Redovita homilija 33
17. studenog 2024
Kraj tvog svijeta
Kršćani bi uvijek trebali biti spremni učiniti tri stvari: moliti, dijeliti svoju vjeru i umrijeti.
Naše evanđelje kao da govori o kraju svijeta. Ali zašto onda Isus kaže da “neki koji ovdje stoje neće okusiti smrt dok to ne vide”? Nitko tko je živio u Isusovo vrijeme ne živi sada. Ali Isus govori na dvije razine koje se isprepliću. On je govoreći o smaku svijeta… ali On također govori o još jednom događaju koji je Njegove slušatelje potresao do srži.
Točno jednu generaciju (40 godina) nakon Isusove smrti, židovski su se vođe pobunili protiv rimske okupacije. To je izazvalo rat poznat kao Prvi židovski ustanak, koji je kulminirao katastrofalnim događajem 70. godine poslije Krista – potpunim uništenjem Jeruzalemskog hrama. Bio je to smak svijeta za Židove – samo mjesto Božjeg susreta, mjesto svakodnevnih žrtava, ponos i radost cijele jedne nacije sravnjeni su sa zemljom. Do danas je ostao samo jedan mali dio Hrama, mali potporni zid nazvan Zapadni zid (ili Zid plača), gdje se Židovi odlaze moliti. Teško nam je shvatiti koliko je ovaj događaj bio razoran za Izrael – kao da je cijeli Vatikan uništen i Euharistija se više ne može slaviti nikada, dvije tisuće godina.
Ali teološki je uništenje Hrama imalo smisla, kao što ističe naše drugo čitanje. Hram je bio mjesto žrtvovanja, ali kada je Isusova žrtva na križu dovršena, više nema potrebe za daljnjim žrtvama. Hram je okončao jedan svijet, jer je svitao novi – svijet vjere u Isusa, Sina Božjeg, Savršenu Žrtvu.
Dakle, iako svijet u određenom smislu nije završio 70. godine njihov svijet učinio. Slično tome, malo je vjerojatno da ćemo vi ili ja vidjeti kraj svijeta (naravno, mogao bih biti u krivu u vezi s tim!). Ali zajamčeno ćemo vidjeti kraj našesvijet – u nekom trenutku ćemo izdahnuti, a smrt će okončati naš svijet. Naš život od vjera u Bogu će ustupiti mjesto vizija od Boga.
Uvijek su me proganjale one riječi iz Danielove vizije – “Oni koji spavaju u prahu zemaljskom probudit će se; neki će živjeti vječno, drugi će biti vječni užas i sramota.” Kada udahnemo taj posljednji dah, hoćemo li zauvijek živjeti u Božjoj prisutnosti ili ćemo zauvijek biti daleko od njega. Na kraju, za dušu postoje samo dva vječna prebivališta – raj ili pakao, slava ili tragedija.
Imamo tako visoko mišljenje o svom životu dok smo živi. Francuski kralj Luj XIV nazvao je sebe “Kraljem Suncem”, govoreći: “Ja sam centar svemira, bez premca.” Ali na samrtnoj postelji, posljednje riječi svom nasljedniku bile su: “Nemoj slijediti loš primjer koji sam ostavio.” Kako brzo prođe naš život prije nego se vratimo Bogu koji nas je stvorio! Trebali bismo slijediti savjet svetog Ivana Zlatoustog koji je rekao: “Idi do groba, promatraj prah i uzdiši.”
Dakle, kako bi se kršćanin trebao pripremiti za dan kada će naš svijet završiti? Četiri prijedloga za život dostojan plemenite smrti i sretne vječnosti.
Prvo, često razmišljajte o kratkoći života i duljini vječnosti. Ovo nije morbidna fascinacija smrću, već ispravno razumijevanje onoga tko smo i kamo idemo. Sveti Bonaventura koristi se primjerom mornara. Da bi brod stigao do svog pravog odredišta, mornar uvijek mora gledati u pravom smjeru. Isto tako, da bi duša stigla do sigurne nebeske luke, moramo uvijek imati na umu to odredište, shvaćajući da naše životno putovanje zapravo ide u smjeru. Ne lutamo besciljno po olujama nošenom oceanu – ili idemo prema našem vječnom domu, ili odlazimo od njega. Svakodnevno razmišljajte o tome da je život kratak i da ovo nije naš dom, a to će nam pomoći usmjeriti život u pravom smjeru.
Drugi, povezan, prijedlog je da se sve procijeni u svjetlu vječnosti. Hoće li me ova odluka približiti vječnosti s Bogom ili će me još više udaljiti? Hoće li me ova glazba koju slušam, ova TV emisija koju gledam približiti Bogu ili odmaknuti? Kad budem na samrtnoj postelji, hoću li žaliti što sam objavio na društvenim mrežama; hoću li požaliti zbog količine vremena koju sam potrošio na ovaj hobi, na štetu svog duhovnog života; hoću li zažaliti kako me ovo prijateljstvo zavelo na krivi put; hoću li požaliti koliko sam vremena brinuo o svom izgledu ili bankovnom računu? Gledajući svoje živote u svjetlu vječnosti, shvaćamo što je uistinu važno – ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu – a što uopće nije važno, poput većine stvari o kojima brinemo. Kao što je CS Lewis rekao: “Ciljajte u nebo i dobit ćete zemlju ‘ubačenu’; ciljaj u zemlju i nećeš dobiti ni jedno ni drugo.”
Jednom je brat velikog duhovnog pisca Thomasa a Kempisa sagradio sebi raskošnu kuću i napunio je svim najfinijim luksuzom koji se novcem mogao kupiti. Njegov sveti brat ga je posjetio i rekao: “Ah, ovo je lijepa kuća, ali ima samo jednu manu.” “Što je to?” upita svjetovni brat. Thomas je odgovorio: “Ima vrata.” “Vrata? Zašto je to mana?” – upita brat uvrijeđeno. Sveti čovjek odgovori: “Kroz ova vrata će jednoga dana biti odneseno tvoje beživotno tijelo i ti ćeš zauvijek napustiti ovu kuću. Gdje će onda biti tvoje blago?” Procijenite sve stvari u svjetlu vječnosti.
Treći način pripreme za sretnu vječnost jest redoviti odlazak na ispovijed. Sveti Ivan Zlatousti jednom je rekao: “Ništa ne donosi veću sreću od čiste savjesti.” Zamislite da osoba ide na sud jer nije platila svoje dugove. Ali na putu do tamo dobili su na lutriji. Trebaju li otplatiti dug i izbjeći zatvor? Naravno! To bi bila logična odluka. Svi mi također idemo na sud – na sud naših života pred Bogom. Ali što ako bismo mogli brzo i lako otplatiti dug svih svojih grijeha? Možemo – u sakramentu ispovijedi. Ovdje se veliko bogatstvo Isusove Krvi primjenjuje na naše dugove, tako da možemo stati pred Oca očišćeni. Ne čekajte, jer sutra nismo zajamčeni – često se ispovijedajte, a dugove plaćajte Krvlju Isusovom, da kad se približimo sudu, možemo stati pred suca s plaćenim dugovima!
Konačno, ne trebamo se bojati smrti ako se stalno približavamo Božjem Srcu, vječno se uzdajući u Njegovo milosrđe. Što je raj nego provoditi vrijeme s Bogom koji nas voli? Mi se pripremamo za Nebo provodeći vrijeme s Njim ovdje. Jer ga poznajem, znam kakav je Otac dobar i milosrdan, koji otklanja svaki strah od smrti. Bog nije okrutni učitelj koji čeka da nas baci na testu – On je, radije, dobar Otac koji toliko očajnički želi da Njegova djeca budu s Njim da je poslao vlastitog Sina da umre umjesto nas. Uz tako dobrog Oca, kako mu ne možemo potpuno vjerovati kada nas dođe pozvati kući?
Moji prijatelji, kršćani bi uvijek trebali biti spremni činiti tri stvari: moliti se, dijeliti svoju vjeru i umrijeti. Jeste li spremni učiniti sve tri?
