U danima kada Crkva od 18. do 25. siječnja obilježava Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, vjernici su ponovno pozvani promišljati o zajedništvu, dijalogu i odgovornosti življenja vjere u suvremenom društvu. Tim povodom razgovarali smo sa sisačkim biskupom Vladom Košićem o značenju ekumenske molitve, ali i o brojnim crkvenim i društvenim temama koje obilježavaju naše vrijeme.
- Drugom nedjeljom u siječnju, Krštenjem Gospodinovim, završilo je Božićno vrijeme. Kako su Siščani i vjernici Sisačke biskupije proslavili najradosniji kršćanski blagdan?
Biskup Košić: Ovo je završetak lijepog i radosnog božićnog vremena koje se posvuda slavi pjevanjem božićnih pjesama i spomenom Isusova Krštenja, a također i u zahvalnosti za naše krštenje koje treba čitav život potvrđivati i taj savez s Bogom obnavljati. Ja sam bio u Gvozdanskom zajedno s požeškim biskupom Ivom Martinovićem gdje smo obilježili junačku pogibiju hrvatskih branitelja iz 1578., što i nas danas stavlja pred izbor kako braniti svoju vjeru pred suvremenim ugrozama.
- U svojoj propovijedi na svetkovinu Božića u bazilici Svetog Kvirina u Sisku pozvali ste vjernike da otajstvo Božića ne ostane samo na razini blagdanskog ugođaja, nego da se pretače u konkretan život, osobito kroz djela ljubavi, blizine i solidarnosti. Jesmo li svi mi ljudi pomalo ‘kampanjci’ kad je u pitanju krepost, prigodničarski dobri uoči velikih svetkovina, a kad prođu blagdani vraćamo se ‘starom životu’?
Biskup Košić: To je dakako neprestana napast, ali ako je i tako dobro je da barem nastojimo u neko vrijeme biti dobri, odnosno živjeti svoju vjeru osobito u odnosu na druge, prvenstveno na one koji trebaju našu ljudsku blizinu, pomoć i našu bratsku ljubav.
- Javnost Vas poznaje kao biskupa Sisačke biskupije, a prije toga kao pomoćnog biskupa zagrebačkog. Biste li nam htjeli nešto reći o Vašem djetinjstvu, odrastanju i školovanju? Rođeni ste u Varaždinu, odrasli u Družbincu (u župi Petrijanec) gdje ste završili osnovnu školu. Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo?
Biskup Košić: Družbinec je moje selo gdje sam odrastao, to je malo mjesto u župi i općini Petrijanec gdje je župna crkva i osnovna škola koju sam pohađao i gdje sam stekao osnovno obrazovanje. U našem obiteljskom domu bilo je lijepo, živjeli smo s roditeljima, djedom i bakom, pradjedom i prabakom koji su se brinuli za nas, sestru Darinku i mene. Volio sam taj život na selu, domaće životinje, rad na polju i u vinogradu, ali i odlazak u crkvu i u školu gdje sam stekao dobre prijatelje s kojima se i sada rado susrećem, osobito obilježujući obljetnice našeg školovanja. Mogu reći da je to bilo sretno djetinjstvo.
- Srednju školu ste završili na Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu na Šalati 1978. godine. Kako pamtite to razdoblje svojeg života?
Biskup Košić: To mi je razdoblje također ostalo u dobrom sjećanju. Odgajali su nas u sjemeništu isusovci a u klasičnoj gimnaziji imao sam veoma dobre profesore. S kolegama se rado susrećem jer smo si svi ostali u dobroj uspomeni.
- Kada ste osjetili da Vas Bog poziva da budete svećenik?
Biskup Košić: Tu želju osjetio sam već u osnovnoj školi kad sam bio ministrant u crkvi. Moji ukućani su redovito išli s nama djecom na misu i svećenici su rado dolazili u naš dom. Jednom me je jedan kapucin upitao bih li želio postati svećenik i ja sam od prve odgovorio da bih želio, no župnik je htio da budem dijecezanski a ne redovnički svećenik te sam pošao na Šalatu i nakon mature i odsluženja vojnog roka upisao teološki studij na Kaptolu u Zagrebu.
- Kako je izgledao studij teologije?
