Pronicljivost i kvaliteta ‘Smrt dolazi po nadbiskupa’ pokazuje da velika umjetnost postoji i izvan umjetnika.
Jedan od najvećih američkih romana o Katoličkoj crkvi, Smrt dolazi po nadbiskupa, temeljen na životu i biskupovanju prvog nadbiskupa Sante Fea, Jean-Baptistea Lamyja, nije napisao klerik niti katolik. Autorica je bila proslavljena spisateljica Willa Cather, koja je objavila klasik 1927. Danas bismo se mogli zapitati: Što Cather daje pravo da napiše takvu priču?
Zavladao je val cenzure koji od pisaca zahtijeva da pišu samo o svojoj rasi, vjeri i iskustvima. To je izašlo na vidjelo u nekoliko nedavnih incidenata, od kojih je jedan bio usredotočen na film iz 2023 Golda, s Helen Mirren u ulozi Golde Meir, bivše izraelske premijerke od 1969.-1974. Scenarist je bio Nicholas Martin. Prema Rokpojavile su se kritike protiv Martina i Mirren jer nisu bili Židovi.
“Piscu je još strašnije kad mu se kaže da ne smije pisati o temama s kojima nema neposredne DNK veze”, rekao je Mirren u odgovoru. “Pretpostavljam da je to vrlo alarmantno. I smiješno.” Sam Martin je ovaj mentalitet cenzure nazvao “puzajućim autoritarizmom”. “Trebam li samo pisati o sredovječnim muškarcima koji žive u južnom Londonu?” upitao.
Izvedbe predstave na koledžu Santa Monica otkazane su upravo zbog toga. Predstava o kojoj je riječ bila je Uz rijeku Rivannu G. Brucea Smitha, o suvremenom crncu koji otkriva dnevnik porobljenih predaka i počinje sanjati o svojim precima. Prema Robin Abcarian iz Los Angeles Times, student je bio “uvrijeđen što ga je napisao bijelac, a režirala žena iz Južne Azije. ‘To nije njihova priča’, napisao je student upravi.
“Cenzurski impuls na obje krajnosti političkog spektra guši diskurs, kritičko razmišljanje i, zapravo, ljudski duh”, napisao je Abcarian. “Kao pisac, moram vjerovati u svoje kosti da svatko može pisati o bilo čemu.”
Abcarian dalje spominje nekoliko primjera — Porgy i Bessna primjer, koju je James Baldwin smatrao “verzijom crnačkog života za bijelog čovjeka”, i Avanture Huckleberryja Finna Marka Twaina. “Rečeno iz bijelog gledišta? Da, ali svejedno briljantna i dirljiva priča”, napisao je Abcarian.
U kritici možda ima nenamjerne ironije Golda izravnala britanska glumica Maureen Lippman: “Sigurna sam [Helen Mirren] bit će sjajno, ali nikada ne bi bilo dopušteno da Ben Kingsley glumi Nelsona Mandelu. Jednostavno nisi mogao ni otići tamo.” Kingsley, koji je Englez s indijskim podrijetlom po očevoj strani, osvojio je Oscara za ulogu Mahatme Gandhija. Gandhi osvojio najbolji film, a režirao ga je Englez Richard Attenborough i napisao bijelac iz Michigana, John Briley, koji je osvojio nagradu za najbolji originalni scenarij.
Mlađi gledatelji prepoznali bi Richarda Attenborougha po ulozi djedova Johna Hammonda u blockbusteru Stevena Spielberga Jurski park. Odabir glumaca bio je pomalo namigujući između njih dvoje, poput Spielbergovog ET bio poražen od Gandhi u kategoriji najboljeg filma, a Attenborough je osvojio nagradu za režiju ispred Spielberga (a Briley je najbolji scenarij Melisse Matheson za ET). “Ovo bi trebalo biti tvoje”, šapnuo je Attenborough Spielbergu prije nego što se popeo na pozornicu da primi Oscara.
Sam Spielberg bio je primatelj kritika poput Helen Mirren i Nicholasa Martina. Godine 1985. Spielberg je adaptirao roman Alice Walker Ljubičasta boja, smještena u ruralnu Gruziju od 1909.-1949. Glazbeni remake iz 2023. nadzire crni redatelj Blitz Bazawule. Spielberg je zaslužan kao producent. Godine 1997. Spielberg je režirao Amistad, koji prikazuje stravičan Srednji prolaz. Središnja drama filma je pravno pitanje jesu li zarobljenici Mende — oteti Afrikanci iz Sierra Leonea ilegalno prevezeni preko Atlantika na portugalskom brodu za roblje prije nego što su prebačeni na španjolski brod, La Amistad, na Kubi — bili zakonski slobodni ili ne. Anthony Hopkins, engleski glumac, glumi bivšeg američkog predsjednika Johna Quincyja Adamsa, koji pomaže u obrani Afrikanaca pred Vrhovnim sudom.
“Nijedan američki sud ne bi trebao imati nadležnost za suđenje strancima za zločine koji su navodno počinjeni nad drugim strancima na stranom brodu izvan američkih voda,” napisao je profesor prava Douglas O. Linder u eseju iz 2000., “Spašavanje Amistada.”
