Nakon prvog izdanja u travnju 2021., nakon četiri godine iz tiska je izašlo novo izdanje „Priručnika o kauzama svetaca – biskupijska faza postupka“ („Manuale delle Cause dei Santi – La Fase Diocesana“) koji su objavili Waldery Hilgeman i Emanuele Spedicato. Za ovo izdanje „Priručnika“ predgovor je napisao prefekt Dikasterija za kauze svetaca kardinal Marcello Semeraro. Tekst predgovora u cijelosti je objavljen na mrežnim stranicama istog Dikasterija, a u nastavku ga – preuzet od Informativne katoličke agencije – prenosimo u cijelosti:
“Priručnik” je bio toliko uspješan da je zahtijevao objavljivanje novog izdanja, a ovoga puta uključen je u zbirku Dikasterija za kauze svetaca. Radostan i zbog toga što ovo djelo obogaćuje seriju radova, koja je posljednjih godina u potpunom reizdanju i objavljivanju Zbornika radova s raznih konferencija održanih kako bi se pokazalo pravo lice našeg Dikasterija: organizma koji, prije nego što Papi predstavi prijedloge kardinala i biskupa koji ga sastavljaju, provodi dubinsko, pažljivo i razborito istraživanje, proučavanje i razlučivanje.
Djelo je sadržajno predstavljeno onako kako je nastalo: s primarnim ciljem ponuditi praktičan, precizan i potpun vodič onima koji su primili zadaću i poslanje izvršavanja različitih zadataka u biskupijskoj fazi procesa beatifikacije i kanonizacije; ali i s ciljem usmjeravanja svakoga koga bi to pitanje moglo zanimati. Sve to u odnosu na tri glavna područja interesa, a to su: biskupijsko ispitivanje mučeništva, herojske kreposti i dara života, ali i biskupijsko istraživanje o navodnom čudu i sve radnje koje će se provesti u biskupiji u vezi s posmrtnim ostacima slugu Božjih i relikvijama blaženika i svetaca.
Ovako postavljen, svezak predstavlja prikladan vademecum i za praktičare i za proučavatelje procesa kanonizacije. Namjera je autora, zapravo, smjestiti posebno zakonodavstvo o kanonizirajućoj svetosti unutar šire panorame kanonsko-pravnog sustava. Ne nedostaju stoga prikladna upućivanja na posebne slučajeve kojima se bavi Dikasterij za kauze svetaca.
U ovom izlaganju želim, kao i prije, ponajprije istaknuti posebnost biskupijske faze u procesu koji je pokrenut s ciljem beatifikacije ili kanonizacije. To je faza koja s kanonske perspektive ima karakter koji se može nazvati „istraživačkim“, budući da ima za cilj prikupljanje dokaza o mučeništvu, ili o herojskom življenju kreposti, ili o daru života, a potom i o prisutnosti mogućeg čuda koje je učinio Bog i koje se pripisuje zagovoru određenog sluge Božjega ili blaženika. Raspolagati dobro obavljenim i cjelovitim djelom nije mala stvar, ako i u ovom slučaju vrijedi ono što je napisao latinski pjesnik Horacije: dimidium facti, qui coepit, habet (Liber I, Carmen 2, 40). Izreka je postala poslovična i obično se na talijanski prevodi kao: „dobro započeto je već napola učinjeno“. Ovo ovdje treba razumjeti i u odnosu na moguću kasniju rimsku fazu procesa, odnosno postupak koji slijedi u Dikasteriju za kauze svetaca od trenutka dostave dokumenata istraživanja.
Zašto je onda važna biskupijska faza? Jer partikularna je Crkva osobni prostor u kojem se sveti život svakog krštenika rađa, sazrijeva i završava svoj zemaljski hod, bez obzira što se neke faze ljudskog života ne odvijaju na istom području. O tome govori i činjenica da je nadležna vlast za vođenje procesa biskup partikularne Crkve, odnosno biskupije, u kojoj je dotični sluga Božji (ili sluge Božje, kada se kauza odnosi na slučaj zajedničkog mučeništva) završio svoj zemaljski život.
Sve to zato što je partikularna Crkva prvi svjedok herojskog življenja kreposti, ili mučeništva, ili dara života i njezino je svjedočanstvo konkretizirano u izjavama različitih svjedoka. U tu svrhu, norme postupka za beatifikaciju i kanonizaciju predviđaju da se početak istrage objavi putem „uredbe“ u kojoj biskup poziva sve vjernike (uključujući i one iz drugih biskupija, kada je to prikladno) da dostave korisne informacije u vezi s kauzom. Čak ni u slučaju slugu Božjih koji pripadaju institutu posvećenog života, ili družbi apostolskog života ili drugim udruženjima, svjedočanstvo se može ograničiti samo na članove redovničke obitelji.