Biskup Košić: To je zapravo bilo moje pravo okruženje i tu sam primao kao spužva spoznaje o Bibliji, povijesti, teološko znanje iz svih disciplina i mogu reći da su mi profesori dali ne samo znanje nego i duhovnost, ljubav prema Isusu i Crkvi. Zavolio sam svoj poziv i teologiju te bio aktivan i u uređivanju časopisa „Spectrum“ i „Vjesnik biskupa Langa“, sudjelovao u katedralnom zboru i u našem sastavu „Šalom“. Posebno me veselio karitativni rad. Svim profesorima mnogo dugujem, a posebno profesoru Ivanu Golubu koji mi je bio mentor ne samo diplomskog, nego i magistarskog i doktorskog rada.
- Nakon studija i zaređenja kratko ste pastoralno djelovali u Karlovcu i Zagrebu nakon čega odlazite kao župnik u Hrastovicu na Banovinu. Tamo vas je zatekao rat. Jedini ste hrvatski biskup koji je rat proveo na prvoj crti bojišnice. Kako je izgledao život i rad župnika u ratu?
Biskup Košić: O tome sam napisao i knjigu „Župnik na prvoj crti“ 1999. koja je tiskana u tri izdanja. Opisao sam vjerno svoj put mladog svećenika koji je pun elana došao u župu Hrastovicu gdje su me ljudi doista srdačno primili i gdje smo zajedno pokretali puno lijepih i pastoralnih i materijalnih aktivnosti. Okupljao se velik broj mladih, prvi sam u petrinjskom kraju ušao u škole i držao vjeronauk, osnovao sam Župno pastoralno vijeće. A započeli smo i obnovu župne kuće, župne crkve svetog Bartola, te svih kapela: sv. Petra u Taborištu, Marije Bezgrješne u Budičini, MB Zaštitnice u G. Budičini, Sv. Križa u Križu. I bila je to pjesma sve dok nije došao rat i sve to poremetio. Posebno mi je bilo žao pobijenih ljudi, prognanika među kojima sam bio i sam četiri godine, a dakako i župne crkve koju su neprijatelji srušili. Od rujna 1991. bio sam prognanik i okupljao vjernike u Sisku i okolnim župama, a od 1992. do kolovoza 1995. boravio sam u Mošćenici i vodio župe sv. Lovre i sv. Bartola. Tu smo organizirali Caritas i pomagali ljudima.
- Nakon rata odlazite na katedru Katoličko-bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Volite li profesorski posao?
Biskup Košić: Da, bio sam izabran za asistenta na katedri dogmatske teologije na KBF-u u Zagrebu i od rujna 1995., poslije Oluje došao u Zagreb gdje su me na stan primile sestre Karmelićanke Božanskog Srca Isusova na Vrhovcu, a predavati sam na KBF-u započeo na Kaptolu. Ujedno sam pripremao doktorski rad koji sam obranio u lipnju 1997. Profesorski rad mi je bio lijep i zavolio sam ga. Bilo mi je drago sa studentima istraživati teološke teme u seminarima i izbornim kolegijima, a u redovnim kolegijima predavati im znanje o Bogu Trojedinome, Kristu, Duhu Svetom, Crkvi i Mariji. To mi je nezaboravnih deset godina. Mnoge od studenata i danas rado susrećem, i oni mene.
- Kada ste osjećali veću odgovornost, kada ste bili pomoćni biskup zagrebački ili kao biskup Sisačke biskupije?
Biskup Košić: Biskupska je služba odgovorna, bilo kao pomoćnog bilo kao rezidencijalnog biskupa. U nečemu mi je bilo lakše u Zagrebu jer je odluke donosio nadbiskup Josip Bozanić a biskup Josip Mrzljak i ja smo mu pomagali. Sada već 16 godina vodim ponovo uspostavljenu Sisačku biskupiju i to je dakako teže i odgovornije, ali i ljepše jer sam na čelu tima koji čine moji svećenici, redovnici i redovnice, i dakako đakoni, vjeroučitelji i vjernici te mogu reći da smo puno učinili. Nije uvijek lako ali u vjeri se otvaraju sva vrata i Bogu hvala zadovoljan sam.
