Foto -esej: Vidio sam tisuće ulicama, ne samo za pogled, već i za obožavanje – u pustinjama, gradovima i planinskim dolinama. Gledao sam kako ljudi kleknu betonu, puknu u suzama i pjevaju u noć.
Los Angeles – “Ovo nije preporod, ovo je renesansa! ” Povikao je, dok je euharistijska povorka ušla u dvorište katedrale u centru Los Angelesa.
“Budući da je oživljavanje kad je nešto mrtvo, a ova crkva sigurno nije mrtva!”
Nisam uhvatio njegovo ime. Samo njegovo uvjerenje. Videograf koji je stajao pored mene okrenuo se prema meni, nacerio se, slegnuo ramenima, a oboje smo se smijali.
Ali čovjekove riječi od tada su me proganjale.
Oživljavanje ili renesansa?
U početku sam ga slegnuo. Koristili smo riječ oživljavanje Već godinama – nacionalni euharistijski preporod, euharistijsko hodočašće, sve to. I s pravom tako. Oživljavanje je dio našeg zajedničkog jezika kao katolici i kršćani. To dočarava slike šatora, propovijedanja, vatre, pokajanja, duša koje su se odvajale od sna i srca povučene od očaja.
A oživljavanje Je li nešto zbog čega krv opet teče. Hitno je. Glasno. Bez daha. Ima svoje mjesto.
Ali što ako je ovo nešto više?
Što ako ono što trenutno živimo nije samo povratak … već preporod?
Renesansa: ne samo povratak, već i ponovno buđenje
Riječ renesansa znači više od preporoda. To znači cvjetanje. Vrijeme ne samo kad se nešto vrati, već i kad se proširi – kad se stvara umjetnost, traži se istina, ljepota cvjeta i sama kultura počinje ponovno disati.
Razmislite o tome što je renesansa povijesno značila za crkvu – nije se samo oporavio prošlost, već o stvaranju novih oblika pobožnosti, nadahnjujući revolucionarnu arhitekturu i iskrivljavanje svježeg teološkog razmišljanja. Radilo se o tome da crkva postane zaštitnik ljepote i istine na načine koji su transformirali čitave civilizacije.
U tom svjetlu, možda je ono što je taj čovjek vikao više od ispada.
Možda je to bilo proročko.
Posljednjih dana bio sam na putu fotografirajući rutu St. Katharine Drexel nacionalnog euharistijskog hodočašća. Vidio sam tisuće ulicama, ne samo za pogled, već i za obožavanje – U pustinji, gradovima i planinskim dolinama. Gledao sam kako ljudi kleknu betonu, puknu u suzama i pjevaju u noć.
U Flagstaffu sam gledao kako mlada majka podiže dijete prema blagoslovljenom sakramentu, šapćući molitve koje nisam mogao čuti, ali čiju hitnost mogu osjetiti s 20 stopa dalje. Možda će se to dijete odrasti sjećajući tog trenutka – ne kao događaja, već kao susret.
Vidio sam kako nada oživljava. Ali također sam bio svjedok znakova nečeg dubljeg od trenutnog entuzijazma:
- Zvanja opet rastu. Biskupije poput Hartford, Witchita i Lincoln pozdravljaju svoje najveće seminarske klase u godinama. U cijeloj zemlji, gotovo 3000 muškaraca je u formaciji za biskupijsko svećeništvo.
- Mladi se vraćaju u poštovanje. Možete Pogledajte u Gen Z – U svojoj gladi za euharistijskom obožavanjem, ljubavlju prema tradiciji i hrabroj javnoj vjeri.
- Pepeo srijeda i uskrsne mase bile su prepune. I nešto neobično dogodilo se ove prošlosti. Ash srijeda mise su stajale samo u župama širom zemlje – S više od polovice američkih katolika koji su pohađali, gotovo podudaranje uskrsnih brojeva. A to je dan koji nije čak ni sveti dan obveze. To nije rutina. To je a duhovna glad Nismo vidjeli godinama.
- Obožavanje ide 24/7 – čak i na Manhattanu. U srpnju 2023., Sveti Josip u Greenwich Villageu Pokrenula je prvu trajnu euharistijsku kapelu za obožavanje u najnevjerovatnijoj četvrti u New Yorku. “Gradu koji nikad ne spava potrebna je kapela koja se nikad ne zatvara”, rekao mi je jedan fratar.
To su znakovi probijanja obnove.
Zašto je važno kako to nazivamo
Možda je to samo riječ. Ali riječi oblikuju kako vidimo. I ova riječ – renesansa – Sa sobom nosi neku vrstu radosti i mašte koje očajnički trebamo. Poziva nas da se ne samo vratimo kući na svoju vjeru … već da izgradimo nešto lijepo u njoj.
Ne kažem da bismo trebali promijeniti ime nacionalnog euharistijskog preporoda. Radi upravo ono što je namjeravalo učiniti: osvijetlite utakmicu.
Ali možda je vrijeme da priznamo što je vatra.
Možda taj čovjek u gomili zaslužuje mirno kimanje svih nas.
Jer crkva u Americi ne vraća se samo u život.
Ona je stvaranje opet.
