Dok Crkva slavi blagdan uzdizanja Svetog križa, Jenny Kraska razmišlja o temi, “gdje se susreću patnja i ljubav”.
Jenny Kraska
Svake godine, 14. rujna, Crkva slavi blagdan uzdizanja Svetog križa – dan kada su kršćani pozvani da podignu visoko instrument Kristove smrti. To je čudan i upečatljiv paradoks: uzvisujemo nešto što je nekada bilo simbol srama i okrutnosti.
U ovom trenutku da se Paradox osjeća posebno teško prihvatiti. U samo proteklih nekoliko tjedana uzdrmale su nas tragična masovna pucnjava katoličke škole na misi u Minneapolisu. Ponovno smo obilježili obljetnicu 11. septembra, sjećajući se terora i tuge toga dana. Bili smo svjedoci šokantnog atentata na Charlieja Kirka. A izvan naših granica, svijet i dalje oživljava naizgled beskrajne ratne strahote – cijeli gradovi sveden na ruševine, obitelji rastrgane i bezbroj života izgubljenih bez kraja na vidiku. Ovi događaji ostavljaju mnoga srca koja se osjećaju srušena pod težinom tuge, straha i bijesa.
U ovoj pozadini, slaviti križ može se činiti gotovo nemogućim. Kako se možemo radovati križu kad se toliko mnogi u stvarnom vremenu prikupi za svoje križeve? Kako možemo govoriti o slavi kad postoji toliko tuge?
Pa ipak, to je samo srce kršćanske misterije. Isus nam ovaj tjedan govori u Ivanovom evanđelju da je baš kao što je Mojsije podigao brončanu zmiju u pustinji kako bi izliječio narod, tako da se Sin Čovječji mora podići na križ kako bi donio vječni život. Ne izbjegava ga patiti ili objašnjavati. Umjesto toga, on ulazi u nju. Omogućuje mržnju, nasilje i grijeh svijeta da učine svoje najgore i, u tom trenutku naizgled poraza, pretvara križ u najveći znak ljubavi koji je svijet ikad znao.
Zbog toga naša bol ne nestaje. Ali to daje našu bol značenje. To nam govori da čak i ovdje – čak i pred djecom ubijenom na misi, čak i u dugoj sjeni 11. septembra, čak i u šoku političkog nasilja, čak i usred uništenja rata – Bog nas nije napustio. On je s nama u patnji i već je na poslu otkupljen.
Križ nije kraj priče. Onaj koji je podignut u agoniji sada kraljuje u slavi. Zbog toga se usuđujemo vjerovati da je ljubav jača od mržnje, da je život jači od smrti, a svjetlost sjaji čak i na najmračnijim mjestima.
Naša nada u križu mora biti veća od težine križa. To nije laka nada. Nada je koja gleda ravno u svjetske rane i još uvijek odluči vjerovati u uskrsnuće. Dok gledamo na križ ovog tjedna, možemo li staviti svu tugu koju nosimo u njegovom stopalu i usuđujemo se vjerovati da će Bog koji je donio život iz smrti to ponoviti.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u tijeku tako što ćete se pretplatiti na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje