‘On nas je volio’: nova enciklika pape Franje o Presvetom Srcu Isusovu

Autor: Alessandro Di Bussolo

“’On nas je ljubio’, kaže sveti Pavao o Kristu (usp. Rim 8:37), kako bismo shvatili da nas ništa nikada ne može “rastaviti” od te ljubavi (Rim 8,39)”: Tako počinje četvrta enciklika pape Franje, koja je dobila naslov od uvodnih riječi, Dilexit br.

Enciklika je posvećena ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista: “Njegovo otvoreno srce išlo je ispred nas i čeka nas, bezuvjetno, tražeći samo da nam ponudi svoju ljubav i prijateljstvo”, piše Papa u uvodnom odlomku. . „Jer ‘On nas je prvi ljubio’ (usp. 1 Iv 4,10). Zbog Isusa smo ‘spoznali i povjerovali u ljubav koju Bog ima prema nama’ (1 Iv 4,16).” Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Kristova ljubav predstavljena u Njegovom Presvetom Srcu

U našim društvima, piše Papa, “svjedoci smo i proliferacije različitih oblika religioznosti koji nemaju nikakve veze s osobnim odnosom s Bogom ljubavi” (87), dok kršćanstvo često zaboravlja “nježne utjehe vjere, radost služenja drugima, žar osobnog zauzimanja za poslanje” (88).

Kao odgovor, papa Franjo predlaže novo razmišljanje o Kristovoj ljubavi predstavljenoj u Njegovom Svetom Srcu. Poziva na obnovu “autentične pobožnosti” (163) prema Presvetom Srcu, podsjećajući da u Srcu Kristovu “nalazimo cijelo Evanđelje” (89). U Njegovom je Srcu da “napokon uistinu upoznajemo sebe i učimo ljubiti” (30).

Čini se da je svijet izgubio srce

Papa Franjo objašnjava da susrećući Kristovu ljubav, “postajemo sposobni kovati veze bratstva, prepoznati dostojanstvo svakog ljudskog bića i raditi zajedno u brizi za naš zajednički dom”, ističući odnos između Dilexit br i njegove društvene enciklike Laudato si’ i Fratelli tutti (217).

I “u prisutnosti Srca Kristova” moli Gospodina “da se smiluje ovom patničkom svijetu” i izlije na njega “blaga svoga svjetla i ljubavi, kako bi naš svijet, koji grabi naprijed unatoč ratovima, socio -ekonomske razlike i korištenje tehnologije, koje prijete našem čovječanstvu, mogu ponovno zadobiti ono najvažnije i najpotrebnije od svega: srce” (31).

Prilikom najave izrade dokumenta na kraju Opća publika Papa je 5. lipnja pojasnio da bi nam bilo od velike koristi razmišljati o različitim aspektima Gospodinove ljubavi, koji mogu osvijetliti put crkvene obnove i reći nešto smisleno svijetu koji je, čini se, izgubio srce.”

Ova enciklika dolazi u vrijeme proslave 350. obljetnice prvog očitovanja Presvetog Srca Isusova svetoj Margareti Mariji Alacoque 1673.; proslava obljetnice završit će 27. lipnja 2025.

Važnost povratka srcu

Otvarajući kratkim uvodom i podijeljenom u pet poglavlja, enciklika o pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu uključuje, kao što je najavljeno u lipnju, “dragocjena razmišljanja prethodnih učiteljskih tekstova i dugu povijest koja seže do Svetoga pisma, u kako bi danas cijeloj Crkvi ponovno predložio ovu pobožnost prožetu duhovnom ljepotom.”

Prvo poglavlje, “Važnost srca”, objašnjava zašto je potrebno „vratiti se srcu“ u svijetu u kojem smo u iskušenju da postanemo „nezasitni potrošači i robovi mehanizama tržišta“ (2). Analizira što podrazumijevamo pod “srcem”: Biblija o njemu govori kao o jezgri “koja leži skrivena ispod svih vanjskih pojava” (4), mjestu gdje ono što je prikazano izvana ili skriveno nije važno; tu smo doista ono što jesmo (6). Srce vodi do pitanja koja su važna: kakav smisao želim za svoj život, svoje izbore ili svoje postupke? Tko sam ja pred Bogom (8)?