- Moramo se dotaknuti i te nesretne politike koja je svugdje oko nas. Hrabri ste u svojim istupima, ne libite se reći što mislite o društvenoj situaciji u Hrvatskoj. Prošle ste godine na Cvjetnicu u svojoj propovijedi rekli da je malo onih koji su svojim karakterom zavrijedili da ih poštujemo i na njih se oslonimo. Znači li to da u Hrvatskoj ipak postoje ti ljudi? Tko bi bili ti ljudi?
Biskup Košić: Općenito govoreći političarima nije lako. Oni se često natječu za položaje i njihova služba traje ograničeno, četiri godine, te se moraju dokazivati i u svom mandatu ne mogu puno učiniti ako misle samo na sebe i kako da zadrže vlast. Ali ako misle na ljude, tada doista mogu učiniti puno. Na nama crkvenim ljudima je da im to priznajemo i okupljamo ih – evo ja svake godine na dan uspostave naše Biskupije, 6. veljače održavam Molitveni doručak na koji pozovem sve političare s područja naše Biskupije. Tu zajedno razmišljamo kako svoju vjeru živjeti i u politici. Tu je često potrebno činiti mnoge kompromise i to vjernici i građani teško razumiju, ali nekada je potrebno – da se izrazim šahovskim rječnikom – žrtvovati kojeg pješaka da bi se dobila partija.
- Također ste poručili da se narod često daje zavesti, bez pravih spoznaja i s lažnim obećanjima mnogi prihvaćaju postupati krivo, pa čak i protiv samih sebe. Na što ste točno mislili?
Biskup Košić: Tu bih prije svega istaknuo tzv. stranačku stegu koja se meni ne sviđa. To su mi znali govoriti i sami političari kako im je ponekad teško zbog vjernosti svojoj stranki dići ruku za nešto što po savjesti ne bi učinili. Ja sam ih znao ohrabrivati da je potrebno postupati po savjesti. No svjestan sam da mogu doći nekada za to teške situacije i da nije lako biti dosljedan.
- Kako gledate na opću društvenu klimu u Hrvatskoj. Stječe se dojam da živimo u jednoj shizofrenoj situaciji konstantnih ideoloških i društvenih sukoba. Kad ćemo konačno pronaći mir u društvu?
Biskup Košić: Mislim da nas zavode ne samo političari nego i mediji koji su u službi pojedinih ideologija i politika. Previše je crnila i isticanja podjela u javnom prostoru, dok u samom životu nije tako. Ljudi jedni s drugima žive i ne postoje tako duboke podjele, ali nekom to očito treba. Ne bi trebalo gledati sve crno. Mislim da ima puno više dobra negoli zla u našem društvu. No istina je da ideološki gledano još uvijek vladaju zablude i krive ideologije. Nedavno mi je jedan general rekao da on u sadašnjem javnom i medijskom prizivanju ideologija iz Drugog svjetskog rata vidi ponavljanje scenarija koji je prije Domovinskog rata dolazio iz Beograda. Trebalo je Hrvate ocrniti da bi ih se moglo napasti. Sad međutim to izmišljanje neprijatelja i slični takvi napadi dolaze iz same naše zemlje. Mir može nastati samo na istini. Stoga bi bilo potrebno javno osuditi ne samo jednu zabludu nego sve zablude, i osobito one koje su odnijele najviše života u našem narodu. A to još nije učinjeno.
- U Sisku su u prosincu muškarci počeli javno moliti krunicu. Pridružili ste im se na prvu subotu (3. siječnja) i tako ih podržali. Zašto je u Zagrebu toliki otpor prema moliteljima na središnjem gradskom trgu?
Biskup Košić: Krunica je najjače oružje, ponavljali su mnogi sveci. I boje se krunice oni koji ne razumiju ni vjeru ni sebe ni druge. Krunica ne može biti ni protiv koga, ona je uvijek za dobro svih, u to sam se i sam uvjerio kad sam se tri puta pridružio moliteljima – u Zagrebu, u Popovači i u Sisku. Tu nema skrivenih motiva niti želje da se nekom naudi. Nakane molitelja su uvijek dobre, one obuhvaćaju sve ljude.
