Razmišljanja o odbacivanju zbog nasljedovanja Isusa…
Zaključio sam da je takozvano liberalno kršćanstvo veća opasnost od ateista za budućnost naše vjere.
Proteklih mjesec dana naišao sam na dvije situacije koje su mi to razjasnile. Oba incidenta prouzročila su mi veliku osobnu bol, ali su me također natjerala da se pomirim sa stvarnošću da je kršćanski liberalizam više korozivan nego što sam ikada mislio da je moguće. Jednom mi je rečeno da se moje “vrijednosti” ne uklapaju u misiju ustanove. U biti, moje protivljenje eutanaziji bila je jedna od tih vrijednosti.
Ateisti bi izgledali kao naš najveći neprijatelj. Oni su ti koji potiskuju religiju iz javnosti, padaju u grč ako vide “boga” s velikim “G” u bilo kojem vladinom dokumentu i krive religiju za većinu svjetskih zala. Čak i vide objave Deset zapovijedi u državnim školama kao podmukla indoktrinacija mladih.
Ali kod ateista je to što su pošteni. Nema bezobrazne obrane njihove vjere. Oni ne skrivaju tko su. Oni ne razvodnjavaju svoje pozicije jer ih neateisti smatraju nepopularnima. Čak sam tijekom godina izvještavanja o religiji otkrio da je s ateistima lako razgovarati jer su izravni. Neki od mojih najzanimljivijih razgovora kao novinara bili su s ateistima. Volim ljude koji govore ono što misle bez dvoumljenja.
Da budemo jasni, oni nisu na našoj strani. Oni vide religiju kao prepreku napretku. Oni će osujetiti mnoge naše planove za zdravo društvo. Ali nema zabune. Oni su vojska u prepoznatljivoj uniformi.
Ali liberalno kršćanstvo je sasvim druga stvar. Oni su u neprekidnoj kampanji popularnosti kako bi bili sigurni da nikoga ne uvrijede.
Kada ti kršćani vide stvari koje ih čine nepopularnima, oni se mijenjaju. U Kanadi i drugdje vidio sam da neke protestantske denominacije podržavaju legaliziranu eutanaziju i pobačaj. Oni, zajedno s liberalnim katolicima, s velikim zadovoljstvom marširaju u paradama “gay-pridea”.
Oni nemaju samopouzdanja ni hrabrosti braniti pravovjerje jer ne podnose da ih se etiketira kao fanatike. Kad su u nedoumici, popuštaju popularnoj kulturi, u biti razmjenjujući drevna, prekrasna učenja kako bi bili ekvivalent cool klincu u školi: Ne brinite, Djevičansko rođenje bilo je samo metafora. Isus je uskrsnuo od mrtvih … duhovno. Smiješno je vjerovati da je mala napolitanka tijelo i krv Isusova. Mi slavimo dugu pogleda i stilova života. Djeca u predpubertetu mogu sama odlučiti kojeg spola žele biti.
Dakle, što mi se dogodilo? Prvo, ne želim spominjati imena institucija jer one, unatoč ozbiljnim nedostacima, dobro rade. Morat ćete mi vjerovati da stvarno postoje.
Imam puno iskustva kao volonter. Godinama sam radi0 u programima za bolesne, hospicijima i palijativnim odjelima. Također sam pomogao u nekoliko RCIA programa. Za rad na palijativnim odjelima i hospicijima pohađao sam dva intenzivna tečaja. Volio sam posao. Osjećao sam i uvijek ću osjećati da su posljednji dani života još uvijek život koji treba njegovati. Bila je apsolutna čast pratiti takve ljude, posebno u zemlji u kojoj se previše okreće samoubojstvu koje sponzorira vlada.
Za mene je bio šok da su mi na dva mjesta za koja sam se nadao volontirati i na kojima sam prije radio rekli da se moje “vrijednosti” više ne uklapaju u misije tih institucija. Jedan je, moram dodati, bio katolik.
Koliko sam mogao reći, bio sam previše čvrsto protiv eutanazije i u biti previše katolik. Te vrijednosti u nekim krugovima više nisu poželjne.
Kad sam imao posla s katoličkim pacijentima, nikada nisam držao predavanja o eutanaziji. Kad bi netko rekao da ga zanima potpomognuto samoubojstvo, javio bih svećeniku da ga savjetuje o dostojanstvu života i prirodnoj smrti.
Ono što sam pokušavao učiniti bilo je voljeti svakog pacijenta i pronaći načine da ih usrećim, čak i nasmijem. Nikada ne bih ušao u sobu pacijenta da razgovaram o eutanaziji. Radije bih slušao ili molio s njima i pokušao unijeti malo svjetla u njihove živote.
Ova odbijanja se možda ne čine kao velika stvar, ali za mene su pokazatelji truleži koja raste ne samo u protestantskim crkvama nego čak iu našoj vlastitoj Katoličkoj crkvi. Jednom sam tražio da govorim o zlu potpomognutog samoubojstva u lokalnoj župi. Svećenikov je odgovor bio da bih mogao uvrijediti njegove liberalne župljane.
Prije mnogo godina, tadašnji kardinal Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.), napisao je u tankom svesku eseja tzv. Vjera i budućnost o tome kako bi se Crkva mogla smanjiti na nekolicinu vjernijih. Evo što je napisao:
Ali u svim promjenama koje se mogu naslutiti, Crkva će iznova i s punim uvjerenjem pronaći svoju bit u onome što joj je uvijek bilo u središtu: vjera u trojedinoga Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnost Duha do svršetka svijeta.”
Drugim riječima, kršćani bi trebali zaboraviti na popularnost. Kršćani više ne bi trebali usvajati najnovije hirovite ideje umjesto vječne istine ortodoksije. Moda traje samo trenutak, ali može učiniti nepopravljivu štetu dok traje – dok je ortodoksija vrata do istine… do spasenja.
