Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić predvodio je 18. travnja u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, na dan spomena Kristove muke i smrti, obrede Velikog petka, izvijestila je Crkva na kamenu.
Uz biskupa Petra u obredima su sudjelovali generalni vikar don Nikola Menalo, katedralni župnik don Josip Galić, don Gabrijel Pavlović i don Zvonimir Rezo te brojni vjernici.
Obredi su počeli u tišini prostracijom biskupa pred oltarom, dok je narod klečeći zahvalio Gospodinu za njegovu žrtvu na križu, a zatim je uslijedila Služba riječi. Muku po Ivanu čitali su biskup Petar, župnik don Josip i pjevači katedralnoga zbora „Marija“.
Nakon izvještaja o Isusovoj muci i smrti, prigodnom homilijom okupljenima se obratio generalni vikar don Nikola.
„Draga braćo i sestre, ovih sam dana pročitao jednu malu knjižicu koju piše jedan duhovni pisac svome bratiću koji ima 18 godina [‘Isus, smisao moga života’, H. Nouwen]. Napisao mu je 7 pisama. U jednom od tih pisama govori o Isusu, Bogu supatniku. Uvijek pismo počinjem nekim događajem i na takav način zainteresira čitatelja, odnosno slušatelja“, kazao je na početku propovijedi don Nikola.
Kazao je kako jedno pismo u knjizi opisuje posjet Isenheimskom oltaru, remek-djelu slikara Matije Grünewalda, koji je Krista prikazao izmučenog, s ranama i čirevima, upravo onako kako su izgledali bolesnici koje je taj oltar okruživao. „Ti su ljudi, gledajući sliku, prepoznali sebe u Isusu – u njegovoj boli, osamljenosti i patnji. Taj prizor bio im je znak da nisu sami – da je Bog s njima, u njihovim ranama. Isto tijelo koje je visjelo na križu, kasnije blista u uskrsnoj slavi. Time se poručuje da patnja i smrt nisu kraj, nego put prema uskrsnuću.“
Govoreći o Isusovoj patnji trpljenju don Nikola je istaknuo: „Isusovo ponašanje s obzirom na trpljenje i smrt je posve drukčije. Za njega je to bila stvarnost, koju je susretao otvorenih očiju. Što više, sav je njegov život bio svjesna priprava na to. Isus ne uznosi trpljenje i smrt kao nešto za čime bismo trebali čeznuti. Ali on govori o tome kao o nečemu što ne smijemo nijekati, izbjegavati ili prešućivati. On je više puta predskazao svoju vlastitu muku i svoju smrt.“
„Bog je postao čovjekom da može s nama potpuno živjeti, trpjeti i umrijeti. U Isusu smo našli čovjeka bez straha bez ijedne slabost, bez jadanja, ni jedno ga iskušenje nije slomilo. On tako potpuno shvaća nas grešne i slomljene ljude, da smijemo tvrditi da nas on poznaje i ljubi bolje i više od nas samih. Nitko drugi, bio nam on ne znam koliko dobro naklon – nikada nije u mogućnosti da nam bude toliko blizu, da bismo se osjećali toliko shvaćeni i voljeni. Mi smo ljudi previše koncentrirani na same sebe pa nismo u stanju potpuno zaboraviti radi drugoga. A Isus sebe poklanja sasvim i potpuno; on ne zadržava ništa za sebe, on želi sav biti uz nas, da se nikada ne možemo osjećati sami“, kazao je don Nikola te nastavio:
„Isus je Bog koji su-pati (Bog su-patnik), on nam se u našoj slomljenosti toliko približava da se njemu smijemo obratiti bez straha. Ovo možemo malčice shvatiti i uzeti k srcu, ako nikako drugačije onda molitvom. Kad u svojoj vlastitoj ranjivosti stupiš pred Boga i pokažeš mu sve, pomalo ćeš doživjeti što to znači, da je Bog poslao Isusa da u svemu može biti »S-tobom«. I sam ćeš tada doživjeti to što znači da ti Bog želi svojim utjelovljenjem u Isusu dati svoj božanski život. Tada ćeš se na nov način pitati zašto da živiš svoj vlastiti život.“
Propovijed je don Nikola zaključio riječima: „Su-patnja, milosrđe. Ako želimo upoznati Isusa trebamo sve više i više gledati Boga koji su-pati, i svoj ćeš vlastiti život sve više gledati kao život kojim bi i sam htio osobno izraziti ovu su patnju i milosrđe. Tada se može dogoditi da osjetiš veliku čežnju, da svoj vlastiti život učiniš životom za druge. Što bolje naučiš poznavati i ljubiti Isusa, to ćeš više čeznuti za tim da svoj život živiš u skladu s njegovim. Neka i nama Bog olakša životne patnje dok upiremo pogled na Kristov križ koračajući prema Uskrsi blagujući njegovo Tijelo!“,
Uslijedilo je klanjanje križu. Na ulazu u katedralu donesen je ljubičastim velom prekriveni križ i predan biskupu koji ga je postupno otkrio i uzdigao uz svečani pjevani poklik: „Evo drvo križa“. Za vrijeme klanjanja križu zbor je pjevao korizmene napjeve.
Potom je uslijedila pričest a obredi su završili biskupovom molitvom nad narodom, nakon koje su vjernici u tišini i sabranosti molili pokraj Isusova groba. (kta)