Papa ističe da sadašnje “omalovažavanje” srca potječe iz helenskog i pretkršćanskog racionalizma, iz postkršćanskog idealizma i materijalizma u njegovim različitim oblicima” gdje je velika filozofska misao davala prednost pojmovima poput “razuma, volje ili slobode .”

„Neuspjeh da se napravi mjesta za srce… rezultirao je zakržljavanjem ideje o osobnom središtu, u kojem je ljubav, na kraju, jedina stvarnost koja može ujediniti sve ostale“ (10), piše Papa.

Za papu Franju važno je prepoznati da sam “ja sam svoje srce, jer moje srce je ono što me izdvaja, oblikuje moj duhovni identitet i stavlja me u zajedništvo s drugim ljudima” (14).

‘Svijet se može promijeniti počevši od srca’

Srce je ono koje ujedinjuje fragmente i „omogućuje sve autentične veze, budući da odnos koji nije oblikovan srcem nije u stanju prevladati fragmentaciju uzrokovanu individualizmom“ (17).

Duhovnost svetaca poput Ignacija Loyolskog (prihvaćanje Gospodinova prijateljstva je stvar srca) i svetog Johna Henryja Newmana (Gospodin nas spašava govoreći našem srcu iz svog Presvetog Srca) uči nas, piše papa Franjo, da “prije Srce Isusovo, živo i prisutno, naš um, prosvijetljen Duhom, raste u razumijevanju Njegovih riječi” (27). To ima društvene posljedice, jer se “svijet može promijeniti počevši od srca” (28).

‘Djela i riječi ljubavi’

Drugo poglavlje posvećeno je djelima i riječima ljubavi Kristove. Djela kojima nas tretira kao prijatelje i pokazuje da je Bog “blizina, suosjećanje i nježna ljubav” vidljiva su u Njegovim susretima sa Samarijankom, Nikodemom, prostitutkom, preljubnicom i slijepcem na putu ( 35).

Njegov pogled, koji “prodire u dubinu vašeg srca” (39), pokazuje “koliko je Isus bio pažljiv prema pojedincima, a prije svega prema njihovim problemima i potrebama” (40), na način da se “divite dobrim stvarima koje On prepoznaje”. u nama” — kao što je prepoznao dobro u stotniku — čak i ako ih drugi ignoriraju (41).

Njegova najrječitija riječ ljubavi je “biti pribijen na križ”, nakon što je plakao za svojim prijateljem Lazarom i patio u Getsemanskom vrtu, svjestan Njegove nasilne smrti “od ruku onih koje je toliko ljubio” (45. , 46).

Misterij srca koje je toliko voljelo

U trećem poglavlju, “Ovo je srce koje je toliko voljelo,” Papa podsjeća kako Crkva promišlja i promišljala je o “svetom otajstvu Presvetog Srca Gospodinova”. Poziva se na encikliku Pija XII Haurietis aquaso pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu (1956.). Pojašnjava da „pobožnost Srcu Kristovu nije štovanje jednog jedinog organa osim Isusove Osobe,“ jer obožavamo „cijelog Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, predstavljen slikom koja ističe Njegovo srce ” (48).

Slika tjelesnog srca pomaže nam kontemplirati da ljubav Srca Isusa Krista ne razumije samo božansko milosrđe, nego se proteže i na ljudsku ljubav (61). Njegovo Srce, nastavlja papa Franjo, citirajući papu Benedikta XVI., sadrži “trostruku ljubav”: osjetljivu ljubav Njegova fizičkog srca i Njegovu dvostruku duhovnu ljubav, i ljudsku i božansku, u kojoj nalazimo “beskonačno u konačnom” (67). ).

Presveto Srce Isusovo je sinteza Evanđelja

Papa pojašnjava da su viđenja nekih svetaca, posebno posvećenih Srcu Kristovu, “bogati izvori ohrabrenja i mogu se pokazati vrlo korisnima”, ali “nisu nešto u što su vjernici dužni vjerovati kao da su Riječ Božja .”