- Otpor prema zagrebačkim moliteljima krunice je toliki da ih pojedinci s ateističke ljevice optužuju da njihovi javno deklarirani motivi molitve (nakane) neizravno utječu na porast nasilja prema ženama. Ima li to ikakvog smisla? Da stvar bude gora, u ovakvim difamacijama pridružili su se i neki liberalni teolozi.
Biskup Košić: To doista nema nikakvog smisla. Povezivati krunicu s porastom nasilja je zlonamjerno i licemjerno. Na tu promidžbu ne treba nasjesti.
- Još kao srednjoškolac sjećam se kako je, sada pokojni mons. Josip Frkin, tada župnik u Velikoj Gorici, rekao da će se svijet promijeniti tek kada muškarci počnu moliti. Je li to točno?
Biskup Košić: Časni dekan Frkin imao je pravo i sigurno se društvo mijenja kad svi prihvate molitvu, ali ne samo jednom mjesečno nego svaki dan bilo u obitelji bilo u osobnom životu.
- Na kraju 2020. godine razorni potres pogodio je Vašu biskupiju. Kako ste se nosili s posljedicama i što se sve poduzelo i poduzima da se sanira šteta?
Biskup Košić: Teški potres pogodio je moju biskupiju 29. prosinca 2020. Štete su ogromne: poginulo je sedmero ljudi, a uništeno preko 40 tisuća domova i gotovo sve javne zgrade, od škola i bolnica do naših crkvi, kapela i župnih kuća. Od 63 župnih crkvi 28 ih je teško oštećeno, do sada ih je obnovljeno 10, a za još toliko otprilike bit će završena obnova ove godine. Osim toga obnavljamo i više od 15 kapela te pet župnih kuća. Preko 40 sakralnih objekata je u obnovi, ne računajući dva obnovljena samostana te one sakralne objekte koji nisu kulturni spomenici pa ih moramo sami obnavljati. Velika pomoć dolazi nam od Ministarstva kulture i Vlade RH kojima dugujem veliku zahvalnost jer to su ogromna sredstva koja se ulažu već više od tri godine u obnovu naše sakralne kulturne baštine. Ta će obnova trajati još dvije do tri godine. Radi se naime ne samo o vlasništvu Katoličke Crkve nego i o spomeničkoj kulturnoj baštini države Hrvatske i Europske unije. No, s obnovom objekata potrebna je i bila i još uvijek je aktualna i duhovna obnova. Naš Caritas je tako bio od početka uz stradale ljude, te moram zahvaliti i velikom broju dobročinitelja koji su sa svih strana Lijepe naše i svijeta priskočili u pomoć. A mi svećenici smo posebno zaduženi za pridizanje duha i jačanja ljudi u vjeri koja je najveće uporište upravo u teškim i kriznim situacijama.
- Vaša biskupija njeguje spomen mučenika: to je sv. Kvirin, sisački biskup i mučenik, te obilježavate razorenja Gvozdanskog 1578., što ste nedavno učinili, i osobito Zrina iz 1943. Što time želite?
Biskup Košić: Da, Sisačka je biskupija mučenička biskupija. Tu je bio štit u stoljećima plača, kako su povjesničari prozvali 16. i 17. stoljeće, protiv navala Osmanlija – iz tog razdoblja je junačka obrana utvrde Gvozdanskog i pogibija svih branitelja u obrani Domovine. Zbog toga je papa Lav X. Hrvatsku prozvao Antemurale Christianitatis – Predziđem kršćanstva. A na području Banovine stradalo je mnogo naših vjernika i u Drugom svjetskom ratu, čega je simbol Zrin, to staro viteško mjesto rođenja naših slavnih banova i obitelji Zrinjskih, a uništili su ga partizani 1943. pobivši trećinu stanovnika i raselivši žene i djecu sa zabranom povratka i zapljenom sve imovine. U siječnju komemoriramo junačku obranu i pogibiju Gvozdanskog, u lipnju obilježavamo svetkovinu našeg biskupijskog zaštitnika i mučenika svetog Kvirina, sisačkog biskupa, a u rujnu se spominjemo uništenja Zrina. K tome i blaženi Alojzije Stepinac, koji je bio nadbiskup i ovog dijela gdje je sada Sisačka biskupija, naš je suzaštitnik. Kao mučenik i on nas hrabri da izdržimo sve nevolje života i ostanemo vjerni Bogu u zajedništvu Katoličke Crkve kojoj je na čelu Sveti Otac Papa.
- Kako razmišljate o papi Lavu XIV?
Biskup Košić: On mi je veoma drag. Na nacionalnom hrvatskom hodočašću 7. listopada 2025. iskazao nam je osobito ljubav primivši samo naše hodočasnike na Trgu svetoga Petra. Sviđa mi se njegova nenametljivost a ujedno upornost da brani dostojanstvo svakog čovjeka i da se zalaže na mir u svijetu i među svim narodima.
- Zašto je izabran baš papa – Amerikanac?
Biskup Košić: Na to je teško odgovoriti. Zapravo je najtočniji odgovor: jer je tako odlučio Duh Sveti koji vodi Crkvu i koji nadahnjuje zbor kardinala koji izabiru novog Petrovog nasljednika. Vjerujem u njegovo vodstvo u izboru Pape.
- Očekujete li da će papa Lav konačno proglasiti blaženog kardinala Alojzija Stepinca svecem?
Biskup Košić: Da, apsolutno. Nema nikakve zapreke da se to ne dogodi što prije. Na tu nakanu molimo i to očekujemo, nakon velikih izjava o našem Blaženiku koje su o njemu dali prijašnji pape.
- Što mislite o Marku Perkoviću Thompsonu?
Biskup Košić: On je najpopularniji hrvatski glazbenik, pjevač i kantautor, no ne treba zaboraviti da je on bio i branitelj u Domovinskom ratu. Zato njegove pjesme, osim što izriču duboku povezanost s tradicijskim etničkim glazbenim izričajem svih naših krajeva i ljudi, nose i jedan borbeni naboj jer je kao branitelj pjesmom podizao domoljubni duh u narodu. On pjeva o temama u trolistu: Bog – obitelj – Domovina. Osobito ohrabruje što ga mladi rado slušaju. Čestitam mu na izboru za osobu godine što su mu udijelili hrvatski branitelji prošle godine.
- Što mislite o pozdravu „za dom spremni“? Treba li ga po Vama zabraniti ili ne?
Biskup Košić: Ne, taj pozdrav ne treba zabranjivati, jer njime su se ponosno pozdravljali naši branitelji u Domovinskom ratu i tako iskazivali svoju spremnost da za Dom – a to je drugo ime za Domovinu – spremno polože i živote. I mnogi su to učinili. Ne vidim stoga nikakva razloga da se progone oni koji se tako pozdravljaju. Meni je lijep pozdrav i Domovini vjerni. Oba ta pozdrava, zapravo jednakoznačna, potječu iz Domovinskog rata i mogli bi biti u Hrvatskoj vojsci, čime bi se anulirale tenzije i nepotrebna ideološka sporenja koja se sad vode oko toga. Pogledajte video uratke s početka Domovinskog rata, imate ih na Youtubu, vidjet ćete da su se svi branitelji pozdravljali sa ZDS – i Tigrovi i Gromovi i 123. požeška… Hugo Badalić autor je libreta opere Nikola Šubić Zrinski iz 1885. a koju je uglazbio Ivan pl. Zajc, u kojoj se Zrinski i njegovi junaci pozdravljaju: Za dom, za dom… Dom je previše drag hrvatskom srcu da bi ga bilo tko mogao zabraniti. A to što su ga upotrebljavali i u NDH, to ništa ne znači. Pa u NDH se svirala i himna Lijepa naša, i Zagreb je bio glavni grad… Zar bi sve to trebalo mijenjati?
- I na kraju, preuzvišeni oče biskupe, jesu li Hrvati konačno pronašli obećanu zemlju?
Biskup Košić: Nisu ju još našli ni Židovi koje je Mojsije izveo iz Egipta prije više od 3 tisućljeća. Sve je to jedan proces, ali možemo reći da Hrvati sada imaju svoju državu i da je naš naraštaj doživio tu sreću da živimo u slobodnoj domovini. Treba ju dakako učiniti i neprestano činiti boljom i ljepšom, a najvažnije je da se u našoj Domovini neprestano i sve više ukorjenjuje Kristovo evanđelje. Ono je bilo i jest temelj našeg hrvatskog društva kroz sve ove vjekove u kojima je naš narod opstao zahvaljujući vjeri i kulturi koja je utemeljena na Evanđelju.