Postoji, međutim, pretpostavka koju biskup te posebne Crkve ima ozbiljnu dužnost provjeriti, a to je je li dotični sluga Božji uživao (možda već tijekom svog zemaljskog života) i uživa li još uvijek među vjernicima biskupije rašireni glas svetosti (ili mučeništva, ili dara života do smrti). Još bolje ako sam biskup želi provjeriti je li taj glas raširen i izvan granica dijecezanske Crkve, na primjer savjetujući se s biskupima barem regionalne biskupske konferencije ili crkvene pokrajine. Po tom pitanju Dikasterij je već 31. svibnja 2021. poslao poseban dopis svakom biskupu, potpisan od mene i nadbiskupskog tajnika, u vezi s potrebom provjere prisutnosti gore spomenutog glasa svetosti; glasa koji je „istinski“ i „spontan“ (tj. nije umjetno izazvan) i iznad svega „raširen“ i „trajan“. „Svetost se ne sastoji od nekoliko herojskih gesta, nego od mnogo svakodnevne ljubavi“, rekao je papa Franjo u svojoj homiliji 15. svibnja 2022. prigodom proglašenja svetim nekih blaženika. Hvalevrijedna je zasluga autora ovog sveska što su dodali, u usporedbi s prethodnim izdanjima, dubinsku analizu ovog aspekta.
Zašto ovaj postupak? Na pitanje bih započeo odgovorom da pokretanje procesa beatifikacije i kanonizacije pojedinog vjernika, ili određene skupine vjernika, treba shvatiti unutar šireg „poziva na svetost“, koji nadilazi pojedinca i zahvaća cijelu Crkvu. U tom pogledu trebamo se sjetiti nauka Drugog vatikanskog koncila, posebice onoga što je istaknuto u dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium: „Tako su svi u Crkvi, bilo da pripadaju hijerarhiji bilo da ih ona pastirski vodi, pozvani na svetost […] Oni koje vodi Duh Božji razvijaju jednu svetost u različitim načinima i dužnostima života; slušajući Očev glas i klanjajući se Bogu Ocu u duhu istini, oni nasljeduju siromašnog i poniznog Krista kako bi zavrijedili biti sudionici njegove slave. Svaki pojedini, naime, treba u skladu s vlastitim darovima i zadaćama bez oklijevanja ići naprijed na putu žive vjere koja pobuđuje nadu i djeluje po ljubavi“ (br. 39; 41).
Sveopći poziv na svetost, međutim, ne znači nužno i „poziv“ na beatifikaciju i kanonizaciju! U natuknici „kanonizacija“ koju je napisao J. Löw za Katoličku enciklopediju (sv. III, c. 604.) čitamo: „Za život Crkve, dakle, potrebno je da oznaka svetosti nikada ne nedostaje, ali nije nužno da Crkva ovu ili onu osobu proglasi svetom. Od broja svetaca koji su živjeli i koji će živjeti u Crkvi samo su neki i bit će oni koji će pozitivnim raspoloženjem Providnosti doći do izričitog priznanja svetosti u Crkvi. To je i razlog zašto Crkva kao takva ne preuzima inicijativu za uvođenje kauze, nego to prepušta Providnosti koja za svoje potrebe koristi uobičajena sredstva i načine“.
Zašto onda ovakva praksa Katoličke crkve? Čini mi se da je točan odgovor onaj koji nam je ponudio Benedikt XVI. u govoru upućenom poglavarima, službenicima i suradnicima tadašnje Kongregacije za kauze svetaca 19. prosinca 2009. On je rekao: „Glavne faze priznanja svetosti od strane Crkve, to jest beatifikacija i kanonizacija, povezane su vezom velike koherentnosti. Njima treba dodati, kao neizostavnu pripremnu fazu, proglašavanje herojskih kreposti ili mučeništva sluge Božjega i potvrdu nekog izvanrednog dara, čuda, koje Gospodin daje po zagovoru jednog od svojih vjernih slugu“.
Koliko se pedagoške mudrosti očituje u ovom putu! U početku je Božji narod pozvan pogledati onu braću koja su, nakon početnog pažljivog razlučivanja, predložena kao modeli kršćanskog života; stoga se potiče da im se obraća s kultom čašćenja i zazivanja ograničenim na mjesne Crkve ili redovničke zajednice; konačno, pozvan je radovati se sa cijelom zajednicom vjernika zbog sigurnosti da je, zahvaljujući svečanom papinskom proglašenju, jedan od njegovih sinova ili kćeri dosegao Božju slavu, gdje sudjeluje u trajnom Kristovom zagovoru za svoju braću i sestre (usp. Heb 7,25).
To su motivi koji vode praksu Dikasterija za kauze svetaca.
Tri dijela koja čine ovo djelo strukturirana su tako da prije svega daju kratak teološki prikaz teme, a potom i niz komentara o važećem zakonodavstvu i naznake (svakako korisnih) specifičnih oblika. Čitatelj će, međutim, htjeti uzeti u obzir da se predmet tiče pravnog sustava koji se stalno razvija: stoga postoji potreba za kontekstualizacijama, ponovnim čitanjima, pojašnjenjima i poboljšanjima.
Tekst također sadrži neka praktična tumačenja i korisne prijedloge, rezultat kako prakse Dikasterija za kauze svetaca, tako i iskustva stečenog od strane autora u njemu kao i na crkvenim sudovima najrazličitijih geografskih područja, a popraćen je raznim publikacijama na tu temu.
Njima stoga upućujem i zahvalnost za djelo koje kritički aparat već sugerira; nadamo se da će ovo djelo i dalje biti korisno za rad koji se na ovom području obavlja u mjesnim Crkvama.
