U Velikoj dvorani Ordinarijata Riječke nadbiskupije u srijedu 16. srpnja održana je javna tribina 4. Mediteranskih teoloških susreta na temu: „Od dogme do dijaloga: teologija pred suvremenim izazovima“. Na tribini je sudjelovao niz istaknutih teologa i profesora, ujedno i predavača na Susretima: Lejla Demiri, profesorica islamske dogmatike i izvršna direktorica Centra za islamsku teologiju Sveučilišta u Tubingenu, Johanna Gustafsson Lundberg, profesorica etike na Centru za teologiju i religijske studije Sveučilišta u Lundu, Marko Medved, teolog i crkveni povjesničar, profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Sergio Massironi, profesor teologije na Universita Cattolica del Sacro Cuore u Italiji i Vladan Perišić, umirovljeni profesor filozofije i patrologije na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu sveučilišta u Beogradu.
Tribini su prisustvovali riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić, generalni vikar Mario Tomljanović, kao i povjerenici nadbiskupije za pastoral i osobe posvećenoga života, Mario Gerić i Nikola Uravić. Moderator tribine bio je Stanko Perica, DI. Tribina se održavala na engleskom jeziku s osiguranim prijevodom na hrvatski jezik.
Tribina je održana u stilu odgovora na aktualna pitanja teologije današnjeg vremenu. U uvodu moderatora Stanka Perice je naglašeno kako je razlog održavanja tribine izazovi teologije danas, kao i 1700 godina od zaključaka donesenih na Nicejskom saboru, te 60 godina od održavanja II. Vatikanskog koncila.
Početno pitanje upućeno je profesorici islamske dogmatike, Lejli Demiri o tome koji su izazovi teologije danas?
U svom odgovoru, profesorica Demiri je navela da su najaktualnija „tri izazova: klimatske promjene, umjetna inteligencija (AI) i različite vjerske tradicije. Klimatske promjene aktualna su tema i kršćanstva i islama. Regulacija korištenja umjetne inteligencije također. Što se susreta s drugim tiče, važna je međusobna teološka gostoljubivost, teologija ‘s drugim, i pred drugim’. Važno je i nastojanje oko međureligijskog dijaloga kojeg ne obavljaju religije već pojedinci.“
Na drugo pitanje, o ulozi teologije današnjem sekularnom društvu odgovorila je Johanna Gustafsson Lundberg, profesorica etike: „Švedska se kao primjer sekularnog društva suočava s važnim pitanjima oko toga jesmo li kršćani ili smo religiozni? Jesmo li samo ‘duhovno zainteresirani’, u čemu se u duhovnosti naglašavaju velebna iskustva koja nadilaze čovjeka, poput iskustva prirode. Naglašava se potreba za pripadnošću i zajedništvom. Što se Luteranske Crkve tiče, i dalje se navodi da joj brojčano pripada 10, 2 milijuna stanovnika, ali te brojke ne znače mnogo jer ne svjedoče o vjerskog praksi. Teologija u današnjem društvu, da bi bila učinkovita, mora uzeti u obzir globalnu mobilnost, povećanu religioznu pismenost i vlastitu odgovornost.“ Profesor Vladan Perišić dao je odgovor na iduće pitanje o povezanosti vjere s etničkim identitetom te kako ne pasti u zamku poistovjećivanja vjere i nacije? „Nacionalizam je neutemeljeno veličanje vlastite nacije, izraženog mita o naciji kao žrtvi. ‘Političke elite’ dodjeljuju Crkvi ulogu čuvara nacionalnog jedinstva, što je ona kroz povijest rado prigrlila. Zato je i dolazilo do sablazni. No, identitet ne dolazi od n1acije, već od Isusa Krista. Krštenjem se gubi identitet nacije a rađa identitet zasnovan na Bogočovjeku. Moramo izabrati između nacije i Krista.“
