjeg posjeta Indiji, posjetio sam mjesta na kojima sam posljednji put bio prije šest godina. Klimu rasprave sada sam doživio kao mnogo otvoreniju; sada postoji mnogo aktivnija prijemljivost za temu. To se očituje i u činjenici da sve više biskupa i redovničkih poglavara šalje svoje studente na naš Institut za antropologiju na formaciju u safeguardingu. Također me sve češće pozivaju na konferencije da govorim o ovoj temi. Mnogi su sudionici vrlo pažljivi i postavljaju prava pitanja, kao što je bio slučaj na specijalističkom kongresu za svećeničku formaciju i daljnje obrazovanje ovdje u Rimu prije nekoliko dana. Sve više i više odgovornih ljudi diljem svijeta shvaćaju važnost ove teme. Međutim, tome se suprotstavlja činjenica da koncepti zaštite i jednokratne radionice mogu biti samo početak. Često nedostaje održivost, ustrajnost.
Što se mora dogoditi da se to promijeni?
Isus se identificirao s ljudima na rubu društva. Za nas danas to nisu samo beskućnici, gubavci i siromasi, nego i oni koji su ranjeni i duboko povrijeđeni u samoj Crkvi. Nije dovoljno prebaciti problem na neki odjel za osoblje. To mora biti tema o kojoj se moli, raspravlja i traži načine da bude Crkva zajedno s pogođenima. Sve krštene osobe dijele odgovornost u različitim stupnjevima za sigurnije društvo i Crkvu.
Iz europske perspektive, postoji predrasuda da su ljudi dalje na globalnom sjeveru nego na jugu. Kako Vi to vidite?
Čak ni na takozvanom sjeveru, to nikako nije pitanje koje je već posvuda prisutno. Pogledajte samo kontinuirani veliki otpor u srednjoj i istočnoj Europi. U Italiji, također, mnogi biskupi i dalje pokušavaju izbjeći to pitanje. Čak i u nekim anglosaksonskim zemljama u kojima se o zlostavljanju javno raspravlja već gotovo 50 godina, zaključci koji se iz njega izvlače često još nisu prodrli u svakodnevni pastoralni život, crkvenu upravu i vjerski život. Nasuprot tome, u nekim područjima Afrike, Latinske Amerike ili Azije opažam dublju svijest o važnosti sveobuhvatne zaštite. Tri četvrtine naših studenata ovdje u Rimu dolazi iz afričkih i azijskih zemalja. To pomaže razviti odgovarajuće osposobljenosti i vještine za proaktivno bavljenje temom.
Je li Vatikan dovoljno jasan u svojoj komunikaciji po pitanju prevencije zlostavljanja? Uvijek je bilo nejasnoća zbog raznih mjera restrukturiranja, a i Papa je učinio da se podižu obrve s nekim izjavama poput onih o udaranju djece.
Vatikan, kao ni Katolička Crkva u cjelini, nije monolitan blok. Ideja da postoji jedno mišljenje i jedan pristup ne vrijedi ni za sveopću Crkvu ni za Vatikan. Također postoje različite brzine i različite postavke sve do one koja bi najviše željela razjasniti temu. Međutim, postoje i osobe pri Svetoj Stolici koje se zalažu za osiguranje provedbe zaštite. To dovodi do proturječja i različitih naglašavanja. Sve u svemu, slika nije jasna. Ali ima i odgovornih ovdje u Rimu koji stvarno žele nešto promijeniti.
Dakle, ostajete optimistični da će postupno doći do promjene mentaliteta?
Ja sam realist pun nade, nema čarobnih rješenja. Ali ima znakova da moja nada nije izgrađena na pijesku – pogotovo kada vidim, na primjer, vrlo predane ljude koje možemo podučiti na našem institutu. Vidim sve više osoba koje su zainteresirane za temu i ne zatiru je. To mi daje nadu u promjenu mentaliteta. Ali ništa od ovoga neće se dogoditi preko noći. To bi bio nerealni pusti san. Jer ako želimo povesti cijelu Crkvu na ovo putovanje kako bismo otkrili da su zaštita, sigurni odnosi i sigurni prostori ključni za nas kao Crkvu, onda će to neophodno zahtijevati vrijeme, energiju i novac. To je generacijski zadatak koji se ne može brzo riješiti.
Govorite o različitim brzinama i drugim poteškoćama, iako je ta tema na crkvenom stolu već nekoliko desetljeća. Ruku na srce: Koliko frustracije ponekad osjećate zbog toga?
Naravno da me ostavlja bez riječi kada biskupi kažu, iako to bolje znaju, da u njihovim biskupijama nije bilo zlostavljanja. Kao što rekoh, sve je manje onih koji to glatko negiraju. Ono što me jako zabrinjava jesu još uvijek uobičajeni procesi izobrazbe svećeničkih kandidata i redovnica u cijelom svijetu, u kojima se ne provodi ono što propisuje „Rim“. I tu imamo problem što se to baš i ne provjerava i ne sankcionira.
Što još Crkva mora učiniti?
Imamo zakone i propise koji povlače važne crte, čak i ako još treba puno toga nadoknaditi, posebno u smislu osjetljivosti za pogođene. Crkva kao cjelina zahtijeva dosljedno praćenje kako se provode norme, zakoni i zahtjevi za formacijom, te odgovarajuće sankcije za neprovedbu. Ovisi o donositeljima odluka: biskupima, redovničkim poglavarima, odgajateljima u vrtićima i školama, voditeljima župa, sveučilišta, crkvenih azila i Caritasa. Svatko može nešto doprinijeti u svom području. Riječ je o velikom smjeru za cijelu Crkvu, za koji pojedinci u svom osobnom i profesionalnom okruženju svojim stavovima dijele odgovornost. Uvijek postoje problemi i mane s kojima se svi moraju suočiti. Ako svi ozbiljno shvatimo svoje odgovornosti, cijela Crkva će se promijeniti.