U isto vrijeme, podsjeća nas, zajedno s papom Pijem XII., da se za ovu pobožnost “ne može reći da ‘duguje svoje podrijetlo privatnim objavama’”. Umjesto toga, “pobožnost Kristovu srcu ključna je za naš kršćanski život u mjeri u kojoj ono izražava našu otvorenost u vjeri i klanjanje otajstvu Gospodinove božanske i ljudske ljubavi” i “u tom smislu možemo još jednom potvrditi da je Presveto Srce sinteza Evanđelja” (83).

Papa poziva na obnavljanje pobožnosti prema Srcu Kristovu, posebno kako bi se suprotstavili „novim očitovanjima bestjelesne duhovnosti“ koja se množe u društvu (87). Bitno je, kaže, vratiti se “utjelovljenoj sintezi Evanđelja” (90) pred “zajednicama i pastirima koji su pretjerano zaokupljeni vanjskim aktivnostima, strukturalnim reformama koje nemaju mnogo veze s Evanđeljem, opsesivnim planovima reorganizacije. , svjetovni projekti, svjetovni načini razmišljanja i obvezni programi” (88).

Iskustvo ‘ljubavi koja se daje kao piće’

U posljednja dva poglavlja papa Franjo ističe dva aspekta koja bi pobožnost Presvetom Srcu trebala ujediniti kako bi nas “hranila i približavala Evanđelju”: osobno duhovno iskustvo te zajedništvo i misionarsko zalaganje.

U četvrtom poglavlju, “Ljubav koja se daje kao piće,” on preispituje Sveto pismo, i s prvim kršćanima, prepoznaje Krista i Njegovu probodenu stranu u “onome koga su proboli”, proročanstvo iz Zaharijine knjige u kojoj Bog sebe naziva otvorenim izvorom za ljude, da ugasi njihova žeđ za Božjom ljubavlju, “da ih očisti od grijeha i nečistoće” (95).

Različiti crkveni oci spomenuli su “Isusovu ranjenu stranu kao izvor vode Duha Svetoga” – osobito sv. Augustina, koji je “otvorio put pobožnosti Presvetom Srcu kao mjestu našeg osobnog susreta s Gospodinom” (103).

Postupno se ta ranjena strana, podsjeća Papa, “počela povezivati ​​s Njegovim Srcem” (109) i navodi nekoliko svetih žena koje su “pričajući svoja iskustva susreta s Kristom, govorile o počinku u srcu Gospodinovu kao izvor života i unutarnjeg mira (110).«

Među suvremenim poklonicima enciklika prvi put spominje sv. Franju Saleškog, koji svoj duhovni prijedlog iznosi s “jednim srcem probodenim dvjema strijelama” (118).

Ukazanja svetoj Margareti Mariji Alacoque

Pod utjecajem te duhovnosti, sveta Margareta Marija Alacoque ispričala je Isusova ukazanja u Paray-le-Monialu, između kraja prosinca 1673. i lipnja 1675. Srž poruke koja nam je prenesena može se sažeti u riječi koje je čuo Sveta Margareta: “To je srce koje je toliko ljubilo ljude da nije štedjelo ništa, čak ni da se isprazni i potroši da bi im iskazalo svoju ljubav” (121).

Terezije iz Lisieuxa, Ignacija Loyole i Faustine Kowalske

Dilexit br dalje govori o svetoj Tereziji iz Lisieuxa, koja opisuje Isusa kao Onoga “čije srce kuca u skladu s mojim” (134); i o njezinim pismima sestri Marie, koja pomažu da se izbjegne fokusiranje pobožnosti Presvetom Srcu na patnju, “budući da su neki prikazivali naknadu prvenstveno u smislu gomilanja žrtava i dobrih djela”. Umjesto toga, “Terezija, sa svoje strane, predstavlja pouzdanje kao najveću i najbolju ponudu, ugodnu srcu Kristovu” (138).

Papa Franjo također posvećuje nekoliko odlomaka enciklike mjestu Presvetog Srca u povijesti Družbe Isusove, ističući da u svojim Duhovnim vježbama sveti Ignacije Loyolski predlaže onima koji slijede metodu „ući u Srce Kristovo ” u dijalogu od srca do srca.

U rujnu 1871., bilježi on, otac Pieter Jan Beckx posvetio je Družbu Presvetom Srcu Isusovu; a otac Pedro Arrupe ponovno je to učinio 1972. (146).

