Redoviti biblijski susret u župi u Bugojnu održan je i ove srijede 4. lipnja 2025. Svjedočanstvo vjere kroz patnju i nevjeru svjedočila je Nevenka Curić iz Dubrovnika. Zajedno sa svojim suprugom Milenkom željela je podijeliti svoje životno iskustvo kroz koje je prošla, kako kazuje, osnažena i puna nade, vedrine i istinske vjere.
U nastavku donosimo u cijelosti prikaz susreta preuzet s portala župe Bugojno:
Proživjeti veliki dio života u obavljanju svakodnevnih poslova, boreći se imati što više i priskrbiti svojoj obitelji donekle lagodan život, nije nepoznanica. Kad tu uhodanu svakodnevnicu naruše problemi, bolest, smrt i svakodnevna patnja tada se pokušamo prihvatiti onoga što imamo. A što imamo? Često je to prolazno, prazno, bez smisla. Utjeha je u tom trenutku samo imati, ali ne i živjeti. Gospođa Nevenka se i sama našla u tami kad je izgubila sina, misleći kako je s njim otišao i smisao njenog života. No, vapaj dubine njenog srca tražio je one mrvice koje su ostale iz obiteljske vjerske tradicije.
Gospodin je čuo vapaje, otkrio je prazninu njenog srca i svojim svjetlom otvarao put prema izlazu iz dubine tame. Gospodin Isus joj je otvarao oči kako bi shvatila da vjera nije samo biti dobar čovjek, dobra medicinska sestra, dobar radnik, činiti dobra djela i ponekad ići u crkvu. To je tek početak duhovnog života. Put prema potpunom ispunjenju i predanju je još od tog daleko, svjedočila je gđa Nevenka Curić.
I njen odnos prema najstarijem sinu, kojega je iz straha vezala za sebe dajući mu sve samo ne ljubav kakvu bi trebala. Prolazeći danas kroz taj odnos majke i sina, roditelja i djeteta, shvatila je, pogreška je vezati dijete uz sebe materijalnim darovima i izvanjskim iskazivanjima ljubavi. Neminovno će se iz tog odnosa javljati strah za svaki korak i taj strah će stvarati otuđenost ili bolesnu navezanost jednih na druge. Svjedočeći iskreno i produhovljeno, s dozom duhovitosti, gđa Nevenka je potaknula na razmišljanje nazočne sudionike biblijskog susreta. Vidljive su bile i emocije na licima koje su oživljene nutarnjim ranama.
Isplakati suze, suočiti se s ranama unutar sebe, podignuti ruke i pogled upraviti Bogu, osluškivati u tišini, što mi to moj Bog govori i predate njemu sve, to je vjera. On postaje naš život, naša svakodnevnica. To je odnos koji ne mijenja druge, nego prvenstveno mene osobno. Tek kad sam ja predana Bogu, otvara se put prema drugomu, prema slobodi međusobnih odnosa. Bića smo upućena jedni na druge i u tom zajedništvu postajemo spremni mijenjati svijet i događaje u svijetu.
Gđa Nevenka je zaista svojim svjedočanstvom izazvala povjerenje i zahvalnost u nazočnima. Vjerujem biti će još prilike za ovakve susrete i svjedočanstva. Zahvalni smo Bogu i onima koji se trude u svaki biblijski susret unijeti svježinu Riječi i svjedočenja onih koji Riječ spoznaju i žive. / V. D.