“Niti je američki sud trebao narediti da se slobodna ljudska bića prodaju na rasprodaji ili dodijeliti otkup na temelju njihove tržišne vrijednosti”, dodao je Linder. Linderova tvrdnja o nadležnosti odražava današnju kritiku da “to nije njihova priča za pričanje.” Pa ipak, što bi bilo s onima na La Amistad ako nisu izvedeni pred američki sud? Čija je to uopće priča?
Spielbergov najhvaljeniji film, Schindlerova lista, konačno mu je donio nagrade za najboljeg redatelja i najbolji film. U vrijeme izlaska filma puno se govorilo o Spielbergovoj osobnoj povezanosti s materijalom. “Otišao sam u Poljsku i dobio sam udarac u lice svojim osobnim životom”, rekao je Davidu Ansenu za Newsweek godine 1993. “Moj odgoj. Moje židovstvo. Priče koje su mi baka i djed pričali o Shoahu. I židovski se život ponovno ulio u moje srce. Stalno sam plakala. Nikada ne plačem na snimanju filmova.”
Ipak, glavni lik, Oskar Schindler, bio je češki katolik, kojeg je u filmu glumio Sjevernoirac Liam Neeson. Film je snimljen prema povijesnom romanu Australca Thomasa Keneallyja, Schindlerova arka (preimenovano Schindlerova lista za američko izdanje).
Čija je to uopće priča?
Smatrati Graceland, afropop album Paula Simona iz 1986. koji je crpio inspiraciju iz južnoafričke ulične glazbe. Simon, rođen u New Jerseyju, bio je zagrižen zbog uključivanja afričkih glazbenika, ali ne samo da je album osvojio Grammyja za album godine, već je skrenuo pozornost na južnoafrički apartheid, inspirirao nebrojen broj glazbenika i “dopustio milijunima ljudi da čuju ljepotu te afričke glazbe koju nikada ne bi imali [otherwise]“, primijetio je moj prijatelj, glazbenik Nick Tolar.
Što nas vraća na Willu Cather (1873-1947) i njezin deveti roman, Smrt dolazi po nadbiskupa. Tijekom 15 godina koje je Cather provela na američkom jugozapadu prije nego što je počela raditi na romanu, smatrala je da je prisutnost Katoličke crkve u toj regiji “najzanimljivija od svih njezinih priča”. A da nekatolik shvati i lijepo artikulira dubine i složenosti misionarskog života – osobito u tako monumentalnom vremenu kao što je sutočje Navaho, američke i španjolske kulture – pokazuje upravo dubinu Catherina talenta za pisanje i koliko je to zasluženo Smrt dolazi po nadbiskupa smatra se u kanonu velikih američkih romana.
Uvid i kvaliteta Smrt dolazi po nadbiskupa pokazuje da velika umjetnost postoji izvan umjetnika, da takva umjetnost obavija čitatelja okruženjem djela, toliko da vam je stalo do likova koji iskaču sa stranica u našu maštu i emocije.
Cather je to postigla u svom posljednjem romanu, Safira i robinja, objavljen 1940. Smješten u Virginiji 1856., roman se vrti oko ljubomore mlinareve žene, Sapphire Dodderidge Colbert, i njezine fiksacije s jednom od njezinih robinja, Nancy. Tekst je djelo zrele autorice na vrhuncu svojih mogućnosti. Ne postoji niti jedna izgubljena linija; sve ima svoju svrhu. Međutim, autorica Toni Morrison kritizirala je Catherin portret Afroamerikanaca. “Velika poteškoća za suvremene čitatelje, po mom mišljenju”, napisala je Ann Romines Cather studijesvezak 8, “jest da nam Cather daje malo osjećaja za složenost roba zajednica u knjizi.” Pa ipak, pripovijest govori o domaćici, Sapphiri i Nancy. Roman nije o zajednici. Postoje sporedni likovi, ali to nije ansambl u kojem su svi likovi glavni protagonisti.
I ako Safira i robinja nije Catherina priča za ispričati, Epilog romana uključuje izvanredan obrat koji umeće samu Cather u pripovijest.
Francuski redatelj Robert Bresson (1901.-1999.) preklinjao je svoje mlađe kinefile Jean-Luca Godarda i Michela Delahayea: “Mora li se pogledati nečiji život da bi se procijenio njegov rad? Ovo je njegovo djelo. I to je njegov život.”
Dok se raspravlja o plaćama, programi umjetne inteligencije prijete da uzurpiraju i prijete zastarijevanju pisca. Kod Stevena Spielberga AI (2001.), humanoidni robot, Gigolo Joe, primjećuje: “Mi patimo zbog grešaka koje su oni učinili jer kada dođe kraj, sve što će ostati smo mi.” Pisci znanstvene fantastike odavno upozoravaju na takvu tehnokraciju. Dok sjedimo i raspravljamo o tome jesu li imali pravo to učiniti, svoju priču da ispričaju, Rim gori.