Uslijedilo je pitanje upućeno profesoru Marku Medvedu o 1100 godina Hrvatskog kraljevstva, te kakvo je njegovo gledište kao teologa i povjesničara na moguće osporavanje točnosti datiranja te obljetnice. „Sabori 925. i 928. godine su bile važne radi integracije dalmatinske obale sa hrvatskim zaleđem. Kao crkveni povjesničar usuđujem se reći da je Crkva previše zagledana u prošlost i u povijest. Možda je razlog strah od sadašnjosti i budućnosti. Kakav bi trebao biti pristup Crkve prema povijesti? Crkveni povjesničari bi trebali više poučavati o pojmu sakralizacije povijesti koji govori o miješanju nacionalnog i crkvenog identitet. Nacionalni identitet se stječe rođenjem, a crkveni identitet krštenjem. Kršćanstvo nadilazi narode, sabire svoje članove iz svih naroda, čija domovina nije ovdje na Zemlji. Crkva ima zadaću koristiti povijest kao pomagalo u približavanju istina vjere izrečenim na način koji suvremeni čovjek može razumjeti. Kao što enciklika Gaudium et Spes kaže, ‘Crkva ima zadaću ispitivati znakove vremena u svjetlu evanđelja’. Bog nam progovara kroz objavu, ali i progovara kroz povijest. Posljednje pitanje bilo je upućeno Sergiju Massironiju, profesoru teologije, i dotaklo je temu prisutnu u naslovu ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta a to je odnos dogme i dijaloga. Kakav taj odnos treba biti, profesor Massironi je rekao kako „je dijalog moguć bez dogme, ali je dogma produkt dijaloga. Objava je dijaloška, kao i Isusovo djelovanje.“ Istaknuo je zanimljiv detalj kako se prilikom Isusove kušnje u pustinji (Mk 1, 12- 13; Lk 4, 1- 13), Sotona prikazuje kao najveći dogmatičar. Isus ne želi konačne definicije prije svoje smrti na križu. On je dirnut ljudima, njihovom patnjom. Dogma je prijenos objave, ali za njezin prijenos važno je prijateljstvo i komunitarno zajedništvo kakvo je prisutno u Presvetom Trojstvu.“
U drugom dijelu pitanja bilo je riječi o problemima s kojima se teologija susreće danas, o čemu ovdje donosimo kratak presjek. „Uloga religije u suvremenom društvu je one koja pobija osamljenost i podrška je suvremenom življenju u vremenu kada mnogi žive sami.“, istaknula je, profesorica Demiri. Bilo je riječi i o problemu migracija na koji je „odgovor integracija, adekvatan sustav socijalne skrbi, stav dobrodošlice prema migrantima kao početak poboljšanja interakcije s njima. Što se nasilja koje se s dolaskom migranata tiče, one se trebaju rješavati u skladu sa zakonom i sustavom socijalne skrbi.“, rekla je prof. Gustafsson Lundberg . Što se tiče sinodalne metode i naše otvorenosti prema drugima, rečeno je u odgovoru prof. Massironija da, primjerice „ekološka osviještenost nije nova tema za Crkvu, jer se zasniva na vjeri u Boga Stvoritelja. Ako nas nije briga za stvoreni svijet, mi ispovijedamo nešto drugo ali ne stav koji je u osnovi dogma. Socijalna pravda također je tema koja zahtijeva snažan dijalog unutar Crkve. Ako dijaloga nema imamo pojavu hereza koje smo imali nekad: gnosticizam i pelagijanizam“. Prof. Perišić je teolozima u odnosu na politička pitanja savjetovao da „ostanu neutralni kada se radi o međustranačkim trvenjima. Ali ne smijemo ostati neutralni kada su u pitanju osnovne ljudske slobode i vrijednosti. Ako se u društvu uništava pravda, neće je biti ni za kršćane. Uništeni obrazovni sustav znači izostanak pismenosti i porast fanatizma. Protiv korumpirane su se vlasti u Srbiji podigli studenti već osam mjeseci, a teolozi su prosvjed podržali. Teolog je u službi istine i pravde. Njemu je istina svetinja.“ Prof. Medved je za kraj i ohrabrenje svim teolozima u nastavku istraživanja, rekao da „vjera bez teologije postaje opasna. Duga je povijest teologije u Rijeci. Još 1633. godine Isusovci su mogli podijeliti diplome iz teologije. Na području historiografije smo učinili iskorak jer smo povijest prestali promatrati viktimološki. U javnoj memoriji pokušavamo nadići zlopamćenje i selektivno pamćenje. Zadnjih tjedana i mjeseci smo mnogo govorili o papi Franji, s kojim zajedno mogu reći da se s margina i višenacionalnih stajališta bolje vidi. Crkva danas može naviještati evanđelje samo kroz ‘sinodalna vrata’.“ Nakon završetka izlaganja uvaženih profesora uslijedila je zanimljiva rasprava sudionika i nastavio se dijalog o ovim relevantnim teološkim temama.
Eva Marković
Objavljeno: 17. srpnja 2025.