- Zajedno ste s hrvatskim generalom u mirovini Ivanom Toljom napisali knjigu „Junačka i sveta Hrvatska“. Kako to da ste tu knjigu objavili zajedno s generalom Hrvatske vojske?
Biskup Košić: Radi se o mojem prijatelju koji je i general ali i pisac, priznati pjesnik. Nedavno je objavio svoju zbirku pjesama „Slova moja“ što pokazuje kontinuitet njegove snažne pjesničke riječi u hrvatskoj kulturi. A budući da smo željeli zajedno obilježiti 30. godišnjicu od obrane u nametnutom nam ratu 1991., odlučili smo se za ovu knjižicu u kojoj je on više pisao o junačkoj, a ja o svetoj Hrvatskoj.
- Knjiga je proglašena najboljom knjigom o Domovinskom ratu 2021. godine. Što vam znači to priznanje?
Biskup Košić: Veoma mi je to drago i zahvaljujem onima, prije svega braniteljima, koji su to prepoznali.
- Crkva se od 18. do 25. siječnja moli za jedinstvo kršćana. Vi ste bili 16 godina predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog. Zašto više niste? Zalažete li se za Hrvatsku pravoslavnu Crkvu? Što činite na području ekumenizma i međureligijskog dijaloga u Sisačkoj biskupiji?
Biskup Košić: Da, ovo vrijeme Molitvene osmine za jedinstvo kršćana osobito je lijepo i meni drago. Time mi izražavamo vjernost Isusovoj želji da njegovi učenici „svi budu jedno“ (Iv 17,21). U našoj Biskupiji u tom tjednu svake godine organiziramo zajedničko okupljanje i molitvu predstavnika različitih kršćanskih zajednica da molimo na tu nakanu. Da, bio sam na čelu Vijeća za ekumenizam i dijalog u HBK. No, nakon retorike kojom se optuživalo blaženog Alojzija Stepinca i hrvatske katolike za zločine, i na taj se način širile neistine i unosio razdor, dao sam ostavku jer nisam želio više u tome sudjelovati. Redovito u državama gdje postoje pravoslavne Crkve one nose ime tih zemalja u kojima se nalaze, kao npr. Poljska pravoslavna Crkva u Poljskoj i slično. Stoga smatram da bi Hrvatska pravoslavna Crkva trebala imati pravo javnosti u Hrvatskoj.
- Vas u zadnjih nekoliko godina vidimo često u Međugorju. Koji je Vaš stav s obzirom na taj crkveni fenomen?
Biskup Košić: Moja povezanost s Međugorjem nije iz vremena njegovih početaka, tada me to nije zanimalo, a i sada kad odlazim u Međugorje ne posvećujem se vidiocima niti objavama. Mene je privukao Mladifest odnosno festival mladih koji se redovito u Međugorju održava početkom mjeseca kolovoza i na koji se odaziva preko 50 tisuća mladih iz gotovo svih zemalja svijeta. Činjenica je da je i papa Franjo 2018. poslao tamo svog apostolskog vizitatora, nadbiskupa Hosera kojega je poslije njegove smrti naslijedio sadašnji nadbiskup Cavalli koji se brine za pastoral u toj župi koja sve više postaje marijansko svetište čitavoga svijeta. Time je papa ostavio po strani početke i usredotočio se na sadašnje plodno pastoralno djelovanje koje okuplja doista velik broj vjernika iz cijeloga svijeta. Dapače, 12. svibnja 2019. odobrio je i službena hodočašća, tako da od te godine ja i dolazim s mladima iz moje biskupije u Međugorje. Meni je to mjesto molitve, oaza mira i slavlja svetih sakramenata, posebno pomirenja i euharistije i držim da – posebno poslije službene note Dikasterija za nauk vjere Svete Stolice – doista nema ničega što bi bilo protivno (nihil obstat) vjeri i moralu te svim svojim vjernicima, a na poseban način mladima preporučam hodočašće u Međugorje.
Razgovarao: Ivan Kraljević
