Dojmovi mladih – sudionika inicijative „Umjesto njih“
OSIJEK/VUKOVAR (TU) – Studentski katolički centar Osijek (SKAC OSIJEK) uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara pokrenuo je veliku inicijativu „Umjesto njih“ s ciljem okupljanja 2 656 mladih koji će 18. studenoga 2024. obući majice s imenima žrtava Vukovara i hodati na čelu Kolone sjećanja. Inicijativa je ostvarena, 2656 mladih koračalo je na čelu Kolone sjećanja te i na taj način iskazalo čast žrtvama Vukovara. Osim iskazivanja časti, ova Inicijativa probudila je i brojne emocije, povezala obitelji žrtava i nositelje majica i potaknula na još dublje razmišljanje. Donosimo dojmove mladih koji su sudjelovali u inicijativi, a među njima su i oni koji su pješice stigli od Osijeka do Vukovara, njih 84.
Boli koje su podnijeli branitelji
Prijavila sam se za hodočašće u Vukovar kako bih ovaj put prikazala za žrtvu za sve poginule branitelje u Domovinskom ratu i kako bih naučila što to znači nesebična ljubav, ljubav koja se daje. Najbolji dio hodočašća je duh zajedništva koji je povezivao sve nas hodočasnike i također fizička bol koja se pojavila tijekom hodočašća, ali i ti naši ljudski obziri. Od toga da ćemo biti neispavani, gladni, žedni, da će nas boljeti leđa, mišići, kukovi… Ali, najbolji dio boli je što se možemo poistovjetiti s bolima koje su podnijeli branitelji. On su bili blatnjavi, umorni, gladni, žedni i to su sve predavali, zajedno sa svojim životom, kako bi mi mogli imati slobodu. Time su nam pokazali što to znači nesebična ljubav, ljubav koja se daje. Ono što me vodilo kroz cijelo hodočašće je misao – ukoliko su branitelji mogli položiti svoj život za mene i sve nas, zašto onda ja ne bih mogla prošetati, doslovno prošetati, od Osijeka do Vukovara za njih. Valentina Krešić
Tražim svoju majku
Moje ime je Danijel. Dolazim iz Osijeka. Kad mi je sestra rekla da SKAC Osijek planira organizirati inicijativu “Umjesto njih” odmah mi je srce zaigralo i znao sam da se moram priključiti. Prijavio sam se kao volonter i dok smo dijelili majice i lampione mladima, iako je bilo dosta hladno, osjećao sam radost i ponos da mogu biti dio ove velike inicijative. Kada smo počeli formirati kolonu vidio sam jednog starijeg čovjeka koji 
je sa zanimanjem gledao prema imenima koja smo nosili. Prišao sam mu i pitao mogu li mu kako pomoći, a on mi je rekao da traži svoju majku. Rekao sam mu da nas je 2656 i da će teško pronaći i poželio mu sreću. Kasnije u koloni sam ga sreo i vidio da je pronašao ime svoje majke koje je s ponosom nosio. To me je duboko dotaklo i tada sam shvatio da je ovo što radimo zaista veliko i da na taj način možemo barem malo ublažiti tugu i bol ljudima koji su izgubili svoje najmilije u obrani grada. Također kad smo formirali kolonu i krenuli, dosta ljudi je stajalo sa strane i tražili su imena svojih bližnjih. Ispričao bi jednu situaciju gdje je čovjek u četrdesetima sa ženom i djecom pronašao ime svoga djeda i viknuo: “Evo djeda!”, zaletio se i zagrlio i poljubio osobu koja je nosila majicu sa imenom njegova djeda. Tada sam “osjetio” koliko ti ljudi čeznu i pate za svojim najmilijima i koliko je zapravo velika žrtva Vukovara. Hodajući “Umjesto njih” je u meni pobudilo duboko suosjećanje sa svima onima koji su izgubili svoje najbliže u obrani grada i želju da i ja kao mladi čovjek radim za dobro naše Hrvatske kako bi Oni koji su dali živote za Nju bili ponosni na nas. Danijel Zekić
„To je moj brat“
Čim sam vidio osobu s majicom gdje je ime moga djeda “zaskočio” sam ga u centru, zagrlio i rekao HVALA. Hvala vam od srca svima koji ste sudjelovali u nošenju majica sa imenima naših poginulih, nestalih i ubijenih članova obitelji, Hrvatskih branitelja i civila.