Iskustva svete Faustine Kowalske, podsjetio je papa Franjo, ponovno su predložila pobožnost “velikim naglaskom na slavni život uskrsloga Gospodina i njegovo božansko milosrđe”; a potaknut tim promišljanjima, sveti Ivan Pavao II. također je „intimno povezao svoja razmišljanja o božanskom milosrđu s pobožnošću prema Srcu Kristovu“ (149).

Govoreći o “pobožnosti utjehe”, enciklika objašnjava da gledanje znakova muke p koje čuva srce Uskrsloga, „prirodno je dakle da vjernici žele odgovoriti ne samo na ovaj golemi izljev ljubavi, nego i na patnju koju je Gospodin odlučio podnijeti radi te ljubavi“ (151).

Papa Franjo također traži “da nitko ne omalovažava žarku pobožnost svetog vjernog Božjeg naroda koji u svojoj pučkoj pobožnosti želi utješiti Krista” (160). Bog nam, kaže, “pruža utjehu ‘da bismo mogli tješiti one koji su u bilo kojoj nevolji, onom utjehom kojom nas same tješi Bog’” (162).

Pobožnost Srcu Kristovu šalje nas k braći

Peto i posljednje poglavlje enciklike, “Ljubav za ljubav,” razvija se zajedničarsku, društvenu i misijsku dimenziju svake autentične pobožnosti prema Srcu Kristovu, koje, budući da nas »vodi k Ocu«, također nas »šalje k ​​našoj braći i sestrama« (163). Doista, ljubav prema braći i sestrama najveća je gesta koju Mu možemo ponuditi “da uzvratimo ljubav za ljubav” (166).

Promatrajući povijest duhovnosti, Papa podsjeća da je svetog Charlesa de Foucaulda misionarsko zalaganje učinilo “sveopćim bratom”: “Dopuštajući da ga oblikuje Kristovo srce, nastojao je u svojoj bratskoj zajednici skloniti cijelo napaćeno čovječanstvo. srce” (179).

Papa Franjo potom govori o „opravdanju“: kako je objasnio sveti Ivan Pavao II., „povjeravajući se zajedno srcu Kristovu, ‘nad ruševinama nakupljenim mržnjom i nasiljem, toliko željenu civilizaciju ljubavi, Kraljevstvo srca Krista, može se izgraditi’” (182).

Misija da se svijet zaljubi

Enciklika ponovno podsjeća zajedno sa svetim Ivanom Pavlom II. da „Posvetu srcu Kristovu treba promatrati u odnosu na misionarsko djelovanje Crkve, budući da odgovara želji Isusova srca da se proširi svijetom, kroz članovi Njegovog Tijela, Njegovo potpuno opredjeljenje za Kraljevstvo.’ Kao rezultat toga, ‘po svjedočenju kršćana, ‘ljubav će biti izlivena u ljudska srca, da se izgradi Kristovo tijelo, koje je Crkva, i da se izgradi društvo pravde, mira i bratstva’ (206).

Kako bismo izbjegli veliki rizik, kako je naglasio sveti Pavao VI., „u svemu što govorimo i činimo, ne uspijevamo ostvariti radosni susret s Kristovom ljubavlju koja nas grli i spašava“ (208), potrebni su nam „misionari“. koji su i sami zaljubljeni i koji se, opčinjeni Kristom, osjećaju dužnima dijeliti tu ljubav koja im je promijenila život” (209).

Molitva pape Franje

Tekst završava ovom molitvom pape Franje:

“Molim našeg Gospodina Isusa Krista da dopusti da Njegovo Presveto Srce može nastaviti izlijevati potoke žive vode koja može izliječiti rane koje smo prouzročili, ojačati našu sposobnost da volimo i služimo drugima i nadahnuti nas da zajedno idemo prema pravednom , solidarni i bratski svijet. Do onog dana kada ćemo se radovati slaveći zajedno gozbu nebeskog kraljevstva u prisutnosti uskrslog Gospodina, koji sve naše razlike usklađuje u svjetlu koje neprestano zrači iz njegova otvorenog srca. Neka je blagoslovljen zauvijek« (220).

Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje