Redovita homilija 22
1. rujna 2024
Tradicije
Ako ste ikada vidjeli Guslač na krovusjećate se da je prvi glazbeni broj uzbudljiva pjesma pod nazivom “Traditions”. U njemu glavni lik Tevye pjeva o mnogim tradicijama koje upravljaju njihovim dobrim životom Židova: što obući, što jesti, društvene uloge. On izjavljuje: “Možda se pitate, kako je ova tradicija započela? Reći ću ti… ne znam. Ali to je tradicija.” I naravno, ostatak predstave govori o pet kćeri koje pokušavaju prekinuti tradiciju i udati se za čovjeka kojeg vole, a ne udati se prema uobičajenom provodadžiji.
To je bila tema u mnogim filmovima i pričama – kako nas tradicija guši, sprječava nas u ispunjenom životu. To je gotovo kao Disneyev trop: dijete se osjeća ljutito na svoja kulturna ili obiteljska očekivanja, i bilo zbog ljubavi, avanture ili sudbine, pokušava prekinuti te tradicije i postaviti vlastiti put. Na kraju filma roditelji shvaćaju da je njihova tradicija bila pogrešna i da novostečena sloboda i sreća njihova djeteta znači odbacivanje prošlosti.
Ali je li to ono što Isus kritizira u današnjem evanđelju? Vjeruje li On da su sve tradicije i pravila loši i da bismo trebali biti potpuno slobodni zacrtati vlastiti put? Pogledajmo povijesni kontekst da bismo razumjeli.
Osim Biblije, Židovi imaju i druge pisane dokumente koji se nazivaju Talmud,koje su bile zbirke usmenih predaja, zakona, priča, poslovica i drugih spisa drevnih tumača Zakona, koji datiraju iz šestog stoljeća pr. Iako postoji 613 zakona koje je Bog dao Mojsiju u Bibliji, postoje tisuće i tisuće zakona i zapovijedi u Talmudu.
Ti su zakoni bili poželjan farizejima. Tko su bili farizeji? Sjetite se da je tijekom većeg dijela izraelske povijesti njihovo najveće iskušenje bilo “ponašati se kao drugi narodi” – štovali su bogove okolnih naroda, a njihov moral nije bio drugačiji od morala zlih i raskalašnih pogana s kojima su živjeli. Zato im je Bog dao 613 zakona na prvom mjestu – jer su trebali vlastitu kulturu, kako ne bi iskušenje “umiješanja” (odnosno idolopoklonstva i nemorala) bilo prejako.
Ali budući da su uvijek iznova padali u te grijehe, Bog im je dopustio da imaju svoj put – htjeli su postupiti kao i drugi narodi, pa ih je Bog ostavio u izgnanstvu u stranom narodu, kada su ih Babilonci odveli u ropstvo. Bila je to “šok terapija” koja je probudila Izraelce – nakon 70 godina vratili su se svojim domovima, odlučni da se više nikada neće ponašati kao ti nemoralni i idolopoklonički pogani.
Ali farizeji su otišli korak predaleko. Ime im dolazi od hebrejskog Perushimšto znači “Razdvojeni”. Željeli su biti TOLIKO različiti od drugih naroda da su razvili cijelu kulturu specifičnih zakona, rituala i tradicija koje Bog nikada nije zapovjedio – kako bi mogli živjeti različito i drugačije od ostalih naroda.
Dakle, što Isus kritizira? Problem je što a) su stavili svoje usmene tradicijena par sa zakonima koje im je Bog dao u Svetom pismu, i b) Zaboravili su razloge iza svojih zakona. Ovaj je ono što Isus kritizira – slijeđenje pravila koja nisu imala razloga, a zaboravljanje veće slike, a to je ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Blagoslovljeni smo u našoj katoličkoj vjeri što imamo puno lijepih tradicija. To je bogata vjera, s dvije tisuće godina povijesti, s mnogo različitih pobožnosti i sakramenata. Isus ne namjerava da sve to izbacimo! Naprotiv, naša je tradicija namijenjena tome vodi nas Isususrcu naše vjere i svetosti. Jednostavno moramo razumjeti zašto mi ih imamo i koristimo ih na takav način da nas dovedu do Isusa. Iako bih mogao spomenuti stotine bogatih tradicija, želim upotrijebiti četiri kao primjer da vidim kako ih treba dobro prakticirati.
Prvo, postoji tradicija da katolici ne jedu meso petkom. Ova je tradicija toliko dobro povezana s katolicizmom da je McDonalds čak razvio sendvič Filet-o-Fish kako bi ga posebno plasirao katolicima! Ali zašto to radimo?
U prošlim vremenima meso je bilo “hrana bogataša” – vrlo skupo i rijetko – pa je odricanje od mesa pomoglo bogatašima da jedan dan jedu kao siromasi. To je doista drevna tradicija, koja datira još iz prvog stoljeća. Mnogi od vas se sjećaju kada je katolik bio obvezan suzdržavati se od mesa svaki petak tijekom godine, ali sada su to samo petci u korizmi (i Čista srijeda). Godine 1966. Vatikan je dopustio katolicima da zamijene druge pokore petkom izvan korizme umjesto suzdržavanja od mesa. Moramo se žrtvovati petkom u čast muke i smrti našega Gospodina, ujedinjujući neke naše male patnje s Njegovom ljubavlju na križu.
U našoj pokori petkom ne bismo trebali razmišljati o “najmanjem minimumu”, već radije: “Što mogu učiniti da sjedinim svoj život s Njegovim križem, u zahvalnosti za tako veliku ljubav?” Recimo, meni je riba daleko ukusnija od mesa, pa izvan korizme ne držim bezmesne petke nego radim druge pokore. Večera s jastogom, iako se tehnički suzdržava od mesa, ne čini se baš kao pokora – stoga je daleko važnije živjeti značenje koje stoji iza pokore (zapravo podnijeti stvarnu, skupu žrtvu) umjesto pokušavati se prepirati oko toga što čini meso (prema Vatikanu, petkom u korizmi dopušteno je jesti dabrove i aligatore). Poanta je u tome – kada postimo ili se žrtvujemo – što moramo činiti svakoga tjedna petkom, a trebali bismo činiti svakodnevno – činimo to s razumijevanjem zašto– za ljubav prema Bogu i milosrđe prema bližnjemu.
Druga tradicija, često krivo shvaćena, je kumstvo. Izvorno, kumovi su trebali zamijeniti roditelje u slučaju da se roditelji razbole ili umru, osiguravajući da će dijete biti zbrinuto i odgajano kao katolik. Danas ima više duhovno značenje: kumovi trebaju djetetu dati dobar model kako živjeti kao odrasli katolički sljedbenik Isusa Krista.
Zato kumovi moraju biti praktični katolici. Cijelo vrijeme dobivamo zahtjeve za židovske kumove, ateističke kumove, pet kumova, kumove koji žive skandaloznim životima…i moramo s poštovanjem inzistirati da kumovi budu aktivni, praktični katolici koji djeci mogu poslužiti kao dobar primjer kako ih slijediti. Isus. To je više od pukog odavanja počasti prijatelju tijekom djetetova krštenja – radi se o pružanju dobrog, svetog primjera vašem djetetu za oponašanje. Kakav veliki dar – i obaveza! Kumovi imaju dužnost pomoći svojim kumčetu da dođu u raj i postanu sveti, riječju i primjerom te čestom molitvom za njih. Nije čast biti olako shvaćen! Dakle, nije to samo prazna tradicija – ona ima veliko duhovno značenje i usmjerena je na svetost novokrštenika.
Treća često krivo shvaćena tradicija je zahtjev da se katolici moraju vjenčati u crkvi, pred svećenikom ili đakonom kako bi brak bio valjan i sakramentalan. Zašto se ne možemo vjenčati na plaži ili u Waterviewu? Neki crkveni nauk nazivaju zastarjelim ili pukim “pravilom”. Ali postoje dva razloga zašto se katolici moraju vjenčati prije svećenika ili đakona u crkvi. Prvo, jer brak nije samo ljudska stvarnost – to je nadnaravna, božanska stvarnost koju je uspostavio Bog s nadnaravnim ciljem: rađanjem i obrazovanjem djece te uzajamnim posvećenjem supružnika. Drugo, jer braku je očajnički potrebna Božja milost da bi cvjetao – a sakramentalni brak poziva Boga u središte. Iz tog razloga, katolici koji idu u zgradu suda ili na neko romantično odredište za svoju ceremoniju zapravo uopće nisu vjenčani, u Božjim očima. Vjenčanje u crkvi nije samo puko pravilo – to je sakramentalna stvarnost, prožeta milošću.
Na kraju, želio bih spomenuti još jednu tradiciju koja se često krivo shvaća: korištenje sakramenata. Stvari poput križeva, krunica, Svete vode i blagoslova su sjajne – ali besmislene su ako se koriste odvojeno od života vjere i sakramenata. U jednoj župi, žena je jednog radnog dana došla u crkvu s kantom od pet galona, tražeći svetu vodu. Pitao sam je što bi uopće mogla raditi s toliko toga? Rekla mi je da će svoje bebe okupati u svetoj vodi. Ali kad sam je pitao ide li na misu, zbunjeno me pogledala i odmahnula glavom! Blagoslov kuće ne pomaže ako stanari ne idu na misu; imati krunicu iz retrovizora je besmisleno osim ako je osoba moli. Ovi predmeti namijenjeni su poboljšanju živog, svakodnevnog, osobnog odnosa s Isusom Kristom – a ne da budu naša amajlija za sreću. Sakramentali bez vjere samo su praznovjerje – i tradicija koju bi Isus kritizirao!
U našoj katoličkoj vjeri, blagoslovljeni smo mnogim bogatim tradicijama. I ovo je dobro! Kako Tevye dalje kaže u Guslač na krovu“Zbog naše tradicije svatko od nas zna tko smo i što Bog od nas očekuje.” Mi živimo našu katoličku vjeru kroz mnoge dobre tradicije – uvijek se moramo prisjećati da to nisu samo puka pravila i vanjski obredi, već putevi do života punog ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