„Sigurna sam da svi mi koji smo nosili nečije ime na srcu jučer u koloni, smo ponosni. To sam vidjela na svakom licu… Jedan je čovjek povikao „To je moj brat!“ Da, brat je bilo ime na majici. Brat je postao i čovjek koji je nosio tu majicu. Puno emocija. Bravo za ideju, za organizatore.“
Moliti za narod i njegove boli
„Nisam mogla zamisliti koliko će mi zapravo značiti da nosim majicu s imenom jedne osobe koja je svoj život dala za ovaj grad, Domovinu. Osjećaji su bili pomiješani. Ponos, radost, tuga… Obitelji stradalih su nam prilazili, svatko je tražio onoga svoga, onoga koji nosi ime njegova oca, majke, brata, sestre, prijatelja ili poznanika. Još jednom mi je Bog dao milost da spoznam koliko je ime važno. Kako nas Bog prepoznaje svakoga po njegovom imenu. U masi ljudi jedna je žena pročitala ime svoga školskog prijatelja. Oduzeto djetinjstvo, dječje radosti i mir. Bogu zahvaljujem što sam mogla prisustvovati ovako predivnoj inicijativi. U Vukovaru sam shvatila koliko sam pozvana moliti za naš narod, sve njegove rane i boli. Ovu kolonu sjećanja ću pamtiti zauvijek jer baš tamo, od njih 2656 ja sam mogla moliti i prikazivati baš za tu meni namijenjenu osobu koju ja ni ne poznajem, ali ju Bog zna.“
Lucija Ofenbeher
I Mirelina majka je dala život za mene
Nosila sam na majici ime Karoline Šarić, sve što sam našla o njoj na internetu je da je nestala, a bila je godište moje mame, visoka oko 170 cm i da je imala smeđu valovitu kosu. Voljela bi upoznati nekog Karolininog bila je moja misao kad sam dobila majicu. Jučer navečer dobivam poruku na FB: Hvala ti što si nosila ime Karoline Šarić, to je moja majka. Suze su samo potekle. Karolina mi je u početku bila jedna od 2656 žrtava, meni nepoznato ime, a poslije ove inicijative i informacija o ovoj nestaloj osobi – sada mi je slika o Karolini živa, ona je Mirelina mama koju ću nadam se, imat priliku upoznati. I Mirelina majka je dala život za mene, za nas i našu slobodu. Hvala joj na tome. Milana Grujić
Živjeti žrtvujući se za ideale
Prijavio sam se na sudjelovanje u Koloni sjećanja kako bih si približio veličinu i značaj žrtve svih onih koji su svoje živote predali kako bih ja danas bio slobodan, kako bih, u ogromnoj zahvalnosti, nosio ime jednog heroja na majici, i kako bih barem na trenutak ja nestao, a on kroz mene živio. Hodajući prvo od Osijeka do Vukovara, a kasnije i u koloni, pokušavao sam se iznova prisjećati te ogromne žrtve, zamišljao sam kako je to sve izgledalo prije 33 godine, sto su osjećali ti naši heroji dok im sutra nije bilo zagarantirano, dok su gledali smrti u oči. Nisam mogao ne osjećati ponos dok sam hodao ulicama Vukovara, zahvalnost za sve sto su se naši heroji borili, i konačno nadu, nadu da ću i ja svoj život proživjeti žrtvujući se za ideale koji će našu domovinu učiniti boljom za život svakoga čovjeka, kako su to naši heroji beskompromisno i hrabro činili. Na kraju, nakon mise, krenuli smo napraviti zajedničku sliku, i u tom trenutku nam je prišla jedna gospođa koja je prepoznala ime heroja na mojoj majici. U tom trenutku sam zaista osjećao zahvalnost sto sam ovo mogao napraviti, i nadam se da sam joj kroz ovo, još vise oživio sjećanja na tog heroja. Mislav Matišić
Pronašao je svog tatu
Najupečatljiviji mi je događaj s Memorijalnog groblja. Prije mise, dvadeset metara od mene jedna je žena oblačila majicu visokom dečku. To mi je bilo jako dirljivo. Tada je žena pogledala prema meni i rekla „Pronašao je svog tatu!“ Kristina Mihaljević
Priredili: Matija Buzinac/Martina Kuveždanin
