Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na Veliki petak, 18. travnja 2025., u bazilici sv. Kvirina u Sisku obrede Muke Gospodnje. Uz biskupa u obredima su sudjelovali rektor bazilike Robert Jakica, đakon Croat Balija, sisački bogoslovi te brojni vjernici.
Liturgija Velikog petka započela je molitvom u tišini, nakon koje je uslijedila služba riječi. Pjevanu Muku po Ivanu izveli su Robert Jakica, Hrvoje Kovačić, Katarina Mandić i članovi Zbora bazilike „Matija pl. Ivšić“.
Nakon izvještaja o Isusovoj muci i smrti, prigodnom homilijom okupljenima se obratio rektor Jakica. On je poručio kako je ovaj dan poseban trenutak duboke tišine u životu Crkve. Istaknuo je kako toga dana zvona utihnu, orgulje ne sviraju, a sveta misa se ne slavi, jer Crkva u tišini razmatra Kristovu muku i smrt na križu. Upravo u toj tišini, naglasio je Jakica, križ govori glasnije od svih naših riječi. „Veliki petak nas stavlja licem u lice s otajstvom patnje, boli i smrti — ali i ljubavi, oprosta i spasenja. Na današnji dan Crkva slavi Obrede muke Gospodnje: čitamo Riječ Božju, razmatramo Kristovu muku, molimo za cijeli svijet, klanjamo se križu i blagujemo svetu pričest. Sve to u tišini i sabranosti, jer ono što danas slavimo nije običan događaj. Danas nas Bog vodi podno križa da bismo shvatili što znači ljubiti do kraja“.
U nastavku, propovjednik je govorio o sadržaju liturgije Velikog petka, posebno se osvrnuvši na svaki njezin dio. Govoreći o razmatranju dvaju tekstova – starozavjetnog proročanstva proroka Izaije o patnji Sluge Gospodnjeg te izvješća o Kristovoj muci po evanđelistu Ivanu – istaknuo je njihovu dubinu. „Prorok Izaija piše o tajanstvenom Sluzi koji pati zbog grijeha naroda, koji je prezren i odbačen, koji nosi boli i slabosti svijeta. Tko je taj Sluga? Kršćanska vjera prepoznaje u njemu samoga Krista. On je taj koji je bio proboden zbog naših grijeha, satrt zbog opačina naših; na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Ono što je Izaija navijestio, Isus je ispunio. U Evanđelju po Ivanu slušamo Muku Kristovu, ali na poseban način. Ivan ne ističe toliko Kristovu fizičku patnju, koliko njegovo kraljevsko dostojanstvo i božansku suverenost. Isus sam izlazi pred one koji ga traže. On nosi križ, a iz križa progovara ljubavlju. Na križu Isus ne umire kao gubitnik, već kao pobjednik. Njegove posljednje riječi su: Svršeno je. Ne u smislu da je sve gotovo, već da je dovršeno djelo otkupljenja. Bog je učinio sve da spasi čovjeka. U Isusu Kristu, Bog je rekao svoju konačnu riječ: riječ ljubavi, milosrđa i oproštenja“.
Osvrnuvši se potom na obred klanjanja križu rekao je kako to nije prazan ritual, već čin vjere i naše zahvalnosti Bogu koji nas nije ostavio u tami, nego je sišao u našu tamu da nas iz nje izvede. „Kada kleknemo pred križ, mi se ne klanjamo patnji, nego Ljubavi. Mi ne slavimo bol, nego onoga koji je svoju bol pretvorio u izvor milosti. Svaki puta kada pogledamo križ, trebamo se sjetiti da nismo sami u svojim mukama. Isus je već prošao kroz tamu, i svjetlo uskrsnuća već sja iz njegovih rana“.
Na kraju je zaključio kako Veliki Petak nije dan tame, nego dan svjetla koje dolazi iz tame. „Križ nije poraz, nego pobjeda. Smrt nije kraj, nego početak novog života. Isus Krist, umirući na križu, pobijedio je grijeh, pobijedio je zlo, pobijedio je smrt. Pozvani smo da tu istinu ne samo vjerujemo, nego i živimo. Križ mora biti u središtu našega života. On nas uči ljubavi koja se daje, oprostu koji ne traži osvete, poniznosti koja ne traži priznanja“.
Uslijedilo je klanjanje križu, za vrijeme kojega je Zbor bazilike pjevao korizmene napjeve.
