Kraj svijeta je kada mi umremo, ali kraj svijeta nije naš kraj.
Je li moguće sažeti smisao života u tisuću riječi? Mogu li se ključna pitanja koja su tisućljećima zaokupljala velike filozofe sažeti u idiomatsku ljusku? Odgovor je da. A razlog je taj što je na ključna pitanja autoritetno odgovorio sam Autor života.
Što je istina? Tko je čovjek? tko smo mi A kamo idemo?
Prvo od ovih pitanja postavio je Poncije Pilat na svom materinjem latinskom: Quid est veritas? To je traženo od Isusa Krista. Suzdržao se od izravnog odgovora Pilatu, ali je odgovor dao svojim učenicima.
Što je istina?
“Ja sam Put, Istina i Život!”
Možemo ostaviti po strani, u svrhu ove rasprave, što Krist misli kad definitivno kaže da je on put i život. Ali on definitivno tvrdi da je on istina. Na prvo pitanje je, dakle, odgovoreno.
Što je istina? Krist je istina!
Što je s drugim aksiomatskim pitanjem?
Tko je čovjek?
Ovaj put Poncije Pilat ne postavlja pitanje; on to odgovara. “Ecce homo”, kaže, dok pokazuje izbičevanog Krista gomili punoj mržnje.
“Evo Čovjeka!”
Krist je Čovjek! On je Savršeni Čovjek. On je čovjek kojemu smo svi pozvani biti, ili barem čovjek kojemu smo svi pozvani nastojati biti što sličniji. Što više postajemo slični Kristu, to potpunije postajemo ljudi. On je savršeni arhetip čiji smo mi vrlo nesavršeni tipovi.
I to nas dovodi do trećeg pitanja.
tko smo mi
Mi smo imago Dei. Stvoreni smo na sliku Božju. Problem je što smo mi pokvarene slike. “Sine čovječji, ne možeš reći, niti pogoditi, jer poznaješ samo hrpu razbijenih kipova. …” Ova slomljenost znači da smo u ratu sami sa sobom. Mi smo podvojene ličnosti. Mi smo božanski, a opet devijantni. Božanska slika u nama je homo viatorkoji je putnik ili putnik koji traži kraljevstvo nebesko. Homo viator traži sjedinjenje s Bogom u dobroti, istini i ljepoti. On je čovjek na putu života, putu koji je ujedno i hodočašće. Homo viator je u potrazi za nebom. On traži cjelovitost koja je svetost.
A ipak mu je dana sloboda da izabere ili odbije hodočašće života. Homo viator bira dobro; homo superbus (ponosan čovjek) odbija dobro. Umjesto traženja da postanemo potpuniji ljudi tako što ćemo postati potpuniji poput Krista, homo superbus odbacuje savršenu sliku Boga, odabirući obožavanje umjesto slike sebe. Umjesto da krene zacrtanim putem, on odabire ići svojim putem.
I tako je slomljena slika čovjeka u ratu sa samim sobom, birajući ili odbijajući dobro. Taj rat između dobra i zla, podsjeća nas Aleksandar Solženjicin, odvija se u svakom pojedinom ljudskom srcu. Ne može se pobjeći od ovog negrađanskog rata unutar dubine naše slomljenosti osim da pobjegnemo u Kristove ruke. Ironično, dakle, vidimo slomljenu sliku sebe kada nam Poncije Pilat pokazuje bičevanog Krista. Ožiljke koje nanosimo Kristu, nanosimo i sebi i bližnjima. Grijesi od homo superbus razapinju Krista ali razapinju i druge. Ranjavajući Krista ranjavamo sami sebe. Grijeh je samonanesena rana koja nas bičuje i ovjenčava trnjem.
Nakon što smo utvrdili tko smo, vrijeme je za sljedeće aksiomatsko pitanje: Kamo idemo?
Ovo je jednostavno. Mi ćemo umrijeti. U Tolkienovim riječima, mi smo “smrtnici osuđeni na smrt”. Definirani smo našom smrtnošću. Ne možemo pobjeći od smrti. Svakoga od nas to čeka. Zbog toga je memento mori, podsjetnik na smrt, nešto što bismo trebali pozdraviti jer ima na umu četiri posljednje stvari: smrt, sud, raj i pakao. Ove četiri zadnje stvari trebale bi biti prve stvari koje bismo trebali imati na umu dok putujemo kroz smrtnički život jer ne znamo kada ovo smrtničko putovanje završava, iako znamo da će završiti i da mora završiti, prije ili kasnije.
Ali postoji mnogo dublji paradoks. Razlog zašto posljednje stvari trebaju biti prve stvari koje imamo na umu je taj što će posljednje biti prve, kao što nam Krist govori. Ali također nam govori da će prvi biti posljednji. Ovo nije kontradikcija, već misterij ljubavi koja otključava smisao života. “Jer tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko god izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga.”
Nakon smrti dolazi sud, a nakon suda ili pakao ili raj. Homo superbus sebe stavlja na prvo mjesto, spašavajući se žrtvujući druge. Homo viator sebe stavlja na zadnje mjesto, žrtvujući se za druge. Homo superbus nastoji spasiti vlastiti život i zauvijek ga gubi. Homo viator gubi svoj život, polažući ga za druge, i postiže spasenje.
Otvoreno rečeno kao i same četiri posljednje stvari, homo superbus ide u pakao i homo viator ide u raj.
kamo idemo Mi ćemo umrijeti.
Ali kamo idemo nakon što umremo? Hoćemo li biti suđeni?
A kamo idemo nakon što nam se sudi? Idemo u raj ili pakao.
I zato treba gledati kamo idemo. Trebali bismo gledati u nebesa jer, kako nas podsjeća veliki filozof Samwise Gamgee, “iznad svih sjena jaše sunce.”
Kraj svijeta je kada mi umremo, ali kraj svijeta nije naš kraj.
Za one koji žive misterij ljubavi i poznaju smisao života, kraj će biti najslavniji i najslavniji od početaka.
