Nadbiskup Malcolm McMahon iz Liverpoola u Engleskoj proglasio je čudesno ozdravljenje Johna Traynora, vojnika britanske kraljevske mornarice, 8. prosinca na svetkovinu Bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije i 81. godišnjicu njegove smrti, javlja CNA.
Crkva je zadnji put priznala čudo u Lurdu 2018. godine, a riječ je o ozdravljenju časne sestre Bernadette Moriau iz Francuske koja je 40 godina bila teško pokretna zbog problema s leđima. Ozdravila je nakon posjeta ovom znamenitom svetištu.
Ova vijest je stigla nakon što je predsjednik Ureda za medicinska promatranja u Lurdu, dr. Alessandro de Franciscis, prošle godine naručio reviziju Traynorovog slučaja, koju je obavio engleski liječnik i član Međunarodnog medicinskog odbora u Lourdesu, Kieran Moriarty, prenijela je Hrvatska katolička mreža.
Istraživanja su otkrila brojne dosjee u arhivima u Lourdesu, a uključivali su svjedočanstva trojice liječnika koji su pregledali Traynora prije i nakon njegova izlječenja, zajedno s drugim dokazima.
„S velikom radošću izjavljujem da se izlječenje Johna Traynora, od višestrukih ozbiljnih medicinskih stanja, treba priznati kao čudo koje je učinila Božja snaga po zagovoru Gospe Lurdske.“ Nadbiskup McMahon je na temelju dokaza tijekom kanonske komisije zaključio da je Traynorovo ozdravljene doista bilo čudesno.
„S obzirom na težinu medicinskih dokaza, svjedočanstvo o vjeri Johna Traynora i njegovu pobožnost prema blaženoj Djevici Mariji, s velikom radošću izjavljujem da se izlječenje Johna Traynora, od višestrukih ozbiljnih medicinskih stanja, treba priznati kao čudo koje je učinila Božja snaga po zagovoru Gospe Lurdske“, rekao je nadbiskup.
Nada se da će u veljači 2025. godine, tijekom Jubilarne godine, biti i prikladno slavlje u metropolitanskoj katedrali kojom će se obilježiti ovaj značajan trenutak „u povijesti naše nadbiskupije, pomažući nam da svi odgovorimo na jubilarni poziv da budemo hodočasnici nade“.
Traynor je rođen u Liverpoolu 1883. godine. Iako je njegova majka preminula dok je bio mlad, Traynorovo osobno svjedočanstvo kaže da su „njezina odanost svetoj misi i pričesti te njezino povjerenje u blaženu Djevicu Mariju ostali s njim kao spomen i plodonosan primjer.“
Kao član pričuve Kraljevske mornarice, Traynor je mobiliziran na početku rata 1914. godine. Tijekom bitke kod Antwerpena, pogođen je u glavu šrapnelom dok je pokušavao odnijeti časnika s terena. Brzo se oporavio i vratio u službu.
Sudjelovao je 25. travnja 1915. godine u amfibijskom iskrcavanju na obale Galipolja u sklopu neuspješnog pokušaja britanskih i francuskih trupa da zauzmu poluotok u Turskoj koji je bio pod okupacijom Osmanlija. Traynor je bio jedan od rijetkih vojnika koji su stigli do obale tog prvog dana.
Rane koje je zadobio ostavile su ga paraliziranim u desnoj ruci i redovito podložnim epileptičnim napadima. Nekoliko dana kasnije Traynora su pogodili meci iz mitraljeza u glavu, prsa i ruku. Rane koje je zadobio ostavile su ga paraliziranim u desnoj ruci i redovito podložnim epileptičnim napadima. Liječnici su pokušali izvršiti brojne operacije, ali bilo je bezuspješno.
Osam godina nakon ozljeda koje su ga ostavile „potpuno i neizlječivo onesposobljenog“, Traynor je trebao biti primljen u bolnicu za neizlječive bolesti. Umjesto toga otišao je u Lurd.
Svjedočanstvo iz Lurda
Usprkos molbama svojih bližnjih, Traynor je inzistirao da se pridruži župnom hodočašću u Lurd. U svom svjedočenju napisao je da je „uspio biti okupan devet puta u vodi iz izvora špilje“, unatoč tome što je tijekom hodočašća bio izrazito bolestan. Drugog dana hodočašća doživio je i jak epileptičan napad. „Krv mi je tekla iz usta i liječnici su bili jako uznemireni”, rekao je.
Kad su ga liječnici pokušali vratiti u njegov smještaj, Traynor je to odbio i zdravom rukom povukao kočnice na svojim kolicima. „Uveli su me u kadu i okupali na uobičajeni način. Nikada nakon toga nisam imao epileptični napad”, ispričao je u svom svjedočanstvu.
Nakon osam godina prvi put je napravio napravio znak križa.
Sljedeći dan, Traynor je ponovno otišao u kupelj – dok se kupao osjetio je kako su mu noge postale „nasilno uznemirene“ i osjećao se kao da ih je ponovno počeo koristiti. Budući da se trebao vratiti na euharistijsku procesiju, Traynorovi njegovatelji požurili su ga u crkvu.
Kad je nadbiskup Rheimsa prošao pored njega s Presvetim sakramentom, Traynorova ruka također je postala „nasilno uznemirena“, pa je nakon osam godina prvi put napravio napravio znak križa.
Traynora su pregledala tri liječnika koji su ustanovili da je „ponovno stekao sposobnost savršenog hodanja kao i punu upotrebu i funkciju desne ruke i noge“. Rane na njegovom tijelu potpuno su zacijelile i epileptički napadi su prestali. Otvor u njegovoj lubanji koji je nastao tijekom jedne od njegovih operacija također se „znatno smanjio“.
kta/HKM