Moderni znanstvenici mogu dovesti u pitanje ulogu svetog Dominika u molitvi krunice, ali povijesni dokazi nude uvjerljiv slučaj.
Imam malo kosti za izabrati. Mislim da je dobro utvrđeno da Sveta krunica ima nekoliko različitih priča o podrijetlu, a neke od njih su potpuno pogrešne, kontradiktorne ili su zapravo lijen pokušaj da se popuni povijest u kojoj nalazimo praznine.
Počnimo s osnovnom verzijom: moderne knjige vole pričati šarmantnu priču o nepismenim laicima koji su, nesposobni pročitati 150 psalama koje su redovnici svakodnevno recitirali, umjesto toga dobili jednostavne molitve za ponavljanje. A ovi vjernici zamislili su ovo: molitveni lanac od 150 “Zdravo Marijo” i “Oče naš” na nizu čvorova. Ideja je bila stvoriti nešto usporedivo s dnevnom rutinom redovnika, bez latinskog i teškog učenja napamet. Na kraju su ti čvorovi zamijenjeni perlama – jer, budimo iskreni, čvorovi nikada neće biti sljedeća velika stvar u modi.
Ova verzija je začinjena s nešto istine, ali ima neke velike netočnosti. Prije svega, nisu svi redovnici molili svih 150 psalama. Sinode, koncili i bule bavit će se standardizacijom božanskog ureda mnogo nakon što je krunica naglo porasla u popularnosti u 13. stoljeću.
Šire prihvaćena verzija podrijetla krunice dolazi ravno iz srednjovjekovne Francuske, gdje se sveti Dominic de Guzman našao usred jedne od najintenzivnijih vjerskih rasprava tog vremena. Albižani, ili katari kako su ih zvali, pojavili su se u regiji, šireći svoju dualističku teologiju i gnostičku herezu. Bili su ekstremni antikatolici, odbijali su brak, rađanje djece, pa čak i krštenje – osim ako smrt nije bila odmah iza ugla. I dok su tvrdili da se klone nasilja, njihova verzija mira izgledala je sumnjivo kao prisilna pokornost.
Činilo se da katari – koji su se ponašali kao farizeji “svetiji od tebe” iz Starog zavjeta – predstavljaju kontrapunkt raskošnom načinu života nekih katoličkih svećenika. Kao što se može zamisliti, to je izazvalo vjersku i političku oluju. Ulazi sveti Dominik, kanonik iz španjolskog premonstratskog samostana Santa María de La Vid. Dominik je bio poznat po svom propovijedanju, ali nije samo propovijedao — sudjelovao je u raspravama s katarima, a njegova kombinacija strastvene evangelizacije i skromnog života navela je mnoge da preispitaju svoja uvjerenja. Bio je na udaru.
Godine 1208. predaja nam govori da se Blažena Djevica ukazala Dominiku i dala mu duhovno “tajno oružje” — molitvu koja bi katolicima pomogla u borbi protiv krivovjerja i približila se Bogu. Gospa je otkrila oblik pobožnosti i raspored svetih otajstava Kristova i Marijina života koja će odagnati krivovjerje i potaknuti svakoga vjernika na pobožnost ispunjenu vjerom. I tako je rođena sveta krunica, meditacija o Kristovom životu kroz 15 različitih otajstava. Dominik i njegovi sljedbenici počeli su širiti ovu snažnu novu molitvu, i ubrzo su katari bili protjerani iz Europe.
Ubrzo je dominikanski red službeno odobrio papa Honorije III., postavši moćnik u propovijedanju krunice i iskorijenjivanju albižanaca.
Može li se ova verzija povijesti dokazati? To je veliko pitanje. Odgovorit ću s čvrstim i sigurnim “Da”.
Ono što dominikancima nedostaje jest pisana povijest tih događaja. Postoji duboka praznina u suvremenoj povijesti krunice bez obzira na to koja se verzija priče gurala na stranice knjiga i časopisa. Ali to ne znači da ne postoje dokazi koji bi se mogli spojiti. (Sigurno postoji.) I to ne znači da ne možemo dati neke logične argumente za tradicionalnu priču.
Kao što sam spomenuo, nedostaje nam konačan korpus postojećih spisa o krunici. Tek u spisima blaženog Alana de la Rochea u kasnim 1400-ima čitamo temeljitu verziju tradicije o Blaženoj Djevici koja poučava Dominika. To je razlika od gotovo 240 godina! Zbog toga je loše vođenje evidencije popularna šala u dominikanskim krugovima. Znao sam za to kao dominikanac laik mnogo prije nego što sam započeo istraživanje o toj temi. De la Roche se nažalost smatra pravim autorom Krunice.
Ali evo na što se sve svodi: ne vidimo nikakve dokaze o bilo čemu što nalikuje krunici prije sv. Dominika i eksploziju upotrebe krunice u vrijeme neposredno nakon Dominika.
Višestruko recitiranje kraćih kršćanskih molitvi bila je opća praksa kršćana stoljećima prije Dominika. Međutim, nigdje to nije bilo očitije nego u Engleskoj, gdje je “pojas od Pater Nosters” (Oče naš) trebalo je moliti na sprovodima iu Parizu, gdje su povjesničari naveli proizvođače ovih naizgled nizova perli ili čvorova.
Ono što, međutim, ne nalazimo je veći dio recitacije Anđeoskog pozdrava (Zdravo Marijo), doksologije, Vjerovanja ili meditacije o Kristovom životu u strukturi. A to je srž svete krunice. To je koliko i poučni aparat koliko i pobožnost vjere.
Jean Mabillon, francuski benediktinski redovnik iz 17. stoljeća, bio je glasoviti kompilator – otmjena riječ za povjesničara. On bilježi u svom Acta Ordinis S. Benedicti više uredbi biskupa iz Dominikova vremena koje upućuju vjernike da mole koristeći Anđeoski pozdrav i Apostolsko vjerovanje u uzastopnom ponavljanju – i to ne kao sredstvo zamjene Oče naš, nego ga podupiru, budući da su mnoge sekte tog vremena poput katara gdje sijući sjeme sumnje u Utjelovljenje.
Možemo li se zadovoljiti s ovim u dokazivanju da čak ni osnovni oblik svete krunice nije postojao prije Dominika? Da, možemo. Međutim, možemo li također sugerirati da su postojali preludiji za strukturu krunice koju su propovijedali Dominik i njegovi nasljednici? Da, mislim da se sa sigurnošću može reći da oboje mogu dobro koegzistirati.
Što onda za vrijeme prednji svetom Dominiku? Alan de la Roche nije bio jedini pisac iz 15. stoljeća koji je spomenuo neposrednu vezu Krunice sa svetim Dominikom. Pojavljuje se još jedan zanimljiv izvor: Thomas à Kempis (1380-1471). Kempis spominje u kronici samostana sv. Agneze da, “[the Rosary] kako je propovijedao sveti otac sv. Dominik,” dodavši, “iako je neko vrijeme bila zanemarena”.
Njih su velikom snagom nadopunili i pape toga vremena. Inocent VIII, Aleksandar VI i Siksto IV zaslužni su krunicu Dominiku, a njegovu popularnost njegovim nasljednicima.
Statut iz beguinage u Gentu iz 1234. upućuje svoje vjernike da mole “tri krune [crowns] tvoreći takozvani Psaltir Blažene Djevice” i tumačio je da su te “korone” skupovi misterija. To znamo iz argumenata koje su bolandisti reformacije pokušali upotrijebiti protiv molitvi Crkve za Marijin zagovor.
Jean de Mailly zabilježio je biskupiju Metz 1243. i naveo da je bila široko rasprostranjena praksa moliti 150 anđeoskih pozdrava, osobito među ženama. I konačno, nalazimo u zbirci spisa biskupa St. Galla iz današnje Švicarske, koja datira iz 1454. godine, gotovo točan opis krunice kao “tri puta 50 Ave Marias pod naslovom Psaltir Blažene Djevice, brojeći svoje molitve na zrncima krunice koju su držali u rukama, i u isto vrijeme razmišljajući o otajstvima života i smrti našega Gospodina.” To znamo iz neupitne učenosti Auguste Theodosia Drane. Referenca koju Drane iznosi može biti stoljećima kasnije od drugih, ranijih svjedočanstava, ali poanta ovoga, i svih ovih, je da Alan de la Roche sigurno nije bio prvi autor koji se pozvao na Krunicu, tada poznatu kao Psalter Blažena Djevica.
Što možemo učiniti od ovoga? Uvjeren sam zaključiti da je postojala krunica koju su propovijedali Dominik i njegovi nasljednici. Dominik vjerojatno nije sjeo jednog dana i vratio se u samostan i rekao: “Evo krunice koju ćemo koristiti zauvijek,” ali je sigurno zasadio sjeme za ono što će postati krunica kakvu danas poznajemo. Znamo da je Pio V. izdao bulu Consueverunt Romani Pontificesčime je Krunica osigurana u sadašnjem obliku. Ali on je bio samo jedan u dugom i sigurnom nizu papa koji je utvrdio njezinu povijest i pripisao je svetom Dominiku. Reference koje su im dane mora da su bile dovoljne da i njih uvjere, s obzirom na univerzalni utjecaj njihovih smjernica na Crkvu.
Stoga rana povijest dominikanaca ne bi trebala biti jedina stvar koju gledamo kada utvrđujemo podrijetlo svete krunice. Čitatelji anala ovog razdoblja složit će se da je to bilo kratko razdoblje pada za mnoge vjerske skupine, a stvaranje povijesti mnogima nije bilo na vrhu popisa. Je li štetno držati jučerašnje ljude današnjim standardima?
