Dana 15. lipnja slavimo sv. Vida mučenika, zaštitnika katedrale, grada Rijeke i Riječke nadbiskupije. Početkom svibnja, točnije 6. svibnja redovito obilježavamo dan posvete katedrale, odnosno sjećanje na događaj iz daleke 1742. godine. Prilika je to da kažemo nešto više o svecu kojega častimo, kao i o majci svih crkava naše nadbiskupije – katedrali sv. Vida.
Sveti Vid mučenik bio je dječak, odnosno mladić, kršćanski koji mučeništvo podnosi u povijesnoj južno-talijanskoj regiji Lukaniji (današnji prostor regija Basilicate i dijela Campanije). Tradicionalno se njegovo mjesto rođenja ubiciralo na Siciliju, ali znanstvenici u novije vrijeme nisu toga stava. Rođen od poganskih roditelja, ostaje bez majke pa je odgojen od posvojitelja kršćana Modesta i Krescencije. U skladu s tim, 15. lipnja liturgija obilježava ne samo sv. Vida, već i sv. Modesta i sv. Krescenciju, što se nekoć i u Rijeci naglašavalo za razliku od danas. Zajedno s njima Vid trpi mučeništvo, vjerojatno pod Dioklecijanom početkom 4. st. Više verzija Vidove grčke, latinske i slavenske pasije pripisuju mu ozdravljenje careva sina u Rimu, neuspješne pokušaje progonitelja da ga usmrti te smrt i pokop u prije spomenutoj regiji Lukaniji. Vid postaje vrlo popularan diljem Europe, a njegove relikvije nalazimo od germanskih zemalja u samostanu Corvey u Westfaliji, u S. Denisu pored Pariza, u katedrali u Pragu itd. Kult prema ovome svecu spiminje se u najstarijim izvorima poput Jeronimovog martirologija (5. st.), kao i kod sv. Grgura pape (konac 6. i početak 7. st.). Sveti Vid jedan je od 14 svetih pomoćnika u srednjem vijeku. Zazivalo ga se u raznim zdravstvenim poteškoćama, a popularnost se očituje i u imenu jednog oblika encefalitisa, pučki poznatog kao ples sv. Vida.
Službeno ime našega grada u srednjem vijeku bilo je Rijeka sv. Vida. To je bio i titular srednjovjekovne crkvice koja je na današnjem Trgu Grivica postojala do prve polovice 17. stoljeća i na svom trijemu stoljećima čuvala riječko Čudotvorno raspelo. Pored toga mjesta, nakon svoga dolaska isusovci grade novu veliku baroknu crkvu, današnju katedralu. Isusovci su ovu crkvu započeli graditi 1638. godine, no posvećena je tek nakon sto godina, u svibnju 1742. od strane pulskog biskupa Ivana Andrije Balbija, jer toj je biskupiji Rijeka pripadala od srednjeg vijeka i do konca 18. stoljeća. Projekt ove kružne crkve izradio je isusovac Giacomo Briano, ali bez galerije. Početkom 18. stoljeća, kada Rijeka postaje slobodna luka, intenzivan razvoj grada vidi se na svakom koraku, pa i na sakralnim objektima. Stoga i ova crkva postaje bogatija za galeriju. Njezina je veličina izravno povezana uz namjenu koju je crkva imala; bila je to školska, akademska crkva, vezana uz ustanove koje su jezuiti otvorili i vodili u Rijeci od 1627. do 1773. godine. One su se protezale od katedrale preko mjesta na kojem je danas policijska uprava i osnovna škola Nikole Tesle. Bili su tu kolegij, sjemenište, gimnazija, visoka škola filozofije i teologije, a broj onih koji su pohađali isusovačke školske ustanove bio je vrlo velik, zbog čega je i potreba za opsegom crkve bivala sve većom. U staroj crkvici, a jednako i u novoj crkvi sv. Vida, kapetani grada, dakle oni koji su u ime austrijskog gospodara njime upravljali, polagali su zakletvu na početku svoje službe.
U katedrali se ističu radovi kipara Pasqualea Lazzarinija, Leonarda Pacassija, Antonia Michelazzija i Sebastiana Petruzzija, a najveći među njima je Michelazzi, prozvan „riječkim skulptorom“. Oni su graditelji mramornih oltara i skulptura u crkvi sv. Vida. Oltari u ovoj crkvi odražavaju isusovačku duhovnost. Zato je od svetaca, uz sv. Vida, u katedrali najprisutniji Franjo Ksaverski, isusovački misionar u Japanu i Indiji, i jedan od prvih nasljedovatelja sv. Ignacija Loyole. Riječani su Franju Ksaverskog proglasili suzaštitnikom grada nakon što je uslišan njihov zavjet da grad bude sačuvan od francuskog napada 1703. godine. Njemu je posvećen možda najljepši oltar u katedrali, smješten u središnjoj kapeli desne strane crkve, grob pićanskog biskupa Marottija, a danas grobnica riječko-senjskih i riječkih nadbiskupa.
Kada se pitamo o tome koliko su Riječani bili pobožni sv. Vidu valja napomenuti da su građani u prošlosti častili razne svece, a tijekom protoka vremena predmet njihove pobožnosti mijenjao se ovisno o raznim čimbenicima. Uvelike je to ovisilo o onima koji su im posredovali kršćanstvo, o dijecezanskom kleru kao i o redovničkim zajednicama angažiranim u pastoralnoj skrbi te o titularima pojedinih crkava i kapela.
Pobožnost prema Presvetoj Bogorodici na Trsatu vrlo je intenzivna tijekom cijele povijesti ovoga grada. Njoj hodočaste vjernici bliže i dalje okolice Rijeke, pri čemu ih u određenim nepovoljnim državno-političkim prilikama u tome sputavaju svjetovne vlasti poput vremena talijanske uprave u međuraću. Marijanska se pobožnost širi iz kapele Bezgrješnog Začeća augustinskog samostana, mjestu na kojemu su se okupljali najviši slojevi riječkoga društva, kao i iz župne crkve Uznesenja Marijina.
Augustinci iz crkve i samostana sv. Jeronima u Rijeci, prisutni od 14. do konca 18. st., širili su osobito pobožnost prema dvojici svetaca, Augustinu i Nikoli Tolentinskom. Benediktinke, prisutne u samostanu ispred današnje osnovne škole Nikole Tesle od sredine 17. do Prvog svjetskog rata, nakon čega sele na Podmurvice, okupljale su vjernike grada oko sv. Roka, toga najpoznatijeg zaštitnika od kuge kojemu je bio posvećen i njihov samostan. Strah od poplave Rječine potaknuo je građane na pobožnost sv. Ivanu Nepomuku čiju kapelu grade uz samu rijeku. Kapucinska crkva na Žabici od 17. do početka 20. st. bila je posvećena sv. Augustinu, a nova se titula Bezgrješnog Začeća odnosno Gospe Lurdske javlja s izgradnjom nove crkve.
